BESKRAJNA SREĆA

DIRLJIVI SUSRET HRVATICE S DONOROM MATIČNIH STANICA 'Moj brat Indijanac darovao mi je život'

Darivatelj je postao iako Indijanci vjeruju da ako umru bez nekog dijela tijela, neće ga imati ni u novom životu
 Tomislav Krišto / CROPIX

ZAGREB - Ankica Begić, Bosanka sa zagrebačkom adresom, majka blizanaca, imala je 31 godinu kada joj je otkrivena bolest esencijalna trombocitemija. Bolest se razvijala pa su liječnici poslije njezine četrdesete poručili: jedina nada za spas je transplantacija matičnih stanica od nesrodnog davatelja. Nakon iscrpne potrage ispostavilo se da je podudarni davatelj - američki Indijanac, Komanč iz Oklahome.

U sterilnoj sobi zagrebačkog Rebra Ankica je svaki dan vodila dnevnik, zapisujući svoje nade i strahove. Iz tih je crtica nastala knjiga “Indijanac Komanč, moj brat po krvi”. Unatoč praksi da donor i primatelj nikada ne doznaju jedan za drugoga, Ankica je bila dovoljno tvrdoglava da upozna svog brata Komanča. On se zove Gaylon Young i jučer ujutro je u njezinu dnevnom boravku, na zagrebačkoj Kajzerici, popio kavu i rakiju.

- A da vidiš kako mi je brat lijep. Jao, da sam ga birala, ne bih ga ljepšeg našla. Bog ti stvori dvojnika na 11 hiljada kilometara daleko. Noćas stigli on i žena, pa ja od uzbuđenja noćima ne spavam, eto ih u pola dvanaest u noći, na aerodromu svi zaplakaše, čudo, samo ja nisam, a uvijek cmoljim. Gledam čovjeka, spasio mi život, srce mi hoće iskočiti - priča Ankica, mašući rukama, dok razgovaramo u njezinu stanu.

Duga je njezina povijest bolesti, prije četiri godine trombociti su joj počeli naglo opadati, izgubila je 16 kilograma, tijelo joj je bilo puno modrica, nije mogla hodati. U srpnju 2009. na operaciji je primila pet litara krvi, liječnik se, kaže, pobojao da su male šanse da preživi. Ubrzo joj je dijagnosticirana esencijalna trombocitemija za čije je izlječenje potrebno presađivanje matičnih stanica. Majka joj je umrla u listopadu 2009., taman kad joj se počeo tražiti donor. Inače, živjela je s njom, tetom i djedom u Bosni, u selu Tisova pokraj Prijedora. Oca nije poznavala. U studenome 2009. hrvatski registar koštane srži i krvotvornih matičnih stanica pronašao je dva kompatibilna donora iz američkog registra. Prvog donora, međutim, nisu mogli locirati.

- Ta dva mjeseca sam sve suze isplakala. Taman u Americi bio onaj uragan, potres, poplave, molim ja boga pred televizorom da mi donor ne završi pod hrpom kamenja.

Budući da je američki registar od HZZO-a naplatio usluge u iznosu od 33.330 dolara, pronašli su drugog donora od kojeg je Ankica dobila 586 mililitara krvotvornih matičnih stanica. Američka liječnica iz savezne države Minnesota osobno je avionom donijela transplatat u tekućem dušiku, u hladnjaku na minus 196 stupnjeva. Ubrzo se oporavila, liječnici nisu skrivali iznenađenje, međutim cijelo to vrijeme pojma nije imala tko je ta osoba. Pravila su stroga i jasna, dvije godine donor i primatelj ne smiju znati jedan za drugoga. No, tvrdoglavo ga je krenula tražiti.

- Sanjarila sam ajde da bude netko iz Rusije, odlično kuham ruska jela, najeli bi se boršča, napili votke i napričali do mile volje jer znam ruski. Uto stigoše papiri, vaš je donor Gaylon Young iz Oklahome. Odmah sam upisala tečaj engleskog - vatreno opisuje.

Mailom je, kaže, s njim stupila u kontakt, a potom i kamerom, preko Skypea. Kaže čovjek: “Ja sam Indijanac Komanči, imam 43 godine, u sretnom braku, otac troje djece”.

- A ja se rasplakala, pa kad sam k’o mala gledala vesterne, uvijek sam navijala za Indijance, htjela sam mu to reći, ali nisam znala kako. A on meni maše rukom na Skypeu i kaže: ‘Hello, sister’.

I dok gostoljubiva Bosanka kuha kavu i guli naranče za svježi sok, u sobu ulaze njezin suprug Zdravko, njezin donor, američki Komanč Gaylon i njegova supruga Melissa. Grljenju nije bilo kraja. - Sjednite, sjednite - viče Ankica. Američki je par zbunjen i sretan istovremeno, od jet laga potpuno su nenaspavani.

Dobrovoljni davatelj krvotvornih matičnih stanica Gaylon je postao prije 20 godina, unatoč tome što Indijanci vjeruju da ako u vječna lovišta odu bez nekog dijela tijela, neće ga imati ni u idućem životu. Ako su, primjerice, izvadili zub, čuvali su ga da ih s njime pokopaju.

- Vrlo stroga vjerovanja, ali morali smo se modernizirati. Ipak, kad su naša djeca kao mala ostajala bez zubića, sve smo ih sačuvali - smiju se Gaylon i Melissa. Let im je trajao 36 sati, ovo im je prvi posjet Hrvatskoj, prvo prekooceansko putovanje uopće. U Hrvatskoj će proslaviti i dvadesetu godišnjicu braka.

Jučer je u jednom stanu u Novom Zagrebu bio poseban dan.

Gaylonov čukundjed bio je Nijemac Rudolph Fischer

Gaylonu su 43 godine, živi u Oklahoma Cityju, radi kao grafički dizajner i indijanski umjetnik. Ni njegovoj priči ne manjka “egzotike”. Čukundjed mu je bio njemački imigrant Rudolph Fischer. Početkom 1800-ih s roditeljima je, kao klinac, sjedio u vlaku koji je klizio Teksasom. Brojno pleme Komanča napalo je vlak, sve odrasle putnike su pobili, a djecu poveli sa sobom. Tako mu je čukundjed 15-ak godina proveo u indijanskom selu koje je tada brojalo više od deset tisuća stanovnika.

Godinama je imao status roba jer, naime, nije bio ratnik. Tek je u bitki kod Adobe Walla, gdje su se Indijanci obrušili na bijele lovce bizona, stekao plemenski status i ime “Gray Hair Hanging”, “Sijeda kosa koja pada”. U indijanskoj civilizaciji si nitko ako nemaš ime, pojašnjava Gaylon. Čukundjed se, nastavlja, čak nakratko bio preselio u zapadnjačku civilizaciju, s mirnije strane granice Divljeg zapada, međutim nije mu odgovaralo. Vratio se plemenu Komanča; njima je zapravo jedino i pripadao, i za ženu je uzeo Indijanku iz sela.

A njegova praunuka je Gaylonova majka. No, Gaylon nije samo Indijanac po majčinoj strani. Njegov otac dolazi iz plemena Arikara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 06:47