Davor Štern o Ini: 'Sada bi bilo štetno prekidati arbitražu...'

U emisiji „2u9“, urednika i voditelja Romana Bolkovića, na Jabuci TV gostovao je Davor Štern. Tema je bila samo jedna: kronologija nevolja Ine.

Odmah na početku Štern se vratio u šezdesete:

1964. početak je Ine, tada je formirana kao složena organizacija svih naftnih resursa u jednu megakompaniju. Ina je tada bila 10 posto BDP-a Hrvatske i tada je Hrvatska bila visokoindustrijalizirana. Imala je fantastičan put. U njoj su bili svi elementi nafte kao zanata od bušenja do marketniga. Kasnije se tome priključila Petrokemija Kutina. Ina je 90-ih ušla kao važan gospodarski čimbenik, bila je dobro vođena od strane Pere Flekovića. Ina je ušla u Hrvatsku kao sređena kompanija. Bivša Jugoslavija je živjela kao pijani milijunaš, političke silnice unutra su vukle na svoju stranu. Slovenija je imala rafineriju u Lendavi, nije bila ekonomična, ali je bila napravljena iz strateške sigurnosti. Dislocirale su rafinerije iz tog razloga. Hrvatska je imala u Sisku i u Rijeci, u Slavonskom Brodu, malu u Zagrebu, Srbija u Pančevu i Novom Sadu, Makedonija u Skopju, jedino Kosovo nije imalo. Ina je bila najjača, druga je bila NIS, vladala je zdrava konkurencija.

Devedesetih je propala vjerojatno najpametnija ideja vezana uz Inu: spajanje u srednjoeuropsku naftnu kompaniju. Zašto?

To je bilo '98. godine, mi smo ga osmislili. Zapelo je na unutarstranačkim borbama u HDZ-u. Bila je grupacija koja je Inu htjela razbiti na sastavne dijelove. Ta grupa je htjela ići za benzinskim postajama, u trgovačkom smislu. To se počelo raspadati nakon mog odlaska iz Ine. Mi smo već tada pričali o spajanju s MOL-om, to je trebalo biti okosnica koja bi uključila Slovačku, Češku i Poljsku, kasnije bi se preko Srbije spojilo s Grčkom, gdje bi Ina bila vodeća sila, jer smo imali znanje i iskustvo.

Zašto nije uspjelo spajanje s MOL-om?

Bile su određene silnice u Hrvatskoj koje nisu voljele taj projekt jer su imali svoje projekte. Orban je tada izgubio izbore, nisu ni oni imali ambicije ići u spajanje. Račan je to tada trebao prepoznati i stvoriti zajedničku kompaniju. Ina bi imala 50 posto zajedničke kompanije. U pregovorima smo odlično stajali, ali ispalo je tako.

Je li Ina mogla bolje?

Mogli smo proći bolje, nije se trebalo prihvatiti jedan element, uz kupovinu 25+1 posto, MOL-u se dalo pravo na veto. Tada je MOL dobio mogućnost da utječe na rad u Ini, a bio je poison pill. Mislim da je tu napravljena najveća greška. Kad se već došlo do 2008., bilo je kasno, to se trebalo urediti 2000.-ih. Mi rafinerije nismo modernizirali.

Što je Ina: strateška ili tržišna kompanija?

Ina je strateška kompanija. Nema druge organizacije koja zna istraživati i prioizvoditi naftu. Pokazala je to u Domovinskom ratu. Nije nikad falilo goriva, plina, maziva. Drugi element je da su cijene držane pod kontrolom države. Cijena benzina je bila slična cijeni nafte, naši zahtjevi za podizanje cijene nisu prošli u Vladi. Bili smo kompenzator socijale.

Koja je budućnost Ine?

Obzirom na veličinu Hrvatske, male kompanije nemaju budućnost, budućnost je u spajanju. Veličina je vrlo bitna u naftnoj industriji. Istovremeno može nositi i veliku dobit. Kompanija mora zadovoljavati strateške interese države.

U prvotnom ugovoru već je u zametku postojala mogućnost MOL-ova prava prvokupa, dokupa dionica. Zašto se to sada izbjegava kazati?

Znam da je postojala klauzula gdje MOL ima prednost pri kupovini dionica. Da su Inom kvalitetno upravljali moglo se dovesti još neke strane koje bi bile zainteresirane uložiti u Inu. Uprava je bila letargična, kad se išlo u prodaju drugog dijela dionica, više nije nikoga bilo.

Kakvo je razdoblje poslovanja u vrijeme Ive Sanadera?

Ne bih htio ući u dio povijesti i poslova kojim se bavi sud. Nisam vidio prijenos sredstava iz jedne ruke u ruku. Ina je tiho prepuštena MOL-u. Nitko se nije tim bavio. Veliki dio građana je ostvarivao zaradu na dionicama Ine. U nekakvim kvalitetnim pregovorima - vidim izlaz iz situacije.

Što biste učinili?

Trebalo je učiniti da se prilikom dogovaranja prodaje napravi analitika zašto se prodaje. Iza svake prodaje treba biti analiza. Ja nisam vidio da je to plod dubljeg razmišljanja. To se ne može preko telefona rješavati. Pitanje je i tko je s druge strane telefona. Da se vodilo računa o strateškim interesima o Hrvatskoj, ne bi zaboravili na jako dobre kadrove, dobre fakultete, da imamo vlastitu naftu i plin, da imamo dobre geologe. Mi smo trebali modernizirati rafinerije i trebali smo osigurati u pregovorima da se dio djelatnosti zadrži u Hrvatskoj kao stožerni u ovoj grupaciji MOL-a i Ine. Ako Orešković formira tim, trebaju pokušati naći izlaz da bi se dio poslova obavljao u Hrvatskoj. Marketng i financije neka budu u Budimpešti, a Hrvatska neka bude stožerni dio ove naftne prerađivačke industrije. Prijedlog je da se 44 posto dionica pretvori u određen broj dionica, koje bi Hrvatska imala u zajedničkoj kompaniji Ine i MOL-a. U jednom normalnom složenom sustavu je sve unaprijed odgovoreno.

Postoji li odgovornost Jadranke Kosor?

Ona je svijetla točka. Ona je shvatila da Inu treba obnoviti. Tada me se pozvalo i pitalo da li želim biti u nadzornom odboru Ine. Tadašnji ministar Popijač mi je dao skup od 150 molbi i rekao da odaberem suradnike u nadzornom odboru i mislim da smo bili jedan dobar nadzorni odbor u uvjetima u kojima smo mogli raditi. Nismo imali neku efektivnu vlast, ali smo djelovali u pozitivnom pravcu. No što se dogodilo je slika hrvatskog društva. Smijenjen sam od strane Račana, ponovo me zvala Kosor, smijenio me Milanović. Ja iz Ine dolazim i odlazim.

Tada nastupa vrijeme Vlade Zorana Milanovića i pokreće se arbitraža. Je li to pametna inicijativa?

Nisam stručnjak za pravna pitanja. Meni je enigma zašto tih 5 milijuna nije svanulo. O tome imam svoje mišljenje iza kojeg stojim, iako me ne razumiju. Moje iskustvo je s arbitražama loše. Završile su kao mlaka voda. Sada bi bilo štetno prekidati arbitražu. Po meni je rješenje nastaviti s arbitražom i nastaviti pregovore.

Kakvo je stanje s rafinerijama?

S obzirom na nečinjenje iz prijašnjih godina mislim da za rafineriju Sisak u ovom tehnološkom smislu nema opravdanja za ulaganje velikih novaca koji bi bili potrebni za obnavljanje rafinerije. Prerada domaće nafte opada iz godine u godinu, treba naći nova nalazišta. Mislim da na kopnenom dijelu Hrvatske nafte još ima. Nažalost, moje mišljenje danas je da nema smisla obnavljati sisačku rafineriju. No, trebalo bi zadržati Sisak kao energetski grad. Biogorivo više nije hit, nema ni to smisla. Cijela ta tehnologija bi zahtijevala uvođenje GMO-a u ratarske kulture. Rješenje je MOL i Ina udruživanje. Središte bi trebalo prebaciti u Sisak.

Kako komentirate Karamarkovu inicijativu prekida arbitraže?

U Milanovićevoj vladi je bio Vrdoljak jer je pokrenuo arbitražu. On je to morao. Ono što me čudi - i tu se pokazao Milanović da nije učinio što je trebao – jest zašto se nije nastavilo pregovore. Sjećam se onih tužnih slika, nema dogovora, nema razgovora - to se nije smjelo dogoditi. Trebalo je stvoriti platformu što Hrvatska očekuje od Ine - to se još nije dogodilo. To sad čeka Oreškovića. Da mi netko danas kaže odi pregovaraj s MOL-om, rekao bih ne. Treba imati platformu, suport u analitici i vanjske stručnjake.

2500 eura?

Taj honorar je prestao davno prije. Većina firmi angažira press cliping, na osnovu toga gleda javno mnijenje. To je nevažno pitanje. Ako iza toga stoji rad koji je napravljen legitimno, ne vidim razloga zašto ne.