Komentar Branke Stipić: Privatno i javno su dva svemira

Nikad Hrvatska nije bila tako oštro podijeljena na javni i privatni sektor kao što ju je podijelila ova ekonomska kriza. Ljudi u privatnom sektoru, što je zgodan sinonim za stvarni ekonomski život, svakog dana, tjedna i mjeseca zarađuju sve teže i sve manje, a svaki dan je sve više onih kojima se “ekonomski” život vrti oko Zavoda za zapošljavanje i bankrota.

Javni je sektor u nekom drugom svemiru. Tamo postoje čvrsti, kao u kamenu zapisani ugovori, potpisi i pečati koji jamče radno mjesto, plaću, božićnicu, regres, godišnji odmor, slobodne dane... i koji su neraskidivi.

Nema veze što svakoga dana više od 150 ljudi ode među nezaposlene, nisu to ti javni službenici i namještenici, njima je, uostalom, i sama premijerka obećala da ih se neće dirati, baš kao što neće dirati ni lokalnu upravu jer su joj rekli da to ne radi. Mir im je obećao i ministar gospodarstva Đuro Popijač izjavom da bi velika otpuštanja u javnom sektoru ugrozila potrošnju, koja je također bitna za očuvanje radnih mjesta u realnom sektoru i izvlačenje Hrvatske iz krize.

Ministar financija Ivan Šuker očito se jako muči kako javnom sektoru isplatiti i 500 kuna božićnice, a kamoli ugovorom obećanih 1250 kuna. Problem je, naravno, u samom tom ugovoru, jer ga je trebalo raskinuti odmah na početku krize, ali je to, naravno, bilo nemoguće jer politika nije uopće priznavala da je kriza. Štoviše, bulaznila je o gospodarskom rastu.

Sindikati sada vraćaju politici: niste priznavali krizu, pa ste nam potpisali što smo tražili, izvolite se toga držati. Iz njihove, sindikalne pozicije oni su potpuno u pravu, jer su tu da štite interese svojih članova, a ne da vode ekonomsku politiku.

Privatnom sektoru nitko nije kriv što posluje na jasnom, ali okrutnom principu: dok zarađuje, smije i trošiti. Kad ne zarađuje, nema kome vrištati o svojim pravima, ugovorima, potpisima i obećanjima. Njegovi zaposlenici samo tiho gunđaju, ali nema dugih pregovora i oštrih riječi s poslodavcima.