KOMENTAR JELENE LOVRIĆKult sličnosti: smije li se SDPuspoređivati sa starim HDZ-om?

Kakav apsurd! Da bi se zaštitilo od usporedbi s HDZ-om Ive Sanadera, SDP-ovo je vrhovništvo povuklo potez koji mrsku paralelu potvrđuje. Iz stranke je brzopotezno izbacilo Aleksandru Kolarić, i to samo zato što je šutljivo SDP-ovo članstvo pozvala neka digne glas protiv avanturističke politike Zorana Milanovića prema Bruxellesu.

SDP-ovi su prvaci silno uvrijeđeni komparacijom A. Kolarić. Nisu, tvrde, protiv slobode mišljenja pa zato, po njima, u ovom slučaju nije riječ o verbalnom deliktu, nego o neosnovanom sramoćenju i insinuaciji. Ne dopuštaju, kažu, da bi se njihova stranka uopće mogla uspoređivati s HDZ-om. Ali zašto bi to bilo toliko skandalozno i neotrpivo? Usporedba je legitimna.

Jer, Aleksandra Kolarić nije rekla da je SDP korumpiran kao Sanaderov HDZ, što joj sada pokušavaju prikrpiti, nego da je demokratski insuficijentan. SDP-ove zastupnike, ministre i članove Predsjedništva prozvala je zbog šutnje o onome o čemu bruji domaća, pa i međunarodna javnost - štetnom ukopavanju premijera u obrani nedopustivo prekrojenog zakona o europskom uhidbenom nalogu. “Vidjeli smo koliko je državu koštala višegodišnja šutnja vodećih HDZ-ovaca okupljenih oko Ive Sanadera”, napisala je.

Da se nitko u SDP-u protiv šefa i njegove vrhuške više ne usudi ni zucnuti nije daleko od istine. Čak se i visokopozicionirani Josip Leko poklopio ušima i odustao od javno izraženog stava da je Milanovićeva ideja o formiranju istražnog povjerenstva za slučaj Perković besmislena. Skok u vlastita usta sada objašnjava proglašavajući se tek vojnikom partije. Kao da redovi SDP-a moraju biti kloniranih mozgova! Odricanjem od vlastitog mišljenja, pokazuju se kao klasa oportunista.

Zašto je takva situacija opasna? Zato što je izvor svih mogućih devijacija. Bolesno gramzivi Sanader mogao je postati otac megakorupcije samo zato što je uspostavio potpunu, neupitnu dominaciju u vlastitoj stranci, pa onda i šire. Njegove su makinacije godinama uspijevale cvjetati zato što nije bio izložen kritičkom diskursu. Njegova se ni u HDZ-u ni u državi nije dovodila u pitanje. Nisu ga slučajno nazivali Kim Il Sungom iz Dugobaba.

Uspostavljanje takvog obrasca sveodlučujućeg vođe u SDP-u, odnosno trijebljenje partije od bilo kakvog rukovodstvu disonantnog i neželjenog mišljenja, neće na dobro izaći ni Milanoviću ni stranci. SDP je brže šutnuo Aleksandru Kolarić nego što je Tomislav Karamarko amputirao nemilu mu Jadranku Kosor. Koja se svojedobno, kad je pala u nemilost, znala diviti SDP-ovoj demokraciji. Istina, Zoran Milanović stranku je osjetno demokratizirao. Barem što se tiče izbornog procesa. U tom je pogledu napravio goleme prodore.

Princip jedan član - jedan glas presadio je u Hrvatsku. A u posljednje se vrijeme povukao korak unazad. Na posljednjim izborima za šefa stranke biran je bez protukandidata. Izbacivanjem A. Kolarić, SDP pada ispod razine koja je u toj stranci vladala u vrijeme Ivice Račana. Koji je znao tolerirati drugačije glasove i ljude nije nogirao iz stranke zbog kritičkog mišljenja. Barem ne dok mu nisu bili izravna konkurencija. U tom slučaju, nalazio je načina da ih se na finjaka riješi.

Ekspresno otpisana A. Kolarić nije bila nikakva prijetnja SDP -ovu šefu. Za njegovu poziciju bila je potpuno irelevantna. Široj javnosti uglavnom nepoznata. Ali preko nje je sada proslijeđena poruka cijelom krugu oko Davora Bernardića. Koji se u svojoj utrci za novi madat na mjestu šefa SDP-ove zagrebačke organizacije počeo odmicati od Milanovića. Zapravo, svoju izbornu strategiju gradi na kritičkom otklonu od njegove politike, pa tako u intervjuu Globusu govori o tome kako “SDP-ove elite žive u paralelnom svijetu” te građani stranku “počinju doživljavati kao sredstvo za ostvarivanje privilegija”. Priznaje da je dio članstva nezadovoljan Milanovićevom politikom, jer u njegovim odlukama ne može participirati.

Šefu šalje poruku da u teškim vremenima “treba pokazati više empatije, solidarnosti i skromnosti”. Aleksandra Kolarić bila je Bernardićeva kandidatkinja za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a. Je li njenim micanjem oslabljena ili ojačana njegova pozicija? Vjerojatno ojačana. Jer bi među onima koji će birati mogao proraditi inat. Uostalom, svi potezi koje je Milanović dosad vukao u Zagrebu radili su u korist njegove štete. Bernardić je i dosad slovio kao jedina stvarna prijetnja njegovu tronu. Ako dobije novi mandat na čelu zagrebačke, inače najjače SDP-ove organizacije u državi, pogotovo ako pobijedi nakon što su ga preko A. Kolarić pokušali saplesti, bit će to velika i znakovita pljuska šefu stranke i njegovoj sljedbi.

Birokratiziranost partijskih struktura, u kojima jedini dinamizam danas predstavlja jagma za funkcijama, to je supstrat iz kojeg raste posve evidentna politička, idejna i akcijska, nemoć SDP-a. Po drugi put u samostalnoj Hrvatskoj ljevica se pokazuje nedoraslom zahtjevima vremena. Baš kao i u Račanovoj eri, neke su stvari uspjeli popraviti, ali nedovoljno za presudni iskorak. Nedovoljno da zemlju izvuku iz HDZ-ova gliba. Po svim ekonomskim pokazateljima, Hrvatska je danas na nižim granama nego prije dvije godine, kada je Milanovićeva vlast preuzela kormilo države. Naravno, rezultat je to godina koje su, kako grmi Linić, pojeli HDZ-ovi skakavci, ali - sve je jasnije - i pogrešne terapije koju sadašnja vlast primjenjuje.

Ima li SDP-u spasa pokazat će se već ovoga tjedna kad Milanović u Saboru izađe za govornicu i podnese prvi godišnji izvještaj o stanju nacije. Iz njega će se moći iščitati ne samo sudbina njegove vlasti, nego vjerojatno i sudbina SDP-a. Možda i njegov osobni fatum. Svojim držanjem u posljednje vrijeme SDP-ov štab radi na uništavanju iluzija. Uništava iluziju da bi Milanovićevi socijaldemokrati mogli predstavljati jedinu stvarnu alternativu dubinski pokvarenom HDZ-ovu ustroju. Danas sve više prevladava mišljenje da se u Hrvatskoj za vlast tuku loši i još gori.