Imamo Hrvatsku: Stoka sitnog zuba ili tko nema novca, neka uči!

Ima tako nekih izjava koje iskoče iz konteksta u kojemu su izrečene i postanu opća mjesta, ili čak izreke, na koje se drugi pozivaju u dobru i u zlu. Neke od antičkih maksima žive i danas (poput Sokratove: “Upoznaj sebe sama”), ali danas smo se ovdje odlučili samo za neke od hrvatskih, izrečenih u posljednjih stotinjak godina, koje ne moraju biti vječne. Neke su se već pogubile. Titova: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka!” (na tragu apokrifnog uzvika Aleksandra I: “Čuvajte mi Jugoslaviju!”) danas se mnogima doima odurno, jer pojma nemaju da su obje ideje (i o ljudima kao braći i poziv “da svi budu jedno”) pozajmljeni od Isusa u evanđeljima.

Neke se izjave spominju samo kao ostatak prevladane svijesti (npr. “Zaustavite Reuters”, pripisana nekome srpskom političaru u povodu kosovskih nemira 1981; “Jest ćemo travu, ako treba, ali se nećemo predati”, pripisana Juri Biliću, ali sam je čuo još na predvojničkoj 1964), a neke se doimaju samo kao gorka ili bahata poruga (na primjer: “Neka institucije rade svoj posao”, omiljena parola i Ive Sanadera i Milana mu Bandića).

1918: Kao guske u magli

“Još nije kasno. Ne srljajte kao guske u maglu”, upozoravao je Stjepan Radić na noćnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenoga 1918, tjedan dana prije Ujedinjenja. Prigovorio je zastupnicima većine da se natječu da “Hrvatsku izbrišu i poruše”, kako bi joj nametnuli “centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom”. Slovencima je predbacio kako ne žele živjeti “uz Beograd i s njim nego pod njim”. Ta figura ostala je lajtmotiv svih protivnika suživota sa Srbijom (u Studentskom centru ju je 1968. ponovio Šime Đodan).

1928: Priznajem samo sud svoje Partije

Izjava optuženoga Josipa Broza, koja odbacuje institucionalnu sudbenu vlast. Izjava je neumrla, jer joj se emulatori umnažaju, od Branimira Glavaša do Silvija Berlusconija.

1942: Milosti ne tražim, niti bih vam je dao

Talijanski prijeki sud za Dalmaciju osudio je na smrt Radu Končara, već smijenjenog političkog sekretara CK KPH, jedinog Srbina na čelu Partije u Hrvatskoj do Stanka Stojčevića. Sudac ga je ponukao da traži pomilovanje, a Končar je odvratio tom rečenicom. Živ Končar je smetao rukovodstvu, mrtav je postao partizanska i režimska ikona, danas je hrvatski industrijski brend.

1944: Tuđe nećemo, svoje ne damo

Titova izjava na Visu odnosila se na sporove sa Saveznicima oko razgraničenja s Italijom, a osobito na Dalmaciju, Istru i Trst koje je Jugoslavija (Hrva-tska, odnosno Slovenija) zahtijevala kao svoje. Spomenik toj paroli u Visu porušen je 1994, kao znak da to nije politika osamostaljene Hrvatske. Titova parola odnosila se na teritorij - ali ne na ideje, ne na imutak.

1972: Neki se suci drže zakona kao pijani plota

Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, nije našao zakonske osnove da zbog “verbalnih delikata”, zapravo drukčijega političkog mišljenja, osudi Vladu Gotovca i još neke korifeje “masovnog pokreta”. Citiranom rečenicom Josip Broz Tito dao je naputak da se neistomišljenici osude bez obzira na zakone, pa je tako i učinjeno.

1990: Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu

“Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!”, bila je jedna od parola Šime Đodana, koji je huškao na rat znamenitim zahtjevom: “Hrvatski barjak na Romaniji!”. Nakon pretvorbene pljačke, i u kasnijim korupcionaškom skandalima, parola o lisnici se spominjala i kao: “moja hrvatska lisnica u tuđemu hrvatskom džepu”.

1990: Imamo Hrvatsku

Izborni pobjednik Tuđman je zapravo rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”. Ostalo je dvojbeno tko su to “mi”: svi u Hrvatskoj, Hrvati u Hrvatskoj, Hrvati ma gdje bili, vodstvo HDZ-a ili… Naziv tvrtke “Domovina d. d.” doimao se kao odgovor, a pretvorbena pljačka (poput pelješenja Mirovinskog fonda) ubrzo je pokliku dala posve sarkastičan ton, kao i paroli “zna se!”.

1995: Kilo mozga - dvije marke

“Mozak vani ništa ne vrijedi. Kilo mozga je dvije marke”, izjavio je na sjednici Zastupničkog doma Ivan Milas, koga je Tuđman postavo za čuvara državnog pečata. Uspoređujući cijenu ljudske inteligencije s cijenom životinjskog mozga u mesnici, Milas je, na tragu Tuđmanovih stočnih usporedaba, pokazao apsolutan prijezir režima spram pameti.

1998: Stoka sitnog zuba

Tako je predsjednik Tuđman okarakterizirao političku težinu mase koja je htjela prosvjedovati na Jelačić placu protiv njegovih autoritarnih i liberticidnih poteza.

U kolektivni imaginarij ta je poruka ušla kao Tuđmanova ocjena o hrvatskom narodu - iz koje je on izuzeo svoje bitne pristaše, očito nešto krupniju stoku. Naime, Tuđman je na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u veljači 1996. rekao: “Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, više vrijedi negoli čitavo takvo jato.” Slovenski ultranacionalist hrvatskog podrijetla i osporena poštenja Zmago Jelinčič izjavio je 20. siječnja 2008: “Rekao sam da su hrvatski političari goveda i ostajem pri tome. Mislim da je i Franjo Tuđman rekao da su Hrvati stoka sitnog zuba”.

2008: Tko nema novca, neka uči

U prisluškivanim razgovorima sveučilišne mafije koja je prodavala ispite jedan od osumnjičenika pitao je drugog što će s onim studentima koji nemaju novca, a ovaj mu je odvratio: “Neka uče”. “Poruka je, dakle, da učiti treba samo sirotinja”, prokomentirao je državni odvjetnik Bajić na konferenciji za novinare 18. rujna 2008.

2008: Žene neće šonje, nego frajera fakina

Agramerski gradonačelnik Bandić je 27. rujna 2008. na konferenciji “Gradom protiv nasija” rekao da “žene ne vole šonje, vole frajera, fakina koji iza sebe ima najmanje pet do deset tučnjava, i to s teškim ozljedama, da je veća šljiva”.