IN MEMORIAM: PREDRAG LUCIĆ Scenu je napustio jedan od njenih najživljih i najomiljenijih aktera, čovjek koji je do majstorstva doveo poetiku apsurda

U srijedu u ranim jutarnjim satima u Splitu je u 54. godini života preminuo Predrag Lucić - novinar, satiričar i pisac, kolumnist „Novog lista“, te osnivač i prvi urednik „Feral Tribunea“. Nakon kratke i neizlječive bolesti, hrvatsku je medijsku i kulturnu scenu prerano napustio jedan od njenih najživljih i najomiljenijih aktera, čovjek koji je do majstorstva doveo poetiku apsurda, te razobličavao ideologije onim oruđem kojim se ideologije najefikasnije demontiraju- a to je oruđe bio humor.

Lucić je rođen 1964. u Splitu, gdje se i školovao. U Beogradu je studirao kazališnu režiju. Koncem 80-ih otpočeo je karijeru kazališnog redatelja, a ostat će upamćeno i to da je kao redateljski prvijenac na Splitskom ljetu režirao predstavu inspiriranu muzikom Laurie Anderson. Već u to doba počinje se baviti poslom koji će mu obilježiti život- novinarstvom. Kolumnist je tjednika Omladinske iskre, a od konca osamdesetih s Borisom Dežulovićem počinje u Nedjeljnoj Dalmaciji ispisivati ono što će poslije postati satirični podlistak Feral. Kompletiran s Viktorom Ivančićem, te pod naslovom koji će ostati trajan (Feral Tribune), satirički prilog od 1989. postaje stalna rubrika Nedjeljne Dalmacije.

Nastavljajući se na snažnu, lokalnu splitsku tradiciju novinske satire, podrugljivih epigrama i karikature, Feralov trojac tu će tradiciju nadograditi postmodernističkom citatnošću, autoreferencijalnošću i intermedijalnošću. Taj spoj lokalne tradicije, političke bezobraznosti i postmodernističke poetike koncem će se 80-ih staliti u posve novi i drukčiji model političke satire koji je već tada stekao kultni status, ali i potakao prve cenzorske pokušaje i sudske tužbe. Unutar tog intermedijalnog satiričnog projekta, Lucićeva je specijalnost bila satirična poezija, a pogotovo citatne persiflaže pjesničke i estradne klasike.

Sredinom 1990. prilog Feral seli u Kulušićevu Slobodnu Dalmaciju, a Lucić osim kao satiričar počinje raditi i kao reporter. Početkom rata 1991. aktivan je i kao vrhunski ratni reporter. Kad je 1993. nakon sloma štrajka novinara Miroslav Kutle preuzeo Slobodnu Dalmaciju, Feralov trolist i dio novinara napuštaju tvrtku i osamostaljuju Feral kao politički tjednik. U novom tjedniku Lucić će biti prvi glavni urednik. U tom razdoblju Lucić je aktivan i kao urednik Feralove knjižne edicije koja je spadala među najvažnije nakladničke projekte 90-ih. U toj ediciji važne su ili prve knjige objavili brojni hrvatski pisci, u rasponu od Marinka Košćeca do Vojina Simića, a unutar biblioteke izlazila su i klasična djela politološke i filozofske literature, od Denisa de Rogemonta do Isaiha Berlina, Mauricea Jolyja i Norberta Bobbija. Biblioteka koju je uređivao Lucić postala je i „kućna“ biblioteka niza Feralovih autora, pa su u njoj- među ostalim- izišla i sabrana djela Miljenka Smoje.

Nakon gašenja Ferala, Lucić postaje kolumnist riječkog „Novog lista“ za koji će sve do fatalne dijagnoze u svibnju prošle godine pisati kolumnu „Trafika Predraga Lucića“. U toj kolumni - kao i u cijelom novinarskom opusu - Lucić zastupa poziciju trezvenog lijevog centrista sumnjičavog prema ideološkim mitovima, a ponajviše prema mitskom narativu koji je najdublje obilježio hrvatsko društvo- onom nacionalističkom.

U istom tom razdoblju, Lucić intenzivno ukoričuje svoju poeziju- primijenjenu i neprimijenjenu, satiričku i onu koja to nije. Objavljuje sveske „Sun Tzu na prozorčiću“ (2009), „Bezgaća povijesne zbiljnosti“ (2010) i „Guske u magli“. Lucićeva satirična poezija dobiva i svoju scensku ekstenziju u kabaretskom programu „Melodije…“ kojeg Lucić niz godina izvodi tandemski s Borisom Dežulovićem. Lucić i Dežulović „Melodije…“ izvode od Toronta do Göteborga i Luksemburga, od iseljeničkih klubova do Splitskog ljeta, te od svjetskih metropola do malih zabiti Bosne i Srbije. Pri tom taj program nikad nije bio dvaput isti. Dvojac autora mijenjao ga je ovisno o lokaciji i publici, političkom kontekstu i aktualnim zbivanjima, pretvarajući „Melodije…“ u umjetnički work in progress.

Taj work in progress publika je posljednji put mogla slušati i gledati dan nakon Svetog Duje, u svibnju 2017., u splitskom kafeu Cukarin. Dan nakon izvedbe „Melodija…“ u okviru splitskog sajma knjige Lucić je završio u bolnici gdje mu je dijagnosticiran teški oblik tumora. Ozbiljno narušen bolešću, posljednji se put pojavio u javnosti na generalnoj probi svog komada „Aziz“ koji je u kolovozu praizveden na splitskom ljetu.
Preranom Lucićevom smrću Split i Hrvatska izgubili su intelektualca i kreativca koji je u sebi objedinjavao rijetke vrline. Lucić je istodobno bio i pametni analitičar i majstor zaumne, ludističke satire. Bio je i pravi novinar koji je živio s ritmom rotacije i deadlinea, ali i – staromodno kazano- „kulturni radnik“ koji je pisao i uređivao knjige. Bio je istodobno i omiljena osob a- privatno smiren i koncilijantan, ali i nepopustljiv kad su po srijedi bile temeljne vrijednosti.