Punih 12 godina nakon razvoda roditelja Lovro ne zna treba li živjeti s ocem ili s majkom...

Lovro je u svibnju proslavio 15. rođendan. Bio je još praktički u pelenama kad su se njegovi roditelji, Marija i Robert, 2000. godine razdvojili i podnijeli zahtjev za rastavu . Od tada - punih 12 godina - zagrebački sud još uvijek nije uspio donijeti pravomoćnu odluku o tome s kojim bi roditeljem dijete trebalo živjeti!

Lovrina majka u međuvremenu je već dva puta - za isti slučaj! - dobila odštetu od Republike Hrvatske zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u ukupnom iznosu od 12.000 kuna. Velika je vjerojatnost da će imati osnove i za treći zahtjev za odštetu. Naime, prema posljednjoj odluci, suđenje se mora dovršiti u listopadu. Za početak listopada zakazana je nova parnica, no akteri sumnjaju da će biti donesena i konačna odluka.

Roditeljske svađe

U međuvremenu, dijete se seli od jednog roditelja do drugog, preživio je zloćudnu bolest, ekstremno popustio u školi, svjedoči roditeljskim prepucavanjima i nadmudrivanjima koja se lome preko njega, a kao i svaki pubertetlija, koristi situaciju i pokušava izvući ono što mu se čini u tom trenutku za njega najbolje.

- Sporovi u kojima se odlučuje o djeci trebali bi u svakom slučaju biti hitni, a osobito kad se radi o odluci s kim bi dijete trebalo živjeti. Mislim da ne treba posebno objašnjavati da nije normalno da dijete 12 godina ne zna s kim bi trebalo živjeti. Smatram da su ovdje povrijeđena dječja prava i zato ću tražiti da se i djetetu imenuje zastupnik u sporu, koji će štititi njegova prava, koji će ga savjetovati i koji će mu objektivno i stručno objasniti što za njega konkretno znači bilo koja odluka - kaže majčina odvjetnica.

Bez dogovora

Prihvati li nadležna sutkinja njezin prijedlog, Lovro će vjerojatno biti prvo dijete koje će u Hrvatskoj na sudu imati svojeg odvjetnika.

Lovrin sudski slučaj traje već 12 godina. Njegovi su se roditelji - majka Marija, prodavačica u butiku, i otac Robert, koji trenutno radi kao vozač u jednoj banci - upoznali 1996. godine. Ubrzo su se vjenčali, a u svibnju 1997. godine rodio im se sin. No, brak je vrlo brzo krenuo nizbrdo.

- Nije išlo, a jedna od glavnih prepreka je bila ta što je moj suprug inzistirao da ja s djetetom živim kod njegove majke na selu, što ja nikako nisam željela prihvatiti. Tijekom 2000. godine predala sam zahtjev za razvod i tu počinje kalvarija - kaže Marija.

Ona i suprug nisu se moglo dogovoriti s kim će dijete nadalje živjeti - i jedan i drugi željeli su dijete uz sebe. U prvom postupku, sud je odlučio da će dijete nastaviti živjeti s majkom. Otac se pak žallio na tu odluku i već je tada krenula, kako to stručnjaci kažu, borba klasičnim arsenalom najčešće besmislenih i kontraproduktivnih optužbi. Otac je majku kazneno prijavio za prijetnju, ona je oslobođena.

Teške optužbe

Optužio ju je da je ovisnica o teškim drogama. Mjeseci su prolazili da sud utvrdi kako da to provjeri. Silni je novac potrošen, a na kraju je analizom kose utvrđeno da je majka “čista” i da u posljednjih devet mjeseci nije koristila nikakve droge. Optuživao ju je, tvrdi, i da ne može biti dobra majka jer ne osigurava djetetu sigurno okruženje: majka, naime, živi u susjedstvu osobe osumnjičene da je pripadnik zagrebačkog krim miljea.

Ljetos su majka i dijete trebali otputovati u Ameriku, kod majčine rođake. Dijete se silno veselilo, kaže majka, no otac nije bio na čisto s tim. Odugovlačio je s davanjem putovnice, sve do pet dana prije puta, kad majka više nije mogla kupiti kartu na istom letu kojim je ona putovala. Kupila je, kaže, skuplju kartu na drugom letu, a on je tražio garanciju da će 15-godišnje dijete imati pratnju cijelo vrijeme. Za jedan dio puta aviokompanija nije mogla garantirati osobnu pratnju.

Dolaze psiholozi

- Otac je odvukao dijete s aerodroma. Bio je to užas, mali je vikao, svađao se, ali nije otišao sa mnom - kaže majka.

Otac je, kaže majka, tijekom žalbe imao pravo na viđanje sina, što je i koristio, ali vrlo često ne bi dijete vraćao na vrijeme ili ne bi došao kako je bilo dogovoreno. Majka ga je zbog toga kazneno prijavila i otac je osuđen.

Dijete je bilo i na opsežnom psihološkom vještačenju, koje je utvrdilo da tata “emotivno zlostavlja dijete”, a da ga majka “neprimjereno fizički kažnjava”.

- Nadležni centar za socijalnu skrb pritom, čini mi se, nije bio od nikakve pomoći. Imamo nadzor, koji ne služi ničemu, njihova su mišljenja dnevno mijenjaju, otkad je otac postao “dosadan”, jer ih stalno zove i nešto zahtijeva, počeli su me nagovarati da “dam dijete ocu i završim tu priču” - tvrdi majka.

Žalba oca je prihvaćena na višem sudu, koji je suđenje vratio na početak. Tijekom 2007. godine sud je pak odlučio da bi dijete trebalo živjeti s ocem, majka se žalila, odluka je opet ukinuta i vraćena na općinski sud. Trenutno je na snazi privremena mjera iz 2010. godine, po kojem dijete živi s ocem.

- U međuvremenu je Lovro, u 7. razredu osnovne škole, obolio od teške zloćudne bolesti i gotovo godinu dana proveo u bolnici. Bilo je to za sve nas teško razdoblje, no Lovro, se hvala Bogu, oporavio. Do tada je bio dobar učenik kojeg je mučila matematika. Nakon bolesti, imao je ozbiljne propuste u znanju, a moj bivši suprug nije shvaćao važnost toga. Bio je, recimo, iznimno protiv škole u bolnici, jer je tvrdio da je to za Lovru preteško. Nakon izlaska iz bolnice, jedva je pratio nastavu. Otac ga je ispričavao kad god je trebalo, a Lovro je otvoreno govorio da zna da će mu ionako pokloniti ocjene - kaže majka.

Krah u školi

Upisao je srednju prometnu školu, a na prvom polugodištu imao je jednu jedinu pozitivnu ocjenu. Škola im je sugerirala da ispišu dijete kako ne bi palo razred.

Otac je to na kraju i učinio te ove godine upisao dijete u školu u blizini sela u kojem živi dječakova baka, u drugoj županiji.

Majku, tvrdi, nitko ništa nije pitao. Bez da je konzultirana, dijete je preseljeno na drugu adresu i upisano u školu.

- I sad dijete, koliko je meni poznato, zapravo živi s bakom, a s ocem, koji radi u Zagrebu, boravi tek vikendom. Ja dječaka jedva viđam, vikende mi uopće ne omogućava, a tijekom ljeta opstruirao nam je i zajednički godišnji odmor. Odluke nadležnih tijela su često potpuno sulude. Primjerice, ja mogu preko tjedna viđati dijete od 17 do 20 sati. A što kad je škola popodne? Vidim da mi dijete propada, da ostaje bez ikakvog obrazovanja, nema izvanškolskih aktivnosti, ništa ga ne zanima. Otac to, čini mi se, opravdava, a Lovri odgovara. Nadzornik mi tvrdi da Lovro više ne želi živjeti kod mene. Ovdje više stvarno nije važno tko je u pravu, a tko nije. Čini mi se da do djetetove punoljetnosti nećemo okončati slučaj - kaže očajna majka.

Očeva odvjetnica nije željela komentirati slučaj, rekavši kako se radi o slučaju koji uključuje dijete i nije pravomoćno presuđen.