KAKO JE ŠTAMPAR DOŽIVIO KINU 'Ni tržnice nisu osobito čiste, a čak ni bolnice ne odgovaraju higijenskim zahtjevima'

U suizdavaštvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu, Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i Srednje Europe ovih je dana na engleskom jeziku objavljena knjiga “Andrija Štampar Travel Diary 1931. - 1938”. Riječ je o knjizi koja je u hrvatskom izvorniku pod naslovom “Andrija Štampar, Dnevnik s putovanja 1931. - 1938.” izišla 2008. godine, a sada su zapisi s putovanja po Kini, SSSR-u, SAD-u i Europi, doživjeli svjetsku premijeru.

U prvom nastavku, objavljujemo Štamparove zapise iz 1930. i njegova prvog putovanja po Kini, kad se osvjedočio u grozne životne uvjete u ovoj državi. Njegova turneja počela je u Hong Kongu, a nastavljena je u Šangaju i diljem kineske provincije:

Strašne kuće

“Posjetili smo kuće za stanovanje, koje su u svakom pogledu strašne. Valjda nigdje na svijetu ne stanuje tako mnogo svijeta u tako malom prostoru. Velike se sobe pregrađuju i iznajmljuju za nekoliko porodica. Nema ni svjetla ni zraka, svuda djeca, žene. Lokali za zabave i restorani su nečisti. Kinesko stanovništvo ne živi u kineskim gradovima pod gorim prilikama. Prostitucije na papiru nema, o suzbijanju veneričnih bolesti nema ni govora. Posjetili smo i dvije tržnice, koje ne pokazuju baš osobitu čistoću, ali nisu ni pod njegovom kontrolom.

Kasnije predvečer me odvedoše u provizornu zaraznu bolnicu izvan grada, koja je smještena u prijašnjoj policijskoj stanici. Zgrada ne odgovara zahtjevima jedne bolnice, a zarazne se bolesti lako mogu prenositi i u samoj bolnici. Pored te bolnice postoji i privatna kineska zarazna bolnica, koja ima više kreveta, ali među njima izgleda ni ne postoje naročite veze. W. mi tumači kako je njegova namjera da podigne zaraznu bolnicu s nekoliko katova koja bi odgovarala modernim i stvarnim potrebama, ali da nailazi kod guvernera na velike zapreke, pošto on želi da se zarazna bolnica smjesti na obližnji otok, a on je protiv toga iz pedagoških i psiholoških razloga. Tumači mi kakve ima neprilike s ostalim odjeljenjima u vladi, koja su bila protiv izolacije boginja i mislila su da bolesni od boginja mogu ostati kod kuće u stanovima, bez obzira na tako nepogodne prilike za stanovanje i nemogućnost izolacije”.

Topovska paljba

Potom slijedi opis Šangaja:

“Razgledamo grad, u kojem postoji takav promet ulicama kao u malo kojem gradu na svijetu: nimalo ne zaostaje za New Yorkom. Navečer je grad tako osvijetljen, a ulice tako pune ljudstva da je teško prolaziti. Na mene najnepovoljnije djeluju rikše koje vuku bosi i goli ljudi, zaslužujući jedva meksički dolar na dan. Odsjeo sam u hotelu Palace. Navala nije tako velika niti su cijene povišene kako su nam u Nankingu govorili. Po cijeli dan i noć slušao sam pucanje topova i pušaka, a strane su trupe dolazile na ratnim brodovima svakim danom u sve većem broju. Svuda se osjeća napetost i ratno spremanje. Međunarodni setlment nije više siguran otkako su ga Japanci upotrijebili za svoje operacije. Kinezi su štoviše izjavili da neće snositi nikakve odgovornosti za živote i štetu stranaca u setlmentu. Izbjeglica je sve više i to u francuskoj koncesiji. Gledao sam čitave povorke u rikšama, automobilima i prijevoznim sredstvima svih vrsta s malom dječicom i s posteljinom i oskudnim imanjem.

U susjednom selu posjećujemo seosku školu, smještenu u starom hramu, vrlo oskudno uređenu. U otvorenim prostorijama 70 djece u 4 razreda, dva učitelja. Cijeli budžet materijalnih i personalnih izdataka iznosi 50 $ mjesečno, ali se i taj kredit ne dobiva već 4 mjeseca. Posjećujemo kuću seoskog načelnika. Čista je i s dovoljno prostorija. Ulice blatne, pune djece koja dobro izgledaju. Primitivna kultura obrađivanja. Tu susrećemo sestru iz zdravstvene stanice Kao, koja je završila školu u Pekingu i čini vrlo dobru impresiju. Ona nas obavještava da u selu ima meningitisa, dva smrtna slučaja. Pokazuje nam zdravstveno stanje u selima, koja redovno posjećuje: 90% svijeta boluje od trahoma, 5–8% od kožnih bolesti, ima dosta ekcema i favusa, a tuberkuloze malo. Na povratku vidimo kuću generala Ciang Kai Checa opkoljenu vojskom među kojom ima nekoliko slučajeva tifusa i jedan slučaj pjegavca. Prolazeći uskim ulicama po selu vidimo da se cijeli život odigrava na ulici. Seljaci, a osobito djeca, prijateljski nas susreću. Mnoštvo zamazanih kuhinja pruža svima priliku da se za jeftin novac nahrane. Na prodaji je dovoljno svinjskog mesa te makarona domaće provenijencije i pravljenih kod kuće na primitivan način i sušenih na suncu.

Oko tri sata ujutro dolazimo u Tingchow; vedra noć, prijatna zima. Čekaju nas rikše i polazimo po prašnjavoj cesti među kućama od zemlje i ograđenim zidovima. Rano sam se probudio i opazio da je zid od drvenih rešetaka samo presvučen papirom i da sam imao prilike spavati po zimi na svježem zraku, ali kad se nos malo napne, može se osjetiti da zrak nije baš svjež, jer se ljudski izmet u ovom kraju gdje suviše ljudi živi na siromašnoj zemlji brižno čuva.

U domu za siročad

Popodne posjećujemo Zavod za ratnu siročad, kojem je predsjednica gđa Chiang i ona me preko Liua umolila da vidim ustanovu i kažem svoje mišljenje. Ustanova [...] pokazuje dobru volju i smisao za posao. Jeftina je, jer jedno dijete stoji zajedno s plaćama za namještenike 10 $ mjesečno, a hrana koju sam vidio dobra je. Prije je bilo i bolesti ishrane beriberi, ali je sada uvođenjem mljekare stanje u mnogočemu popravljeno. Najveća se zamjerka može reći s građevno-higijenskog gledišta: iako postoji vodovod, nisu u zgradama izvedeni zahodi na ispiranje, nego su svuda odvojeni u dvorištu i bez veze sa zgradama. Isto je i s kupatilom. Isto tako nisu dobre suviše velike spavaonice. Bolnica nije isto tako dobra sa sanitetskog gledišta; sobe su u suviše velikom kontaktu, a mogle bi se odijeliti. Iz zadnjeg liječničkog izvještaja se vidi da je bilo ovakvo zdravstveno stanje među djecom: Loša ishrana 10,2% Anemija 1,7% Kožne bolesti 15,7% Povećane žlijezde 29,0% Trahom 51,8% Bolesni zubi 85,7% Povećane tonzile 64,2% Produžen prepucijum 10,9%”.