FOTO: BIOGRAFIJA DOLORES LAMBAŠE Izgubljena duša koja nikad nije dobila pravu priliku

Stvarno tragičan kraj jedne jedva započete životne i profesionalne priče. Dolores Lambaša je tako često djelovala kao izgubljena duša, starmala djevojčica, pogrešna žena u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

POGINULA DOLORES LAMBAŠA 'Užasno velika tragedija. Neka je čuvaju anđeli. Mislila sam da će se izvući, bila je jaka, srčana...'

Uživo je bila nevjerojatno sitna, gotovo pa u kontradikciji sa svojom glamuroznom pojavom. Tako je neobično danas vidjeti ženu koja pokušava izgledati starije, a ona je uvijek to činila; u tim kaputima od kašmira, u klasičnim kostimima, sa statusnim torbicama i pod ruku s mnogo starijim muškarcima...

I upravo je u ulozi “arm candy” ušla u fokus javnosti, prvenstveno one estradne, tabloidne. Uočili smo je kao vrlo mladu, no istovremeno i krajnje markantnu, mršavu djevojku Ive Gregurevića, svojevrsnog Jacka Nicholsona hrvatske kinematografije. I dok bi nas povremeno zatekla pokoja fotografija temperamentne mediteranske ljepotice s neke glumačke terevenke, ona je uporno pokušavala upisati glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

TOMISLAV ČADEŽ O ODLASKU MLADE GLUMICE 'Nije bila zlobna i teško se mirila s tuđom zloćom. Zapravo nikad nije dobila priliku...'

“Tri puta su me rušili. Svaki put bih ušla u najuži krug, a odbijenice su išle uz često nemoguće komentare, da stojim na sceni sterilna poput Vlatke Pokos, da sam estradna poput Doris Dragović, da želim biti muško, da gajim šerbedžijansku glumu. No nisam se pokolebala. Znala sam da takve kao ja, uporne luđake, kad-tad prime i da ću poslije lako po svome”, rekla je Lambaša u iskrenom intervjuu koji je prije nešto više od tri godine dala kazališnem kritičaru Jutarnjeg lista Tomislavu Čadežu, u vrijeme afere koje je obilježila njezinu karijeru - veze s notornim hrvatskim biznismenom i fatalnim ljubiteljem mladih glumica Dikanom Radeljakom.

No, prije Dikana bio je Frano Lasić. Srela sam je to jedno ljeto prije sedam, osam godina, na viškome Kutu. Bio je to prizor kao iz ljubavnih filmova. Ona i Frano došli su na pitoresknoj drvenoj jedrilici u posjet rođakinji, Ivani Meštrović, unuci slavnog kipara, koja u najljepšem dijelu Visa ima ljetnu rezidenciju u prekrasnoj renesansnoj palači. Kasnije su novine preplavile fotografije s tog njihovog romantičnog ljetovanja; ona u bijelom kupaćem kostimu, on širokog osmijeha, opušteni, osunčani, zaljubljeni, navodno zaručeni ...

Dvije godine kasnije jedan drugi posjet Visu za Dolores Lambaša je bio fatalan. Tamo je došla na premijeru svog filma ‘Vjerujem u anđele’. Bila je to svojevrsna hrvatska inačica glasovitog talijanskog filma “Poštar” iz 1994. godine snimljenog po romanu Antonia Skármete. Nikša Sviličić, kratkotrajni direktor HAVC-a, u svom filmskom prvijencu skrojio je predvidljivu malomišćansku storiju o izgubljenoj ljepotici i poštaru, dobroćudnom čudaku kojeg je glumio Vedran Mlikota. Trebalo je to biti ljeto profesionalnog uzleta mlade glumice; prva glavna filmska uloga, premijera na Filmskome festivalu u Puli.

A sve je palo u sjenu njezine nove ljubavne afere koje je toga ljeta počela s Dikanom Radeljakom. Umjesto tekstova o glumačkim dosezima nadolazeće mlade filmske zvijezde novine su preplavile fotografije preplanule tamnokose ljepotice koja u kasnim noćnima satima dolazi na Dikanovu jahtu. Bi li njezina karijera krenula u drugom pravcu da se sljedećih nekoliko godina nije pretjerano uživila u ulogu elegantne Radeljakove partnerice i požrtvovne maćehe male Lane, njegove kćeri iz braka s tragično preminulom glumicom Enom Begović, nezahvalno je prognozirati. No, teško se oteti porivu i traganju za opravdanjom tih sudbinskih poteza u njezinoj biografiji.

Svog djetinjstva u Šibeniku, gdje se rodila 1981. godine Dolores Lambaša se prisjećala ovako:”Mama je imala dvadeset a tata dvadeset i dvije godine kad su me dobili. Živjeli smo u stanu koji je moj otac dobio od bake, u šezdeset kvadrata, prosječno, skromno ali veselo. Roditelji su se rastali kad sam imala trinaest ili četrnaest godina. Mislim da je moja majka patila zbog nerealiziranosti, ali i zbog očeve neozbiljnosti i poročnosti. Njoj je trebao čvrst i ozbiljan muškarac, kakav treba, zapravo, po mom sudu, svakoj ženi”, bila je otvorena Lambaša u intervjuu Jutarnjem.

Ljepotica s knjigom u ruci, još je jedna od mogućih površnih interpretacija Dolores Lambaše. Pa tako nikada nije imala problema s artikulacijom svojih u pravilu kontradiktornih stavova. S jedne strane se bunila protiv normi koje je zadavala konzervativna sredina Akademije ili rodnog Šibenika a s druge strane je voljno uskakala u nevjerojatno patrijahalnu ulogu podčinjene pratilje starijih, uspješnih muškaraca koji su njoj davali toliko joj potebnu zaštitu. No je li joj uopće tako artikuliranoj, tvrdoglavoj i temperamentnoj ikakva zaštita bila potrebna?

“Gluma me privlačila odmalena. Još dok sam išla u vrtić kod časnih sestara upala sam u prvi plan.

Radili smo s časnama, uistinu za djecu, velike predstave, s puno teksta. Jako me smetalo što druga djeca teško pamte tekstove i prilično sporo govore u odnosu na mene. Ja sam tekstove pamtila otprve, a toliko sam bila nestrpljiva da bih ostalu djecu samo otjerala s pozornice i nastavljala bih se igrati sama sa sobom.”

Veza s Dikanom Radeljakom joj je donjela svu moguću pažnju, vjerojatno ipak ne posve onakvu kakvu je priželjkivala. Bili su doista, eufemistički rečeno, neobičan par. Ona ga je, poput lavice gorljivo, branila od bivše žene Vlatke Pokos u ružnom razvodu koji se odvijao pred očima javnosti. A on je očigledno uživao u pažnji lijepe mlade žene vjerojatno ni sam ne vjerujući kako ga je sreća još jednom tako velikodušno pomazila...

I onda o njima dugo ništa nismo čuli. Dolores je s vremenom prestala na društvenim mrežama objavljivati fotografije s idiličnih odmora na egzotičnim lokacijama. I samo smo jednog dana, početkom ove godine, posve bez vatrometa, saznali da Dolores i Dikan više nisu zajedno.

Izgledalo je kao da je na pragu 30-ih napokon došlo vrijeme da se Dolores Lambaša posveti sebi i svojoj karijeri. Pa svela se ona i na snimanje sapunica. Za koje je bila kao stvorena; onako sitna i dramatična. No, opet se našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, na suvozačevom sjedalu Nissana varaždinskih registracija, u srijedu, u 6,30 ujutro, na autocesti A3 kod Sredanaca.