Ivica Drmić: Tata mi je bio Alfa i poginuo prije mog rođenja. Zato sam želio biti policajac. To mi se ostvarilo!

Mladi Ivica Drmić maturirao je prije nekoliko dana u zagrebačkoj Srednjoj policijskoj školi “Josip Jović”. Na tu je činjenicu vrlo ponosan jer o policijskom poslu sanja od rođenja.

Njegov otac Ivica poginuo je u Maslenici u siječnju 1993., osam mjeseci prije njegova rođenja, tako da ga mladić nije ni upoznao. Na bojišnici se našao kao član specijalne policije, a Ivica mlađi cijeli je život okružen njegovim suborcima i prijateljima iz Udruge veterana specijalne jedinice policije Alfa. Oni su uvijek bili tu za njega, majku i sestru, pa kaže da se vjerojatno zbog njih “zarazio” ljubavlju prema uniformi.

Potpora Alfi

- Oduvijek sam sanjao da ću biti policajac. Za mene su u obzir dolazile jedino uniforme, i to vatrogasna i policijska. Dvije sam godine proveo u školi, puno sam toga naučio i sada je preda mnom šest mjeseci vježbeničkog staža. Nakon toga polažem državni ispit i počinjem radti. Dugo sam sanjao o tome da postanem policajac, a zapravo se sve na kraju dogodilo jako brzo. Još ne mogu vjerovati da je škola gotova, da će mi se snovi uskoro ostvariti. Imam već i neke planove: jednoga bih dana volio raditi u interventnoj policiji, a s vremenom bih rado upisao višu policijsku školu da usavršim svoje znanje - kaže Ivica.

Priznaje da je zapravo od trenutka kad je upisao “običnu” srednju školu samo čekao kada će moći upisati policijsku. Intenzivirao je bavljenje ultimate fightom, prestao izlaziti van i provoditi vrijeme na isti način kao njegovi vršnjaci. Fokusirao se na svoj cilj i sve drugo zanemario. Veliki motivatori bili su mu očevi prijatelji iz Udruge te želja da, poput oca, učini nešto za svoju zemlju. Zaključio je da je najbolji način da to ostvari pomagati ljudima pazeći na njihovu sigurnost.

Sumnjama unatoč

Kad se upisao u školu, preselio se iz obiteljskog doma u Novom Zagreb u policijski kompleks koji se nalazi u zagrebačkoj Dubravi. Na početku mu se bilo teško naviknuti - odjednom je sobu dijelio s cimerima, ustajao u šest sati, čekao na red za tuširanje, a mučila ga je i činjenica da mu je krevet - kratak. No, uspio se prilagoditi i sada s nostalgijom govori o protekle dvije godine, koliko je živio u kompleksu.

- Prilagodio sam se, upoznao nove prijatelje i zaista mi je bilo super. U ‘običnoj’ srednjoj školi profesori nisu imali razumijevanja za mene i stalno su mi govorili da nikada neću postat policajac. No, onda sam u trećem srednje upisao policijsku školu i iznenadio se. Odgojitelj, voditelj, moji kolege... Svi su bili srdačni i puni razumijevanja. Ako nekoga dana nisam bio najbolji, razumjeli su, a takvo što nikad nisam doživio u staroj školi - kaže Ivica.

Kome smeta uniforma

S nekadašnjim poznanicima iz kvarta, kaže, druži se jako malo. Mnogi su se prestali družiti s njim otkako je upisao policijsku školu, a neki ga zbog toga otvoreno izbjegavaju. Ako nekome smeta njegova uniforma, kaže, tada je riječ o osobi s kojom je najbolje ne provoditi vrijeme.

A obitelj?

- Doma su znali što želim biti, pa ih upis u školu nije iznenadio. Sestra mi studira u Splitu, tako da je majka sama. Vjerujem da joj je to teško palo, ali se nakon nekog vremena naviknula. Znam da neće mirno spavati kad budem radio jer će se brinuti za moju sigurnost, ali mislim da je sretna i ponosna zbog mene. Radim ono što volim, policijski posao mi nije hir i znam da ona to razumije - kaže budući policajac.

Međutim, Ivica kaže da se ne boji policijskog posla.

- Spreman sam na sve i ne bojim se. Tijekom školovanja uvjerio sam se da je to ono što želim raditi u životu.