Žene su kod nas većina visokoobrazovanih. Čime su onda muškarci zaslužili dominaciju, seksepilom?

Kad sam sva presretna početkom 90-ih počela raditi u gradskoj rubrici Kulušićeve Slobodne Dalmacije, računalo se da novinaru početniku trebaju tri godine honorarčenja prije nego što dobije stalni posao i pristojna primanja, a novinarki šest ili sedam. To mi je bilo normalno: moraš se prvo dokazati. Žene su sumnjive, sve sanjaju samo da se udaju i imaju djecu, zato treba biti oprezniji prema njima.

Odrasla sam u društvu u kojem su muškarci na svim položajima, ženi je gotovo nemoguće izdići se. Ali, ako stisne zube i puno radi, imat će kruh u rukama. "Ah, pa ti si Sanjin otac?" iznenadio se Šimin bivši kolega. "I moja kći radi u Jutarnjem, svi znaju da je postala poznata novinarka jer je spavala s ministrom!" Zbog toga smo Sanju godinama zezali, mada je taj smijeh bio gorak. Znale smo da se rugamo na vlastiti račun.

Koliko god žena teško radila, uvijek će se naći netko da to omalovaži. Ispod svakog teksta o seksualnom napastovanju, na Filozofskom fakultetu ili na HRT-u, nađe se mudrijaš koji će ustvrditi: sama je to tražila, zna se kako žene dolaze do položaja. Unatoč tome što nema logike: zašto bi ona završila sve te škole i teško radila ako se to može tako jednostavno, s malo seksa?

Kad bi bilo dovoljno da raširiš noge, ne vidim zašto bi žene masovno ulazile u tu muku oko mature, studija, doktorata. Najteži test je u srednjoj: kad ti se najviše izlazi i zaljubljuje, moraš učiti kemiju, fiziku, biologiju. Kad bi nazvao Meso, dječak koji mi je pisao ljubavne pjesme i flomasterom ih kitio srcima, mama bi ljutito poklapala slušalicu. "Ne zovi više! Prvo škola, onda ljubav", vikala je zabrinuto.

Djevojčice su u startu ambicioznije: dvostruko ih više bira najteži, gimnazijski program. I poslije: dvostruko više žena posuđuje knjige u bibliotekama, bilježi Državni zavod za statistiku. Neobično, kao da ne znaju da žene sve postižu trgovanjem seksepilom i privlačnošću, već trideset godina s naših fakulteta izlazi više diplomiranih žena nego muškaraca.

Od 2010. žene čine većinu onih koji kod nas magristriraju (65 posto) i doktoriraju (55 posto): to znači da trenutno imamo znatno više odlično obrazovanih žena u naponu snage. Međutim, toga je ovdje malotko svjestan. Teško ćete to vidjeti kad televizije zovu stručnjake ili po menadžerskoj strukturi domaćih tvrtki. Ili, sačuvaj bože, u politici!

Još prije deset godina, na početku premijerskog mandata Zorana Milanovića, broj visokoobrazovanih žena u hrvatskom društvu prešišao je broj muškaraca s diplomom, no naši se političari prave da to ne znaju. Prave se da ih se ne tiče to što je ženama u ovom društvu onemogućeno da zauzmu poslove i pozicije koje im pripadaju po školovanju i marljivosti.

Stari Karl Marx to je davno objasnio: prvo se promijeni društvo, društvena svijest kaska za tim. U akademskoj godini 2018./2019. bilo je upisano 90.000 studentica i 68.000 studenata. I svake godine tako, pa računajte. Kao s britanskim sojem B.1.1.7: žao mi je, ali žene su probitačnije. Sve više ih je, zasad ih nasiljem zaustavljate, ali nećete još dugo.

Studentice su u većini, ali imamo samo 37 posto redovitih profesorica. Ženama odlično ide pravo: čak je 74 posto sutkinja na općinskim i prekršajnim sudovima. No, kako biste objasnili to da ih je u Vrhovnom i Ustavnom sudu manje od trećine? Kao što ih je manje od trećine u Vladi, u Saboru i diplomaciji, na položajima u javnoj upravi?

Ako većinu visokobrazovane populacije čine žene, logičnije je postaviti pitanje čime su muškarci zaslužili toliku dominaciju. Seksepilom?