Obroci su im oskudni, a repete ne mogu dobiti pa često gladuju. Tuširaju se jednom tjedno, ako je “gazda” dobre volje. Ako požele otići na WC, moraju pitati za dopuštenje. Najčešće ih drže zaključane kako im ne bi smetali. Zabranjuju im mobitel, internet i televiziju. Nije rijetkost ni da ih tuku, ako nisu poslušali naredbu. Nemaju se kome požaliti, kamo otići…
Sve što smo naveli nije atmosfera nekog zloglasnog zatvora ili radnog logora. Sve ovo stvarnost je koju svaki dan proživljava dio osoba s tjelesnim i mentalnim invaliditetom, o kojima se država brine kroz sustav udomiteljskih obitelji i privatnih domova. To su ljudi koje je obitelj zbog njihova stanja odbacila, a neki je ni nemaju. Njih oko dvije i pol tisuće nalazi se u udomiteljskim obiteljima, a nešto manje u privatnim domovima.
O uvjetima u kojima žive dosad se nije znalo mnogo, a vjerojatno se ni dalje ne bi znalo da se troje profesora sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu nije odlučilo provesti prvo hrvatsko istraživanje s tom temom. Rezultati istraživanja su poražavajući i pokazuju da stotine osoba svakodnevno trpi verbalno i fizičko nasilje. Najčešće je riječ o osobama s mentalnim i intelektualnim oštećenjima koje se ne mogu same izboriti za sebe. Država za njihov smještaj izdvaja od 1600 do 2300 kuna po osobi, a taj novac odlazi udomiteljima. Neki od njih od toga su napravili “biznis”.
- Radila sam u jednom takvom privatnom domu nekoliko mjeseci, a onda više nisam mogla izdržati, započinje priču naša sugovornica, mlada socijalna radnica, koju zbog zaštite ne imenujemo. Kaže kako su u domu vladali uvjeti ravni diktaturi, a smješteni bolesni ljudi tretiraju se kao “resurs” za izvlačenje državnog novca. Nisam to mogla više gledati. Ako se usprotiviš, dobiješ otkaz. Što je najgore, ja sam socijalna radnica, ali nikad mi nisu dozvolili da radim s tim ljudima. Zaposlili su me radi forme, a zapravo sam mijenjala pelene i čistila krevete, kaže naša sugovornica.
Strah od ludnice
U domu u kojem je radila službeno je smješteno dvadeset korisnika. No, nikada ih nema toliko na okupu. Razlog je vrlo prizeman - ušteda na hrani i režijama. Svako malo nekoga odvedu u psihijatrijsku bolnicu i kažu kako se nije dobro ponašao. Onda on tamo ostane mjesec-dva. Njima novac za tog korisnika svejedno dolazi, a troška nema - pojašnjava poslovni model ova socijalna radnica. Šokiralo ju je i što su u domu u kojem je radila bili slučajevi teških psihičkih bolesti, a osobe koje rade s njima nisu educirane za rad s takvim, teškim pacijentima.
Nevjerojatno je da moraš imati ugostiteljsku školu kako bi otvorio kafić, a s bolesnim ljudima i ljudima sa specifičnim potrebama - izgleda - može raditi svatko.
Istraživači - profesori i docenti Marko Buljevac, Marina Milić Babić i Zdravka Leutar - i sami su bili u šoku kada su vidjeli koliko je stanje na terenu loše. Svjedočanstva obespravljenih štićenika zabilježili su diktafonom i otkrili kako verbalno i fizičko nasilje nisu rijetkost u udomiteljskim obiteljima.
“Onda me on uhvatio za vrat, jako…Onda me lupio nogom. Ja sam ga isto, al’ ne tak jako zato što je bio malen i nisam ga htjela jako. E, onda je njegov brat nasrnuo na mene i zgrabio me za vrat”, opisala je svoje iskustvo štićenica jednog doma. Studija je otkrila i kako se osobe s invaliditetom sustavno ponižava i vrijeđa. U nasilju često sudjeluju svi - od udomitelja do članova njihovih obitelji i službenih osoba, poput medicinskog osoblja ili socijalnih radnika.
U opsežnoj studiji štićenici iznose nevjerojatnu količinu uvreda kojoj su svaki dan izloženi, a ako ne šute i trpe, vlasnici domova i udomiteljskih obitelji prijete im zatvaranjem u psihijatrijsku ustanovu. Jedna korisnica tako priča kako je sva poniženja trpjela jer se panično bojala da će je zatvoriti “u ludnicu”, gdje će joj biti još gore.
- Udomiteljica mi je govorila da sam psihički bolesna i kako nisam ni za što sposobna. Kako nikada neću ozdraviti te da ću uvijek imati problema. Čak je govorila da sam ja najlošija među njima tamo.
Zakon o udomiteljstvu decidirano kaže kako oni koji se odluče baviti udomiteljstvom štićenicima moraju osigurati kvalitetnu prehranu. To često nije slučaj. Korisnici se žale na to da su obroci vrlo oskudni, hrana često ne odgovara njihovim potrebama, a zna se dogoditi i da se korisnike za loše ponašanje kažnjava uskraćivanjem hrane.
- Piletina se jede jednom tjedno, grozota. Kruli u želucu, oči nam skaču. Nekada je pečeni kruh, šnita-dvije pečenog kruha od starog se kruha napravi. Jednom, dvaput mjesečno je to. Nama je to onda blagdan, priča jedan korisnik. Drugi opisuje kako su udomitelji itekako svjesni da krše zakon pa se trude ostaviti dobar dojam kada dolaze socijalni radnici kako bi obavili nadzor. Tada se stolovi savijaju pod obiljem hrane.
- Bio je jednom slučaj da je dolazila šefica socijalne službe u kontrolu. I nas gazdarica odmah posjedne za stol. Pohani krmić za ručak, juhica, salatica… Nema što nema, pun stol svega… Slučajno je ispalo tako da ti ljudi nisu došli, ta šefica socijalne službe. Mi smo debelo odradili te krmenadle, još deseterostruko, otkrila je jedna štićenica. Objasnila je i kako su svi štićenici tada dobili naputke da socijalnoj radnici moraju reći da tako svaki dan “lijepo zajedno jedemo”.
Studija otkriva kako se osobama zabranjuje odlazak na internet. Uzimaju im njihove mobilne telefone i ne dopuštaju da se njima koriste. Problem je i nedovoljna zdravstvena skrb - korisnici se znaju danima žaliti na neke probleme poput zubobolje ili visoke temperature, no udomitelji se na to ne osvrću.
Stvarno stanje
Riječ je uglavnom o udomiteljskim obiteljima u ruralnim sredinama, gdje nema baš nikakva sadržaja, pa se društveni život i život uopće svodi na buljenje u strop u vrijeme između obroka. No, za takve se korisnike može reći i da su dobro prošli u odnosu na one koji su primorani na težak fizički posao, čak i ako im to njihovo zdravstveno stanje ne omogućava.
Jedna žena u ranim šezdesetima, koja već desetljećima pati od psihičkih poremećaja, tako je od nadležnog centra za socijalnu skrb smještena u jedan privatni dom u okolici Zagreba. Izdržala je svega 24 sata, nakon čega su je njezini udomitelji vratili u psihijatrijsku bolnicu. Razlog - nije mogla raditi. Riječ je o ženi koja boluje od niza bolesti te se jedva kreće.
- Čim sam došla, rekli su mi da ujutro moram nacijepati drva. Ja to nikada u životu nisam radila. Jedva hodam, a kamoli da bih mogla držati sjekiru. Kada sam im rekla da ja zaista nisam u stanju raditi te kako mi nije dobro, strpali su me u automobil i ostavili pred vratima psihijatrijske ustanove. Mogla sam se samo javiti na hitni prijam - nisam imala kuda, nemam nikoga, govori nam štićenica koja sada ipak živi u jednom vrlo kvalitetnom domu koji zadovoljava sve njezine potrebe.
Treba reći kako u Hrvatskoj djeluje 1581 udomiteljska obitelj i bilo bi nepošteno reći da su sve takve. Autori studije upoznali su i brojne obitelji u kojima osobe s invaliditetom doista žive kvalitetnim životom, te su u potpunosti uključene u život obitelji u koju su smještene. Zadovoljavajuće se hrane, pruža im se adekvatna zdravstvena skrb i poštuju se njihova ljudska prava. No, problema ima mnogo.
Autori istraživanja kažu kako su ih rezultati istraživanja doista iznenadili, a dio krivnje za takvu situaciju vide i u samom sustavu koji je često potkapacitiran te nema dovoljno stručnjaka koji bi mogli kvalitetno nadzirati rad udomiteljskih obitelji i privatnih domova.
- Terensko istraživanje koje je proveo tim zaposlenika Studijskog centra socijalnog rada: doc. dr. sc. Marko Buljevac, doc. dr. sc. Marina Milić Babić i prof. dr. sc. Zdravka Leutar proveden je od veljače do srpnja 2015.godine. Obilazili smo obiteljske domove i udomiteljske obitelji, ali tek nakon što bismo dobili pristanak udomitelja i skrbnika i korisnika da žele sudjelovati u istraživanju. Odlučili smo to napraviti na poticaj Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, gospođe Anke Slonjšak, koja se i sama u radu često susretala s pritužbama odraslih osoba smještenih u takve objekte. Ustanovili smo kako je nadzor nad tim udomiteljima često nedovoljan. Problem je i što su inspekcije gotovo uvijek najavljene, pa je upitno pokazuju li njihova izvješća stvarno stanje. Imali smo čak i slučajeva gdje se nadzor provodi telefonskim putem.
Krivnja nije na socijalnim radnicima, koji stvarno pokušavaju svoj posao raditi što je moguće bolje, ali su u takvoj situaciji da na jednog stručnjaka dolazi golem broj korisnika i nemoguće je kvalitetno raditi s njima – kažu doc. dr. sc. Marina Milić Babić i doc. dr. sc. Marko Buljevac. Ističu kako je poseban problem što osobe koje su smještene u udomiteljskim obiteljima često ne znaju koja su njihova prava i misle da se nemaju kome obratiti. Vjeruju da je život kakav vode jedin moguć, te ni ne znaju da bi se možda nešto moglo promijeniti kada bi se, primjerice, na uvjete u kojima žive požalili odgovornima. No tu je, kažu, velika i odgovornost lokalne zajednice u kojoj ti ljudi žive.
- Socijalni radnik ne može u svakom trenutku znati što se događa. Ali zato bi trebali reagirati oni koji primijete kršenje prava. To su svi oni koji na bilo koji način dolaze u kontakt sa tim ljudima, od liječnika do susjeda koji žive u prvoj kući do udomiteljske obitelji i koji vide što se događa. Oni mogu, potpuno anonimno, svoja saznanja prijaviti socijalnoj službi koja uvijek reagira i u takvim slučajevima dolazi u nadzor – kažu docenti Buljevac i Milić Babić.
Kao jedan od specifičnih problema na koji su naišli tijekom svog istraživanje izdvajaju izmještanje ljudi iz urbanih sredina u ruralne, gdje moraju potpuno promijeniti svoje životne navike. Tako su ljudi koji su čitav život proveli u gradu dovedeni u malena sela, pa i zaselke, gdje nemaju nikakav socijalni kontakt, te su primorani raditi poslove poput mužnje krava i brige o domaćim životinjama, što nikada nisu radili i ne znaju kako.
- Na žalost, moramo napomenuti da ni mi kroz ovo istraživanje nismo dobili potpuni uvid u ono što se događa. Korisnici su u strahu, boje se da bi im se nešto moglo dogoditi ako udomitelji saznaju što su rekli. Strahuju i zato što nemaju kamo, a moraju negdje živjeti – kažu naši sugovornici. Dodaju da se udomitelji prema osobama s invaliditetom često ponašaju tako da zadovolje samo njihove najosnovnije potrebe, umjesto da ih tretiraju kao osobe s dostojanstvom i zajamčenim ljudskim pravima.
Napominju da je Hrvatska ratificirala brojne svjetske i europske propise koji jasno propisuju koja prava osoba s invaliditetom mora imati, ali da je ovo istraživanje samo potvrdilo kako se ta prava često grubo krše. Razgovarali su i s udomiteljima koji, pak, tvrde kako je tih oko dvije tisuća kuna, koliko dobivaju po svakom korisniku, premalo za vođenje kvalitetne brige o njima.
- Ali, ako uzmete da zakon propisuje kako svaka udomiteljska obitelj može imati do četiri korisniku, to je oko osam tisuća kuna mjesečno. Plus, ti ljudi pomažu, rade na poljoprivrednim imanjima ili po kući, tako da to zapravo nije malen novac – zaključuju docenti sa Studijskog centra socijalnog rada, Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Izrabljivani i pod ključem
S problemima u udomiteljskim obiteljima dobro je upoznata i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak kojoj se pritužuju odrasle osobe s mentalnim oštećenjima smještene na taj način.
- Posljednjih nekoliko godina zaprimamo pritužbe na rad udomiteljskih obitelji i obiteljskih domova, odnosno na kršenje prava smještenih osoba s invaliditetom. Nakon zaprimljenih pritužbi smatrali smo da je potrebno obići te domove i utvrditi stanje. Uočili smo da se radi o upitnom poštivanju tih prava, no nismo imali kapaciteta ući u sve domove i udomiteljske obitelji, zbog čega nam je trebalo ovakvo istraživanje kako bismo došli do informacija. Stanje nije zadovoljavajuće. Primijećeni su slučajevi izrabljivanja, iskorištavanja osoba s invaliditetom, nedostatak sadržaja kojima bi se upotpunio njihov život te nedovoljna uključenost u život zajednice.
Od korisnika smo saznali da se u nekim domovima mjesecima jede ista hrana, neke osobe s invaliditetom se zaključava… Ima, uistinu, lijepih primjera u kojima nema takvih situacija, ali zapravo se malo tko pita kako ti ljudi žive i jesu li zadovoljene njihove potrebe – kaže pravobraniteljica Slonjšak. I ona, baš kao i autori publikacije, upućuje na širu odgovornost čitave zajednice, poput liječnika ili socijalnih radnika koji bi morali prijaviti ako primijete da je neka osoba na bilo koji način zanemarena, a često, linijom manjeg otpora, to ipak ne učine.
Ističe kako je proteklih godina, pogotovo od 2011., došlo do porasta broja udomiteljskih obitelji, no često se radi o udomiteljima koji naprosto nisu dovoljno stručni za rad s korisnicima s mentalnim i drugim oštećenjima. Zakon o udomiteljstvu je takav da, kaže pravobraniteljica, omogućava svakome sa završenom srednjom školom da postane udomitelj, nakon završene osnovne edukacije. Udomiteljska “obitelj” tako može biti i samac, dok je jedan od glavnih uvjeta za osnivanje obiteljskog doma za osobe s tjelesnim i mentalnim te intelektualnim i osjetilnim oštećenjima – bračni odnos. Stručnost kao i profesionalnost nije niti jedan od uvjeta, a to je problem, ističe pravobraniteljica. Napominje i kako nadzor službi često gleda samo normativne i tehničke uvjete, a ne obuhvaća cjelokupni život korisnika neke udomiteljske obitelji.
Prepušteni sebi
- Zakon kaže da je za obiteljski dom sa 20 korisnika potrebno zaposliti 0.75 stručnjaka. Tko će raditi za tri četvrtine plaće, pogotovo što se često radi u ruralnim sredinama, daleko od gradova, te takva mjesta ne privlače nezaposlene stručnjake, zbog čega osobe s invaliditetom u tim domovima često nemaju adekvatnu skrb niti podršku za uključenost u zajednicu. Problem je što za utvrđene nepravilnosti i kršenja prava nema učinkovite zaštite, a ni primjerenih sankcija - upozorava pravobraniteljica.
Zaključno, razgovarali smo i sa ženom u tridesetim godinama čiji je otac smješten u jedan takav obiteljski dom, kao jedan od 20 korisnika. Iako je taj dom na vrlo dobrom glasu, ona je svjesna kako se mnoga prava njezina oca krše. No, ne zna što poduzeti.
- Socijalna služba rekla mi je da je to jedan od najboljih domova, a i sama znam da ih ima puno gorih. Naprosto ne znam gdje bih oca mogla smjestiti. Imam sedmogodišnje dijete koje ne može živjeti uz osobu sa psihičkim poremećajima, a ne zarađujem ni približno dovoljno kako bih ocu mogla platiti smještaj u privatnim ustanovama tog tipa. Ovo je jedino što sam mogla učiniti, kaže naša sugovornica.
Prepušteni sami sebi, stotine osoba s invaliditetom svakodnevno trpe najgrublja kršenja svojih prava. Zaboravljeni, odbačeni, bez ikoga kome bi se mogli požaliti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....