KAKO JE ANDRIJA ŠTAMPAR DOŽIVIO KINU Užasne sudbine kineskih rudara: 'Oko polovine radnika su djeca ispod 15 godina...'

U suizdavaštvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu, Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i Srednje Europe ovih je dana na engleskom jeziku objavljena knjiga “Andrija Štampar Travel Diary 1931. - 1938”. Riječ je o knjizi koja je u hrvatskom izvorniku pod naslovom “Andrija Štampar, Dnevnik s putovanja 1931. - 1938.” izišla 2008. godine, a sada su zapisi s putovanja po Kini, SSSR-u, SAD-u i Europi, doživjeli svjetsku premijeru.

Za vrijeme svoga boravka u Junanu sve sam vrijeme posvetio proučavanju prilika u pokrajini da sebi na taj način stvorim što pravilniju sliku prilika i mogućnosti za rad. Dobiti podatke od Kineza je jako teško jer je administracija jako primitivna.

Inače ima u Junanu i raznih pojava u takvoj mjeri kakve se one ne nalaze u drugim krajevima. U gradovima je teško doći do posluge i radi toga se uvriježio jedan oblik ljudskog ropstva. Po selima se kupuju male djevojčice uz cijenu od 5 do 50 $ i zadržavaju kao sluškinje u kući, obično ih tretirajući kao članove porodice. Ima naravno i slučajeva zlostavljanja, ali u takvim slučajevima male robinjice mogu tražiti zaštitu policije. Takvih robinja ima u samom Junanu oko 10.000. No daleko strašniji oblik ljudskog ropstva postoji u rudnicima. O tome se već čulo i prije i guverneru je bilo drago kad sam odlučio posjetiti rudnike kositra, koji spadaju među najbogatije na svijetu. Po proizvodnji kositra Kina je na 9. mjestu na svijetu.

Sljedeći sam dan pošao spram rudnika Kočiua kamo me dovela mala industrijska željeznica u zasebnom vagonu koji nam je stavila na raspolaganje kompanija. U Kočiuu sam proveo dva dana i za to vrijeme sam mogao rođenim očima vidjeti ovo: prosječno oko 50.000 radnika radi u rudnicima, većinom pod zemljom u dubinama do jednog kilometra, a ulazi su tako uski da samo mali ljudi i djeca mogu proći njima. Nema ventilacije, nema nikakvog sanitarnog uređaja, nema ni mjesta za spavanje ni za pranje. Oko polovine radnika su djeca ispod 15 godina. Vidio sam male dječake kako iz rudnika dubokog 700 stopa nose rudu tešku 30 kila na nejakim leđima 2000 stepenica na površinu. Oni se plaćaju prema težini rada: zeleni i podbuhli u licu, noge su im otekle, odmaraju se svakog časa i pri tome kašlju i jedva dišu. U rudi ima 8 - 12% arsenovih spojeva, a olovnih isto tako, ali u manjim količinama. Hrana im je tako slaba da se samo na golom životu održe. Svakog dana dobivaju malo riže i povrća. Kompanije za takvu hranu izdaju po radniku oko 4 $ mjesečno, a meni se čini da ih nadzornici i u tome zakidaju. Samo dvaput mjesečno dobivaju meso, spavaju kako koji: vidio sam prljave prostorije u kojima u maloj sobici na pet kreveta spava dvadeset radnika u prnjama. Ne mijenjaju odijela nikada. Nadzire ih privatna policija vlasnika koja s njima i najokrutnije postupa; vidio sam radnika u lancima kako se jedva vuče: kažnjen je tako jer se pokušao bijegom osloboditi toga pakla.

Radnici se regrutiraju iz dalekih krajeva gdje ih skupljaju povjerenici rudnih vlasnika i plaćaju roditeljima od 10 do 50 $ kao polog. Meni su vlasnici rudnika priznali da godišnje umire 15 - 40% radnika. Nasuprot ovome, za jednog običnog posjednika rudnika mi rekoše da zarađuje čistih 300.000 $ godišnje. Po običnom računu 700 vlasnika zarađuje najmanje pet puta toliko koliko 50.000 radnika mučenika.

Vratio sam se iz toga pakla i one crne oči malih dječaka koji su tako teško disali izlazeći iz rudnika, noseći tešku rudu na leđima, oči koje su se polako gasile stalno su me gledale; te su noći bile najteže u mojem životu jer još nigdje nisam na jednom mjestu tako skoncentrirano vidio toliko ljudske bijede. Stalno su me gledale male oči kao da su od mene tražile i očekivale pomoć. U to vrijeme ništa drugoga nisam mogao uraditi za te ljude nego sam ostavio naročitu komisiju liječniku koji su po mojim napucima imali izvršiti za nekoliko dana detaljna ispitivanja koja će mi služiti za eventualnu akciju u korist tih nesretnika. Trebao bi Dante da opiše ovaj pakao koji su moje oči gledale.

U Junanfuu je guverner priredio u moju čast prijem u vladinoj palači, u dvorani za primanje koja je prema kineskim prilikama upravo raskošno uređena i osvijetljena navečer bezbrojem svjetiljaka.

Sve sam mu iznio i nisam se ustručavao da mu kažem kako su prilike u rudnicima upravo sramotne i kad bi netko iznio te prilike pred strani svijet da bi to bila velika šteta za njegovu zemlju. Predlagao sam mu osnivanje zdravstvenog pokrajinskog centra koji bi obuhvaćao pokrajinsku zdravstvenu administraciju, opću polikliniku, bolnicu, staranje o zdravlju školske djece, o djeci i materinstvu zajedno s babičkom školom, bolnicom od 100 kreveta i malim laboratorijem za razna higijenska ispitivanja. Na čelu tog centra trebalo bi postaviti dobro odgojenog liječnika, a pored njega i dobrog kirurga, jer da sada bolesnici radi operacije moraju ići u Hanoi. Za rasprave među vlasnicima i rudarima da se ustanovi naročiti sud, za izdržavanje tog servisa da vlasnici rudnika plaćaju najmanje 1,50 $ po radniku godišnje. Govorio sam guverneru o potrebi ventilacije i drugih sanitarnih uređaja, kao i o potrebi radničke zaštite.

Da budem sigurniji, tražio sam od njega da mi sve pismeno potvrdi, što je pred moj odlazak i učinio u formi službenog pisma u kojem je potvrdio naš razgovor i usvojio moje prijedloge i umolio me da mu pomognem pri njihovom izvođenju. U pismu je naveo da će pokrajina za izdržavanje tako osnovanih zdravstvenih ustanova svake godine odobravati oko 50.000 $. Moji su kineski pomagači bili upravo začuđeni mojim brzim uspjehom i radovali se tome.