DANAS SE OTVARA NOVI MODERNI AERODROM, A OVDJE EKSKLUZIVNO POGLEDAJTE KAKO JE IZGLEDALO PRVO PLESO Imao je predivan paviljon s vrhunskim namještajem

Uklesana u kamen stepeništa koje vodi na prvi kat "stare" Zračne luke Zagreb zvane Pleso stoje imena Josipa Uhlika i Bernarda Bernardija, autora Zrakoplovne luke Zagreb koja je otvorena 1962. godine u blizini Velike Gorice. Zgrada zračne luke bila je predivan paviljon, rahla forma u stilu znamenitog arhitekta Ludwiga Mies van der Rohe, čiju je unutrašnjost obogatio vrhunski dizajnerski namještaj našeg proslavljenog arhitekta i dizajnera Bernarda Bernardija. Prva građevina zračne luke nije bila veliki objekt, ubrzo se pokazalo da treba proširenje, ali njezinoj izvornoj ljepoti, koja je ostala zabilježena na malobrojnim starim fotografijama, možemo se danas diviti s pravom.

- Zamislio sam zračnu luku kao stakleni prozirni paviljon - kaže nam arhitekt Josip Uhlik dok sjedimo u njegovoj garsonijeri u Domu umirovljenika Trnje, koju dijeli sa suprugom Nadom, također arhitekticom.

Josip Uhlik danas je 96-godišnjak

Josipu Uhliku je 96 godina, kao i njegovoj supruzi. Studij na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu završili su oboje u kolovozu 1948. godine, s njima je studirao i Bernardo Bernardi, kao i poznati arhitekt Vjenceslav Richter. Bili su dio jedne od prvih poratnih generacija studenata arhitekture sastavljene zbog ratnih okolnosti od studenata raznih godišta. Arhitekta Josipa Uhlika njegovi su roditelji zvali Buco, a potom i kolege i njegova supruga Nada. Naime, bio je, kaže nam uz smijeh, debeljuškasta beba.

Zračna luka koju su Zagrepčani zvali Pleso po selu pokraj kojeg je sagrađena, danas ne izgleda kao nekoć. Prva zgrada bila je izvedena od čelika i stakla i bila je jedina tada takva građevina uz paviljon arhitekta Božidara Rašice na Velesajmu. Zbog svojih je tankih stupova koji nose konstrukciju zračna luka izgledala profinjeno.

Putnici izlaze iz zrakoplova, u pozadini se vidi otvoreni vidikovac

- Ta je zgrada od čelika i stakla, išlo se do krajnjih granica iskoristivosti čelika, da bi se postigla elegancija. Čelik je tada bio skup materijal - priča nam Josip Uhlik.

Na prvom je katu, kao i danas, bio restoran, ali je imao veliku terasu koja je gledala na pistu i koja je bila posebna atrakcija, a danas je zatvorena iz sigurnosnih razloga. Mogli su se gledati zrakoplovi iz elegantnih fotelja u unutrašnjosti ili vani s terase na kojoj su bili stolci.

- U Zagreb je početkom 70-ih godina sletio Roy Thinnes, glavni glumac iz tada iznimno popularne serije 'Dugo toplo ljeto'. Žene su ludovale za njim pa su pohrlile na aerodrom. Njih više od 3000 stisnulo se na terasu koja gleda prema pisti. No, terasa nije bila projektirana za toliko osoba i prijetilo je zbog toga, teoretski, da će se urušiti zgrada. Moj kolega koji je bio statičar zračne luke rekao mi je da je tada gotovo posijedio od straha. Kad smo radili Pleso, sve smo projektirali tako da smo izračunali na centimetar i kilogram što se može, a što se ne smije, upravo zbog te forme paviljona. Srećom, nije se dogodilo ništa - smije se Josip Uhlik.

Podizanje prtljage

Najveći kompliment za aerodrom, prisjeća se dalje Uhlik, dobio je od jednog poslovnog čovjeka koji je bio svjetski putnik.

- Rekao mi je da on nigdje nije doživio zračnu luku koja daje takav ugodan dojam, kao da si iz zrakoplova izašao u park. Slično sam čuo još nekoliko puta. Mnogima se sviđao taj pogled iznutra kroz staklo na zeleno okruženje parka ispred zračne luke - kaže arhitekt Uhlik.

Josip Uhlik nam je rekao i da je pri projektiranju pazio na to da svako drvo u parku ispred zračne luke ostane sačuvano. Upravo je posebnu draž i ugođaj činio vizualni kontakt sa šumom - parkom koja je ispred nje.

Uređena čekaonica s namještajem Bernarda Bernardija

Na ta stakla ulaznog pročelja, kroz koja se vidjelo van, u jednoj od kasnijih adaptacija zalijepljene su goleme reklame i zaklonjen je pogled iznutra i izvana. Zgrada aerodroma, dodaje Uhlik, nije izgledala kao kolodvor, nego je tako, upravo suprotno, imala smirujući učinak na putnike. Tome je pridonio i interijer Bernarda Bernardija. Prvotni je interijer bio u smeđem drvenom namještaju i drvenim detaljima, ali se kasnije drvo prebojilo u bijelo. To je također bila velika promjena u dojmu o interijeru. Ograda, galerija, šalteri, oplate na zidovima, sve je to nekoć davno bilo u boji drva. Danas svi trendovi idu u tom smjeru.

- Nije to bio skup objekt, sagrađen je s onoliko sredstava koliko je tada odobrilo Civilno vazduhoplovstvo, Uprava je bila u Beogradu i nisu se baš isprsili s iznosom. Dugo se čekalo na realizaciju. Investicija je bila u vrijednosti tadašnjih više od 30 milijuna njemačkih maraka. Zbog limitiranih sredstava projektirana zgrada bila je relativno mala, to više smo željeli da u smislu arhitekture bude posebna - kaže Josip Uhlik.

Stjuardese u tadašnjim crvenim uniformama

Arhitekt i urbanist Josip Uhlik lani je primio Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo Društva arhitekata Zagreb. Prethodno je dobio Nagradu za životno djelo "Viktor Kovačić", koju mu je za doprinos razvoju arhitekture 2004. godine dodijelilo Društvo arhitekata Hrvatske. Rođen je u Tuzli, a odrastao je u Zagrebu u Filipovićevoj ulici. Nakon studija, gdje je upoznao svoju suprugu Nadu, seli se prvo u Rijeku.

- Dan nakon što smo diplomirali, vjenčali smo se - kaže arhitekt.

Zaposlili su se oboje u riječkom Centralnom birou za projektiranje brodogradnje i radili industrijske projekte za brodogradilišta, tvornice i tvornička naselja. Istovremeno su se oboje natjecali kao samostalni arhitekti na natječajima, tako što su noću radili projekte. Osvojili su prvo mjesto na natječaju za hotel Plitvice 1953. godine, što je izazvalo iznenađenje jer su pobijedili mnoge poznate arhitekte koji su sudjelovali. No, vjerojatno iz tog istog razloga hotel se na kraju nije sagradio prema njihovu projektu, nego onom arhitekta Marijana Haberlea koji je osvojio peto mjesto. Ipak, na temelju uspješnog rada i projektiranih tvornica i naselja, mladi arhitekt Josip Uhlik primio je poziv zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca da se vrati u Zagreb.

- U razdoblju preseljenja u Zagreb natjecao sam se i za Zračnu luku Pleso i dobio prvu nagradu. Projekt sam nacrtao na stolu za ping-pong koji sam jedini tada imao u stanu u Savskoj - kaže Uhlik.

Postaje pomoćnik direktora Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Kasnije je Josip Uhlik osmislio urbanistički Zapruđe, a bio je i na čelu tima koji je izradio prvi poslijeratni Generalni urbanistički plan grada Zagreba iz 1971. godine. Potom odlazi iz Zavoda, zapošljava se u Zračnoj luci na Plesu, koja je imala mali arhitektonski biro, a radio je na proširenju putničke zgrade i još na nekim manjim zahvatima. Ovdje je bio zaposlen do 1983. godine, kada odlazi u mirovinu. Otada se puno mijenjalo u samoj zgradi pa je izgledom manje efektna, a interijer više nije isti.

- Zgrada je bila pretijesna jer je promet bujao, također se želio prostor što komercijalnije iskoristiti pa su uslijedile promjene - objašnjava Josip Uhlik.

Prednji ulaz u Zračnu luku Zagreb

Ostaje, kaže on, otvoreno pitanje što će s vremenom biti sa zgradom koju je projektirao. Planira se da će ona ostane kao pomoćni aerodrom. No, arhitekt Uhlik iznosi zanimljive prijedloge:

- Zgrada zračne luke ima kulturno-povijesno značenje. Moja je želja da se, ako je moguće, vrati u prvobitno stanje, u stakleni čelični paviljon koji može služiti za specijalne prijeme kad dolaze posebni gosti. Tako bi se mogli gostima omogućiti posebni dojmovi jer, podsjećam, mnogima se sviđao taj otvoreni pogled na park - kaže Josip Uhlik.

Betonska uzletno-sletna staza bila je dugačka 2500 metara kad je Zračna luka Zagreb sagrađena. Platforma je mogla primiti pet manjih zrakoplova. U godini osnutka preko Zrakoplovne luke Zagreb prošao je 78.041 putnik. Putnički terminal prema izvornom projektu bio je veličine 1000 četvornih metara. Već 1966. godine sagrađena je nova putnička zgrada veličine 5000 četvornih metara, obnovljena je i produljena uzletno-sletna staza na 2860 metara, a platforma je proširena na 60.000 m2. Sagrađena je i nova upravna zgrada s kontrolnim tornjem. Te godine mijenja se i naziv u Aerodrom Zagreb. Sljedeća veća obnova bila je 1974., kada je rekonstruirana i produženja uzletno-sletna staza na 3259 metara. Zbog učestalog povećanja prometa 1984. godine ulazi se u još jednu fazu nadogradnje postojećih objekata, ali i gradnju novih. Te godine puštena je u rad carinska ispostava i međunarodna špedicija, cargo terminal i nova vatrogasna stanica. Dograđena je i putnička zgrada na površini od 11.000 kvadrata, a bilo je potom i drugih preuređenja.

Za kraj pitamo arhitekta Uhlika kako mu se sviđa nova zračna luka.

- Nisam je vidio uživo pa mi je teško donijeti sud, mogu samo govoriti na osnovi fotografija i članaka koje čitam u Jutarnjem listu, čiji sam pretplatnik. To je veliki projekt, izvan mojih mjerila, drugih dimenzija. Vremena su drukčija i potrebe u prometu su se promijenile. Na prvi dojam mogu reći da izgleda odlično - zaključio je Josip Uhlik.

Nova zračna luka bit će peti zagrebački aerodrom

Zračna luka Zagreb bila je četvrti zagrebački aerodrom. Zračna luka "Franjo Tuđman" bit će peti. Prvi aerodrom Zagreb je imao 1909. godine, i to zahvaljujući inženjeru kemije Sveučilišta u Dresdenu, izumitelju Slavoljubu Penkali. Visoko kraljevsko ugarsko ministarstvo imenovalo je Penkalu kraljevskim tehničkim kontrolorom u Zagrebu 1900. godine. Potaknut prvim letom Amerikanaca Orvillea i Wilbura Wrighta 1903. godine, Slavoljub Penkala nije mogao odoljeti da i sam ne izumi letjelicu, pa je na vojnom vježbalištu Črnomerec sagradio prvi hangar. Bio je to prvi zagrebački aerodrom koji su civili i vojska koristili do 1926. godine. Jedni čovjek koji je uistinu letio Penkalinim avionom bio je Dragutin Karlo Novak, ali je zrakoplov doživio nesreću 1910. godine. Dragutin Karlo Novak je preživio, prošao je bez ozljeda, ali Penkala je tada trajno izgubio motivaciju za kreiranjem zrakoplova.

Stara zgrada Aerodroma Zagreb

Tijekom Prvog svjetskog rata avioni su doživjeli punu afirmaciju. U proljeće 1926. godine na Borongaj se seli vojna eskadrila. Službeni naziv tog drugog aerodroma bio je Aerodrom Zagreb, ali su ga svi zvali Borongaj i bio je prva zagrebačka zračna luka. Prvi putnički avion sletio je ovdje u veljači 1928. godine, a prva zrakoplovna linija bila je Zagreb - Beograd.

Godine 1946. Lučko je odabrano kao idealno za novi ulaz u Zagreb, za zračnu luku. Godinu kasnije luka je osposobljena za domaće i međunarodne letove. Pleso je kao lokacija za aerodrom odabran tijekom Drugog svjetskog rata. Na zemljištu koje je bilo klasificirano kao pomoćno uzletište s travnatom pistom iz doba Kraljevine Jugoslavije, njemačka je vojska u ljeto 1943. godine počela gradnju betonske uzletno-sletne staze dugačke 1800 metara. U proljeće 1944. godine bio je to glavni aerodrom za tranzitne prelete i opskrbu gorivom njemačkih vojnih zrakoplova na Balkanskom poluotoku.