Kako je smrt Mire Furlan paralelno s regionalnim #MeToo pokretom potaknula suočavanje s 90-ima

Smrt Mire Furlan na sličan me način uznemirila kao odluka Milene Radulović da šefa beogradske glumačke škole Miku Aleksića zbog silovanja prijavi policiji i to podijeli s javnošću: mnogo više nego što bi se očekivalo da će me potresti smrt žene kojoj sam se divila i od nje očekivala još puno.

Milena Radulović rođena je u siječnju zadnje godine rata, tri godine nakon što je Mira Furlan već bila otjerana iz HNK i iz hrvatske javnosti. Njihove priče nisu iste: a opet jesu. Mlada beogradska glumica potaknula je stotine žena da progovore.

Prisjetile smo se nastavnika koji su nas zlostavljali. U osnovnoj školi. U srednjoj. Na faksu. Na svim fakultetima, ne samo glumačkim akademijama, na medicini kao i na veterini, na pravu kao i na ekonomiji. Na stotine priča pročitala sam u grupi Nisam tražila i drugdje na Facebooku: silovao ih je otac, obiteljski prijatelj; jedva su pobjegle šefu, pa dobile otkaz, ucjenjivalo ih se seksom da bi uopće dobile posao.

Smrt Mire Furlan gurnula nas je na suočavanje s još jednim mrakom, s mrakom devedesetih. Mnogi su bili pogrešnih krvnih zrnaca, ili u braku sa Srbinom, ili ste jednostavno imali drukčija politička stajališta od ljudi koji su onu Tuđmanovu "Imamo Hrvatsku!" shvatili kao da imaju pravo raditi što hoće s ljudima koji po njihovu mišljenju nisu Hrvati, ili nisu dovoljno Hrvati.

Miri Furlan otkaz je dao Dragan Milivojević, pokojni glumac koji je tada bio v. d. intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Formalni razlog: tri dana se nije pojavila na poslu. Milivojevića su kao Srbina bili ucijenili da to napravi, rekla je dramaturginja HNK Sanja Ivić za portal Lupiga. U usporedbi sa situacijom na Hrvatskoj radioteleviziji, gdje su početkom 90-ih postojale liste zaposlenih kojima je zabranjen ulaz, u HNK je teror nad nepodobnima, kaže ona, bio suptilniji, opakiji i perverzniji.

- Nije bio toliko vidljiv. Treba se sjetiti što su radili Peri Kvrgiću. To se ne smije zaboraviti. Kvrgić je otišao u mirovinu. Da nije bilo tako, vjerojatno bi i sam završio slično kao Mira - priča Sanja Ivić. A ja se sramim jer ne znam što se dogodilo Peri Kvrgiću, i ne razumijem kako je moguće da nisam znala, i kako je uopće moguće da nekom padne napamet maltretirati jednog Peru Kvrgića. Nekažnjeno, kao svi oni nastavnici, instruktori vožnje, vlasnici kafića, profesori, liječnici koji su zlostavljali na desetke tisuća žena, i nitko ih i ne pokušava naći i kazniti. Kao da je žena ništa.

Bila je zvijezda jugoslavenskog mačističkog filma koji je glumice skidao i silovao. Ni to javno silovanje nije je moglo svesti na objekt, još osamdesetih Mira Furlan bila je simbol žene koja misli svojom glavom. I simbol devedesetih u Zagrebu, gradu daleko od bojišnice gdje su se dizali u zrak srpski kafići, prijetilo pištoljima, nazivalo u gluho doba noći, izbacivalo s posla, a gimnazijske učenice popisivalo po nacionalnosti. Ni danas o tome ne govorimo. Bojimo se?

Da, bojimo se. Počinitelji su među nama.

Nasilnici drže žene u šaci, jer ih zakoni štite. Nasilnici iz devedesetih drže čitavo društvo šaci, jer smo kukavice i još se ne usuđujemo naglas reći što smo vidjeli na svoje oči. Ili smo spokojno zaboravili, kao maltretiranje Pere Kvrgića.

Velika je stvar što se HNK ispričao za otkaz Miri Furlan, velika je stvar što se današnji glavni urednik Globusa ispričao za sramotan huškački feljton "Težak život lake žene". Važna ne za nju, nego za nas današnje. Da, napravili smo ružne stvari. Ali nam je žao, i ne bismo to ponovili danas.