'Bivši muž oteo mi je djecu, a ja mu moram platiti 170 tisuća kuna alimentacije!'

ZAGREB - Nakon što sedam godina nije vidjela svoje dvije kćeri, Anu (15) i Lenu (13), jer ih je bivši suprug na prevaru umjesto na ljetovanje odveo u drugu zemlju, Vrhovni je sud ovih dana potvrdio da 50-godišnja Mirjana, diplomirana pravnica iz Zagreba, sada treba suprugu za tih sedam godina protupravnog zadržavanja djece platiti alimentaciju u iznosu od 170.000 kuna!

Gradimo novi život

Kćeri su od prošlog proljeća konačno s majkom, no zbog ovakve odluke Mirjana i djevojčice - unatoč Mirjaninoj izuzetno dobroj plaći od gotovo 13.500 kuna - dovedene su na egzistencijalni rub. Naime, već pola godine svaki joj se mjesec plijeni 10.700 kuna od plaće! Prema pravomoćnoj sudskoj odluci, od pljenidbe se izuzima samo “polovica prosječne neto plaće u RH”, odnosno 2654,50 kuna! - Doista nisam osoba koja kuka, viče i moli. Prošla sam pakao, ali imala sam cilj i nisam si dozvolila da potonem. Sedam godina nisam vidjela svoje kćeri, vodila sam 15 sudskih postupaka u dvije zemlje, ostala bez zdravlja i većine imovine i izdržala sam.

Ali ovo je doista previše. Sada, kad su kćeri konačno sa mnom, kad se nakon dugog vremena ponovno zbližavamo i kad im nastojim koliko-toliko unormaliti život, našla sam se u poziciji da od Centra za socijalnu skrb trebam tražiti jednokratnu pomoć da kćerima kupim knjige - priča Mirjana. Ne želi otkriti svoj pravi identitet zbog zaštite privatnosti svojih kćeri, koje u Zagrebu tek pokušavaju izgraditi novi život.

Mučan razvod roditelja, neimaština, nasilno odvajanje od majke u predškolskoj dobi, pohađanje tri škole u tri grada - sve je to ostavilo na njima traga. Razvile su osjećaj nesigurnosti u oba roditelja, imaju problem sa samopouzdanjem, koncentracijom, identifikacijom, ne vjeruju nikome, oslanjaju se samo na sebe i jedna na drugu.

- Ja sam njima zapravo nepoznata žena, pokušavamo ponovno steći emocionalni odnos i povjerenje. Njihov ih je otac sve te godine uvjeravao da sam ih ja napustila i one su gradile svoj odnos prema meni na osnovi te činjenice - objašnjava Mirjana.

Mirjana se za njihova oca, 24 godine starijeg arhitekta Luku, vjenčala 1994., ubrzo nakon što ga je upoznala na večeri kod zajedničkih prijatelja. Bila je to ratna godina. Mirjana, rođena Osječanka, radila je u Ministarstvu pravosuđa i baš je bila dobila stipendiju za postdiplomski s područja ljudskih prava u Velikoj Britaniji. Međutim, nikada je nije iskoristila.

Arhitekt i biznismen

Upoznala je šarmantnog gospodina, dobrostojećeg, s uhodanim biznisom u Njemačkoj. Bio je vlasnik sedam stambenih zgrada sa 64 stana u Ramstadtu, u koji je odselio kao mladi arhitekt krajem 50-tih prošlog stoljeća, u vrijeme gospodarskog procvata u kojem je i on uspio profitirati i steći čak sedam stambenih zgrada.

Bio je, priča Mirjana, galantan, opušten, pričao o nekim drugim temama, dolazio je iz neke druge sredine, daleko od Mirjaninog ratom izmučenog Osijeka. Mirjana je imala 34 godine i, priznaje, počeo joj je kucati biološki sat.

- I tako sam se odlučila za brak i obitelj, a odustala od ljudskih prava. No nisam tada ni slutila do koje sam ih se mjere odrekla - gorko se šali.

Brzo su se vjenčali. Mirjana je dala otkaz u Ministarstvu pravosuđa i odselila sa suprugom u Ramstadt. Već 1995. rodila im se prva kćer, Ana, a dvije godine kasnije i Lena.

Brak je bio daleko od idealnog. Suprug je, priča Mirjana, bio sklon nasumičnom opijanju, a u takvom bi stanju postajao i nasilan.

Knjižica s ljubavnicama

U drugoj trudnoći Mirjana je sasvim slučajno otkrila i Lukin rokovnik i saznala da joj suprug vodi dvostruki život, da je imao niz ljubavnica i prolaznih avantura, koje je pažljivo bilježio u neku vrstu dnevnika. - Bilo mi je strašno. On je, naravno, sve porekao, i tvrdio da se to sve događalo prije našeg braka. Nisam povjerovala. Otišla sam jedno vrijeme k roditeljima u Osijek, ali sam se vratila. Htjela sam spasiti obitelj. No, nisam uspjela - priča Mirjana.

Sve ju je češće vrijeđao, omalovažavao, ponižavao, tukao. U proljeće 1999. godine, nakon jedne policijske intervencije, pobjegla je s djecom u sklonište za zlostavljane žene. Odmah je pokrenula i brakorazvodnu parnicu i zatražila skrbništvo nad djecom. Podjela imovine nije bila problem jer su sklopili predbračni ugovor, u kojem su se supružnici obvezali da neće tražiti ništa što nisu unijeli u brak. U međuvremenu, njezin je suprug, tvrdi Mirjana, prodao svoju imovinu, a novac - Mirjana procjenjuje da se radilo o više od dva milijuna tadašnjih maraka - spremio u banku u Luksemburg, kako bi izbjegao plaćanje poreza. Živjeli su od izdašnih kamata.

- Postupci su trajali dvije i pol godine, tijekom kojih nisam smjela s djecom napustiti teritorij Njemačke. A da bi uopće tražila skrbništvo nad djecom, morala sam imati stalno mjesto stanovanja i posao. Nisam mogla biti u skloništu. Stoga sam prodala svoj stan u Hrvatskoj, unajmila stan gore u Njemačkoj i zaposlila se na jedinom mjestu na kojem sam mogla - kao ispomoć u McDonald’su. Tako smo, uz moje minimalne prihode i novcem od prodaje stana, preživjele to vrijeme - priča Mirjana.

Pretrpani sudovi

Bilo je to, kaže, doba puno straha i neizvjesnosti. Ona, naime, nije imala njemačko državljanstvo, bojala se da je ne deportiraju, a da djecu, koja su rođenjem postala njemački državljani, ne predaju ocu.

To se, srećom, nije dogodilo. Tijekom 2001. godine njemački je sud okončao razvod i dodijelio djecu Mirjani. Ubrzo se s djecom vratila u Hrvatsku.

- Odmah sam obavila svu potrebnu proceduru - promijenila sam ime i dokumente i dobila od hrvatskih sudova priznanje njemačkih sudskih odluka o brakorazvodu i povjeravanju djece meni. Bivši suprug je, naravno, imao i obvezu plaćanja alimentacije, što nije činio - priča Mirjana.

Vratila se u roditeljsku kuću u Osijek i nastojala ponovno srediti život. Otac djevojčica je, prema odluci njemačkih sudova, imao pravo na kontakte i viđanja djece.

U dogovoru s hrvatskim centrom za socijalnu skrb, odlučeno je da će tijekom ljeta 2002. godine djevojčice, tada stare sedam i pet godina, provesti dva tjedna s tatom na moru, u njegovoj kući na Krku.

- Neću taj dan nikada zaboraviti. Dovezla sam curice i predala mu ih ispred Zagrepčanke. Normalno smo se pozdravile, one su mi mahale dok su odlazile s tatom. Bilo je to zadnji put da ih vidim u sljedećih mnogo godina - prisjeća se Mirjana.

Njezin je bivši suprug odmah s djevojčicama otišao u policiju i izvadio djeci duple putovnice. Naime, kad su se djeca s Mirjanom vraćala iz Njemačke, ona im je izvadila njemačke putovnice zbog administrativnih problema na koje je naišla u hrvatskom konzulatu. Otac je to iskoristio i izvadio djeci hrvatske putovnice s kojima ih je odveo u Njemačku.

- Kad ih nije vratio, kad sam shvatila da ih je odveo u Njemačku, pozlilo mi je. Počela sam nazivati, nisu se javljali. Zvala sam policiju, Centar za socijalnu skrb, prijatelje. Nisam znala što raditi - priča Mirjana.

Angažirala je odvjetnike, tadašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi, koje je bilo zaduženo za provedbu Haaške konvencije o otmici djece, pokrenula je silne sudske postupke.

- Kod nas je sve to trajalo godinama. A moj bivši suprug odmah je, po dolasku u Njemačku, zatražio izmjenu odluke i dodjelu djece njemu. Kako se u Njemačkoj takvi postupci rješavaju u 24 sata - njemački je sud, na osnovi očevog iskaza, bez da me je uopće obavijestio, dodijelio djecu ocu jer su djeca njemački državljani, na njemačkom teritoriju, bez majke. Ta odluka kod nas nikada nije priznata, ali zbog nje nisu mogli biti provedeni postupci po međunarodnom pravu - objašnjava Mirjana.

S druge strane, otac je objeručke prihvatio sporost i pretrpanost domaćih sudova - do današnjeg dana neki postupci nisu pravomoćno završeni.

- Prema zauzetom stajalištu, roditelj ne može oteti djecu, on ih može samo protupravno držati. Stoga se djeca ne mogu nasilno vratiti natrag, nego se trebaju “ovršiti”, što je vrlo složen postupak. Ovrha se prvo nije mogla provesti jer djeca nisu bila u Hrvatskoj. A ja nisam mogla banuti u Njemačku i naprosto oteti natrag djecu, jer bih tada trajno ostala bez njih - objašnjava Mirjana.

Palio je opušcima

Jednom je tako banula na Krk 2003. godine, dok je znala da su djevojčice tamo. “Posjet” je završio fizičkim obračunom, nakon čega je Mirjana prekršajno osuđena za napad i dobila zabranu pristupa!

Dvije godine kasnije ponovno je pokušala doći do djece. Bivši suprug joj je vratima zaglavio ruku i palio je opušcima cigareta.

- To su strašne situacije. Ili će Vam puknuti srce ili ćete poludjeti. Ali imate cilj - svoju djecu - priča. Taj je period, kaže, preživjela zahvaljujući nadljudskoj disciplini. U takvim se situacijama, kaže, utopite ili isplivate. Ona je isplivala.

Njezin bivši suprug se u međuvremenu ponovno oženio, a tijekom 2006. godine odlučio se vratiti u Hrvatsku. Preselio se na Krk, gdje je djevojčice upisao u školu. On je već prešao 70-tu i sve se teže nosio s djevojkama u pubertetu - do te mjere da im je izgradio apartman kraj svoje kuće u kojem su cure od 11 i devet godina živjele praktički same!

- Pokušali smo ovrhu četiri puta nakon njegova povratka. No, on je uvijek obaviješten o ovrsi. Svi se skupimo pred školom, on ne pošalje djecu. Svi dođemo pred kuću, njih nema doma. I tako četiri puta - objašnjava Mirjana. Jednom prilikom, zahvaljujući razumijevanju školskog osoblja, tijekom 2008. vidjela je stariju kćer.

- Sjedila mi je malo u krilu... Ja sam je ispitivala čega se sjeća, bilo joj je nelagodno. Mlađu sam vidjela jednom u Centru za socijalnu skrb. Šestero ljudi sjedilo je s nama u sobi, ona je okretala glavu od mene... - priča Mirjana.

Ići ću do Strasbourga

Znala je da ih otac “hrani” neistinama, ali, kaže, mislila je da će ih barem znatiželja, ako ništa drugo, jednog dana dovesti do nje. Na kraju ih je otac zapravo sam vratio.

- On više nije mogao izdržati s djecom. Imale su loše ocjene, bile su u pubertetu, on je sve više pio. Jednom je prijetio da će ih ubiti, jer je imao lovačko oružje, i cure su zvale svojeg psihologa i policiju. Nakon toga je odlučio da će mi vratiti djecu - kaže Mirjana.

Djevojčice su došle živjeti s njom u travnju prošle godine. Mirjana je do tada već dobila dobar posao u Zagrebu, digla stambeni kredit i kupila stan.

Mjesec dana nakon što je počela živjeti s djecom, doživjela je novi šok: Općinski sud na Krku prihvatio je očev zahtjev i naredio joj da plati alimentaciju za proteklih sedam godina!

- Šokirala sam se. Da sam plaćala, ja bih dala legitimitet svojem bivšem suprugu, koji mi je u stvarnosti oteo djecu i onemogućio mi svaki kontakt s njima - kaže Mirjana.

Još ju je više iznenadilo što je takvu odluku potvrdio i riječki Županijski sud. Bivši suprug je odmah zatražio i ovrhu, a rješenje o ovrsi u veljači je donio Općinski sud u Koprivnici. Od tada joj se plijeni plaća, a njezina žalba na Županijskom sudu u Koprivnici još čeka.

Uložila je i reviziju Vrhovnom sudu, koji ju je odbio. S kojim obrazloženjem, još ne zna jer ga, zbog godišnjih odmora, još nije dobila.

- Ja ću ići na Ustavni sud i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Ali meni ne treba medalja, meni ne treba da mi netko kaže: da, u pravu si. Jer do tada će nastati nenadoknadiva šteta. Meni treba mir i mogućnost da normalno odgajam djecu - zaključuje Mirjana.