Cjepiva nisu instant-rješenje, lockdown će trajati predugo

Nakon što je u tjednu iza nas zabilježen 86-postotni pad broja potvrđenih slučajeva infekcije SARS-CoV-2 u Hrvatskoj u odnosu na njihov vrhunac sredinom prosinca, simbolično ublažavanje epidemioloških mjera u Hrvatskoj, koje nam je priopćeno u četvrtak, mala je pobjeda zdravog razuma. Ne treba previše kritizirati Vladu zato što nije bila hrabrija. Previše bi stršila. U Europi upravo bukti politička histerija uzrokovana novim valom panike donositelja odluka. Uzrok panike nije nekakvi novi eksponencijalni rast broja slučajeva. U stvarnom životu on se, uostalom, nije dogodio nigdje. Problem je složenije prirode: dobra cjepiva nisu instant-rješenje, lockdown će trajati predugo.

Tijekom drugog vala pandemije većina zemalja ponovo se odlučila za neku vrstu lockdowna, iako su se njihovi lideri tijekom ljeta zaklinjali da je prvi lockdown bio greška s teškim posljedicama. Inicijalna ideja novih lockdowna bila je zaključati se na kraće razdoblje te u nekoliko tjedana osigurati novi pad broja slučajeva. No, donositelji odluka zaboravili su da tek ulaze u zimu te su podcijenili pitanje sezonalnosti koronavirusa. Kao grupa vjernika koja obožava neko božanstvo, neki od najmoćnijih ljudi Europe opet su zazivali vrhunaravno biće epidemiologije (svemogući lockdown), kao plemena koja pjevaju za kišu.

Međutim, taj sveti lockdown ih je ponovo iznevjerio kad je u pitanju broj smrti na milijun stanovnika te se strategija blokiranja javnog života ciljana eliminaciji virusa odjednom pretvorila u "sigurnu" taktiku odugovlačenja do dolaska cjepiva. Političarima je postalo jasno da će čekanje biti dugo, predugo i preteško, ali su ipak sve karte bacili na cjepivo, umjesto da su preispitali lockdown.

Vijesti o tome da regulatorna tijela počinju odobravati javnu upotrebu cjepiva za SARS-CoV-2 pretvorile su male bočice s "čudotvornom" supstancom u neku vrstu Svetog grala. Nažalost, i političari i financijska tržišta tek su tijekom ovog tjedna shvatili kako su za dio zemalja očekivanja od cjepiva ipak nerealna. Ne toliko nerealna kao religijski zanos lockdowna, ali ipak neobjektivna. Cjepiva jesu veličanstvena pobjeda suvremene znanosti, ali nisu nekakve čarobne vodice, kakvima ih doživljava previše političara.

Tek što su krenuli nacionalni programi cijepljenja, proizvođači mRNA cjepiva počeli su najavljivati smanjenje isporuka. Iako je od početka bilo jasno da će isporuka golemih količina cjepiva biti proizvodna i logistička noćna mora, kreirani su planovi bazirani na načelnim ugovorima o predfinanciranju istraživanja i proizvodnje cjepiva. Zec je još lutao šumom, a političari su već postavili lonac s vodom i začinima iznad vatre njišući se u ritmu cargo culta.

K tome je EU potpisivala ugovore za svoje članice, što je, nekom bizarnom igrom slučaja, rezultiralo čudnovatom disproporcijom procijepljenosti u odnosu na nečlanice. S obzirom na to da je kod cjepiva bitno koji udio populacije cijepite, EU se našla u gubitničkoj poziciji. Među članicama EU na najvišoj poziciji svjetske ljestvice procijepljenosti je Danska s 3,7 posto cijepljenih te drži tek deseto mjesto. Prvi je Izrael (45,8 posto), pa slijede Ujedinjeni Arapski Emirati (27,4 posto), Velika Britanija (11 posto), Sjedinjene Države (7,1 posto), Portoriko (5,9 posto), a čak je i poslovično "dobro organizirana" Srbija uspjela cijepiti 4,5 posto stanovnika. Velika, snažna i moćna Njemačka je na 2,4 posto.

Sveznajući europski političari su, naravno, bijesno počeli podvikivati kako je kašnjenje isporuka neprihvatljivo te su ostali potpuno zatečeni kad je i AstraZeneca, na koju se EU zapravo kladila kao najizglednijeg dobitnika utrke za dobro cjepivo, najavila da će Europa dobiti puno manje cjepiva od ugovorenog. Počela su, naravno, prepucavanja s tom farmaceutskom kompanijom i obrušavanje na Veliku Britaniju koja je dogovorila da sva cjepiva proizvedena na njezinu teritoriju tamo i ostanu.

U međuvremenu je čak i Indija, s ključnim proizvodnim kapacitetima, počela spekulirati o drugačijoj regulaciji izvoza, a ogromni Merck (na kojeg se također računalo u kvotama) objavio je da odustaje od razvoja cjepiva. Više velikih i malih zemalja na svim kontinentima obustavilo je prebrzo složene planove cijepljenja kad su shvatili da neće imati za obaveznu drugu dozu, dok su u nekima pak krenule, recimo to jednostavno, neodgovorne spekulacije o miješanju više vrsta cjepiva ili o odgađanju druge doze kao mogućim "pametnim" taktikama.

Mit o ekspresnom dizajniranom čudotvornom cjepivu AstraZenece, koje se u jednom trenutku medijske kvazistvarnosti javno tretiralo kao da je budući eliksir mladosti, srušen je u četvrtak; njemačka državna komisija pri Institutu "Robert Koch" preporučila je da se cjepivo AstraZenece ne daje starijima od 65 godina, nego samo onima u dobi od 18 do 64 godine. Obrazložili su da nema dovoljno podataka koji bi jamčili sigurnost tog cjepiva za starije od 65 godina. Ako nakon njemačke sugestije cijela Europa odustane od cijepljenja starijih od 65 godina cjepivom AstraZenece, to cjepivo gubi smisao kakav je trebalo imati u epidemiološkoj politici. Bit će nužna velika revizija. Reset.

Kod cjepiva za SARS-CoV-2 najvažnije je, naime, cijepiti upravo starije od 65 godina jer covid-19 najčešće usmrćuje upravo starije od 65 godina, dok je broj smrti u mlađim dobnim skupinama zanemariv. Najveća korist od cjepiva nije stjecanje kolektivnog imuniteta, nego usporavanje širenja zaraze i snižavanje smrtnosti kod najrizičnijeg dijela populacije; starijih od 65 te osoba s komorbiditetima. Kad bi cijepili samo starije od 65 godina, smrtnost od covida-19 postala bi statistički zanemariva. Ako ih ne cijepimo, rizici ostaju veliki, čak i uz značajno usporavanje zaraze.

Iako su mnogi podatkovni znanstvenici ubacili procijepljenost u modele kojima se izračunava dosizanje praga kolektivnog imuniteta, valja znati da još nije u potpunosti jasno jesu li ti modeli bazirani na realnim pretpostavkama. Zlatni standard svih cjepiva jest stvoriti tzv. sterilizirajući imunitet, tj. onemogućiti da cijepljena osoba širi zarazu. Primjerice, cjepivo za ospice praktično sprečava da cijepljeni postanu prijenosnici. Kod cjepiva za covid-19 još nije sigurno imaju li tu karakteristiku.

U kliničkim istraživanjima dokazana je visoka učinkovitost po pitanju sprečavanja najtežih ishoda (intenzivna, smrt), ali još ne znamo dovoljno o značaju pojedinih cjepiva u procesu podizanja udjela osoba s imunitetom koje ne mogu prenositi zarazu. Istina, upravo su se pojavila istraživanja koja za cjepivo Moderne ukazuju na smanjenje mogućnosti prijenosa virusa nakon cijepljenja, ali zaključci još nisu konačni. Postoje naznake da i Pfizerovo cjepivo smanjuje transmisiju, ali također bez široke potvrde, baš kao što još nemamo znanstvenih spoznaja o mogućim dugoročnim nuspojavama novih, revolucionarnih cjepiva.

Čini se stoga da je stigao trenutak kad politička i znanstvena zajednica trebaju prestati poricati važnost okuženosti, odnosno prirodno stečenog imuniteta kao mehanizma usporavanja zaraze. Prije je pitanje kako stići do što više okuženosti uz što manje mrtvih. Najnoviji podaci iz švedskih testova na antitijela, uvezani s vrlo povoljnim epidemiološkim trendom, ohrabruju. Ako je Švedska uspjela ostati na manjem broju mrtvih na milijun stanovnika od Belgije, Slovenije, Češke, Španjolske, Italije, Francuske…, onda bi barem trebali analizirati što su to učinili dobro, a što loše.

Sve je izglednije da će puno značajniji udio u ukupnom kolektivnom imunitetu osigurati prirodna okuženost, a ne cjepiva. Moramo si postaviti pitanja kako uz što liberalnije mjere spriječiti preopterećenost bolničkog sustava, što vodi u prevelik broj smrti. Lockdown je donio ogromni broj mrtvih na milijun stanovnika u cijelom nizu zemalja. To su politike koje dugoročno nisu održive te nema dokaza da su jamstvo privremene sigurnosti.

Pobornici radikalnog epidemiološkog obračuna s virusom SARS-CoV-2 u začetku su koristili dosta sumnjive pojmove poput "istrebljenja" ili "eliminacije", koji sami po sebi mirišu na totalitarno idejno porijeklo. No, čak i ako definiramo pojam eliminacije virusa na način prihvatljiv modernim društvima, takav model nije znanstveno održiv. Moguće je kontrolirajući tijek pandemije postići u jednoj regiji ili gradu da se ne zabilježi niti jedan slučaj zaraze u 28 dana, tj. dvostruko dulje nego što je period inkubacije kod infekcije SARS-CoV-2. Međutim, ne čini se realnim vjerovati u istrebljenje virusa SARS-CoV-2 na cijelim kontinentima ili kod drugih bića osim Homo sapiensa.

Malo je vjerojatno da ćemo cijepiti šišmiše, mačke, gorile ili minkove i neke druge životinje koje teoretski mogu prenositi SARS-CoV-2, a ne bi bilo baš lijepo da ih sve redom pobijemo jer je čovječanstvo u 2020. zarobio Veliki strah. Koronavirusi nisu isti kao uzročnik malih boginja koje su službeno iskorijenjene te je broj slučajeva sveden na praktičnu nulu. Razlika je u tome što su ljudi jedini sisavci podložni zarazi virusom variole, dok koronaviruse dijeli više vrsta. Ako računamo na specifičnosti koronavirusa, izgleda da se trebamo ograničiti na kontroliranu supresiju virusa te pritom izbjeći supresiju ljudskog roda.

SARS-CoV-2 vjerojatno će postati endemski; cirkulirat će društvima te uzrokovati povremene proboje zaraze. Oni koji su preboljeli covid-19 i koji su cijepljeni neko će vrijeme biti zaštićeni. Još se ne zna koliko dugo. Možda samo od 6 do 8 mjeseci, možda zauvijek. Bilo kako bilo, dosta je sigurno da nećemo doći do apsolutnog imuniteta krda. Uvijek će biti onih koji su imunokompromitirani, novih sojeva, necijepljenih (djeca, najstariji, trudnice, antivakseri, lažni pozitivni…). No, to što nećemo iskorijeniti SARS-CoV-2 apsolutno ne znači da ćemo ponovo morati blokirati značajni dio javnog i poslovnog života. Već do proljeća trebao bi biti cijepljen velik udio starijih od 65 godina. Uz visoku okuženost, smrti bi trebale ostati sjećanje na 2020. godinu.