Kada se Olha Zelenska u ožujku 2022. godina pakirala za izlazak iz gradića Rubizhne na istoku Ukrajine, znala je da mora putovati praktično i lagano. Olha je tamo rođena i tamo se vratila raditi nakon što je završila studij medicine u Donecku.
Rubizhne je tada još bio slobodan dio Luhanske oblasti koja je bila u ratu još od 2014. i dobrim dijelom okupirana. Od veljače 2022. Doneck i Luhansk se nisu skidali s udarnih vijesti širom svijeta. Ruska vojska je bila svuda na teritoriju i Olha nije mogla znati što ih čeka na putu. Odjenula za moguća duga hodanja na temperaturama ispod nule i na spavanje tko zna gdje. Uzela je samo ruksak i malu torbu za nju i petnaestogodišnju kćer. U ruksak je spremila najvažnije, a u najvažnije od najvažnijeg se ubrajala fakultetska diploma, ta kožno ukoričena knjižica s Fakulteta sanitarije, higijene i epidemiologije Medicinskog sveučilišta u Donecku i potvrda o specijalizaciji iz epidemiologije. Znala je da im je cilj Hrvatska jer su joj tu već otprije u građevinarstvu radila dvojica bratića i zvali su je da dođe.
I tako je 15. ožujka 2022. Olha Zelenska, dotadašnja voditeljica epidemiološkog odjela Rubizhnske podružnice Luhanskog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, institucije slične našem Zavodu za javno zdravstvo, s kćeri došla u Hrvatsku, a već je krajem travnja te godine počela raditi u Zagrebu kao njegovateljica Centra za rehabilitaciju s ukrajinskim izbjeglicama s invaliditetom. Nije imala puno izbora. Na početku izbjegličkog života, to je najviše što je mogla sa svojim diplomama.
Puno ponuda za poslove baz kvalifikacija
U mjesecima nakon što je u veljači 2022. započela ruska invazija Ukrajine, internetski oglasi za zapošljavanje diljem Europe bili su puni ponuda za ukrajinske izbjeglice. Uglavnom poslova za koje nisu bile potrebe posebne kvalifikacije i koji su se mogli raditi s par desetaka naučenih riječi jezika zemlje u koju su došli. No dvije i pol godine kasnije rat još uvijek nažalost traje i mnoge ukrajinske izbjeglice su suočene s teškim izborom: odustati od struke na kojoj su sagradili profesionalni život, vratiti se u zemlju u ratu, ako se uopće imaju kuda vratiti, i raditi to za što su se školovali riskirajući život ili upustiti se u dug i skup proces priznavanja kvalifikacija, posebno ako se radi o reguliranim profesijama kao što je liječnička.
Olha se nema kamo vratiti. Njezin grad je okupiran, a čak i ako ga oslobode, toliko je porušen i opljačkan, a i blizu je granice s Rusijom, da Olha smatra da neće tako skoro biti siguran za život. A i kći tinejdžerka joj ide u srednju školu u Zagrebu tako da je izgledno da će ostati još neko vrijeme u Hrvatskoj. Zbog toga je odlučila pokušati ponovno raditi kao liječnica. One koji se na to odluče, to će stajati otprilike dvije godine, puno čekanja i birokracije, učenja, novca, neizvjesnosti i vaganja između odustajanja i upornosti.
Postupak priznavanja stručnih kvalifikacija unutra EU kompliciranije je za državljane zemalja izvan Unije. Za liječnike započinje podnošenjem zahtjeva za priznavanje diplome Hrvatskoj liječničkoj komori. Svi dokumenti moraju biti u ovjerenom prijevodu ovlaštenog sudskog tumača, i to je ono što košta. Olhi su diploma i staž potvrđeni u nekoliko mjeseci sredinom 2023., no trebalo je prevesti i studijski plan i program. Sve što je slušala na studiju, svaki predmet, svaki sat. Kada je to saznala, Olha je odustala od ideje da će i u Hrvatskoj biti liječnica. Diplomirala je 1993. Nastavni plan njezinog studija je negdje u papirnatoj arhivi sveučilišta koje je danas u samoproglašenoj Narodnoj Republici Doneck, državi koju priznaje samo Rusija, i s kojom ne može uspostaviti ni telefonsku vezu. Doći do nastavnog plana se činilo nemogućim, kaže Olha. No onda je u Hrvatskoj upoznala liječnicu iz Mariupolja, čiji su roditelji živjeli u Donecku. Od sveučilišta su zatražili njezin nastavni plan koji je onda četiri mjeseca putovao preko Rusije, Latvije, Litve i Poljske do Hrvatske.
U travnju 2024. je položila stručni ispit u Ministarstvu zdravstva, za koji je učila zakone i kaže da je u tome uživala jer su hrvatski zakoni dobri, i nekih od njih, kao Zakon o zaštiti prava pacijenata, nema u Ukrajini. I kaže da se medicinski radnici puno bolje odnose prema pacijentima ovdje nego u Ukrajini. Kaže da to dolazi dijelom i iz toga što su liječnici ozlojeđeni zbog vrlo niskih plaća, toliko niskih da se od njih često ne može ni živjeti pa se podrazumijeva da im pacijenti plaćaju, pogotovo za operacije.
Konačno licenca
Cijelo je vrijeme učila hrvatski jezik da bi mogla položiti razinu znanja koja se traži za liječnike. Olha govori hrvatski jako brzo i jako dobro. U srpnju 2024. je dobila licencu, odnosno upisana je u imenik liječnika u Hrvatskoj liječničkoj komori, i već od kolovoza radi u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu kao liječnica opće prakse.
Svim zemljama EU pa tako i Hrvatskoj nedostaje liječnika i različite su prakse kako se ukrajinske liječnike u izbjeglištvu uvodi u ponovni rad u struci. U Njemačkoj, kao i u Hrvatskoj, procedura priznanja stručnih kvalifikacija je dugotrajna. Novine Die Welt u kolovozu ove godine su objavile istraživanje prema kojem je u Njemačkoj od početka rata u Ukrajini najmanje 1674 ukrajinskih liječnika podnijelo zahtjev za nostrifikaciju diploma, a samo ih je 187 dobilo licencu. U Poljskoj je proces brži i praktičniji pa tako ukrajinski liječnici dok čekaju nostrifikaciju mogu asistirati poljskim liječnicima ili raditi administrativne poslove u bolnicama kako bi se upoznali sa sustavom i naučili medicinsku terminologiju. Olha bi voljela da je u i Hrvatskoj organizirano učenje medicinskog hrvatskog jezika te da postoji neka vrsta organiziranog mentorstva kroz cijeli proces priznavanje diplome.
Hrvatska liječnička komora krajem prošle godine je izašla s podatkom da liječnici u Hrvatskoj godišnje odrade tri milijuna prekovremenih sati te da nedostaje oko 2 000 liječnika. Iz Hrvatske je pak u razdoblju od 2013. do 2024. u inozemstvo otišlo 1080 liječnika, mahom mladih, prema Digitalnom atlasu hrvatskog liječništva. U Hrvatsku je došlo oko 25 000 ukrajinskih izbjeglica. Koliko je među njima liječnika, nije poznato, no Hrvatska liječnička komora je do sada zaprimila 16 zahtjeva za priznavanje diploma liječnika iz Ukrajine. Završeno je 15 postupaka i izdana su pozitivna rješenja, kao i Olhi.
„Moje priznavanje diplome je bio spoj sretnih slučajnosti“, kaže Olha. No nije u svemu imala sreće: od 27 godina radnog staža priznato joj je tek 12 tako da namjerava raditi do 68. godine. No ne vjeruje da će više ikada biti epidemiologinja. Naime, studij medicine u Ukrajini traje šest godina, kao i u Hrvatskoj, ali specijalizacija traje godinu, a u Hrvatskoj pet tako da bi morala nanovo na specijalizaciju, a za to, kaže, nema vremena.
Kad je prolistao udžbenik iz hrvatskog, rasplakao se
Dmitro Zadorožnjii ima tek 32 godine i ima vremena i želje ponovno specijalizirati urologiju. Oduvijek je htio biti doktor, kao što je bio i njegov djed, mada urologija nije bila njegov prvi izbor. No ako studirate na državnom budžetu, kao što je on studirao u Harkivu, onda država odlučuje o specijalizaciji prema tome kojih specijalista nedostaje. Tako je specijalizirao urologiju i potom još opću kirurgiju. Do rata je paralelno radio u Harkivu u KBC-u i u bolnici za Černobilce, kako su zvali bolnici za zaštitu pučanstva od radijacije. S obitelji je izbjegao osam dana nakon što je počeo rat, a kao vojno sposoban muškarac je smio izaći iz zemlje zbog djeteta s invaliditetom.
Smjestili su se u Karlobagu i već je u travnju razgovarao s ravnateljicom Opće bolnice u Gospiću Sandrom Čubelić, koja mu je rekla da im nedostaje liječnika i tada je započeo proceduru priznavanja kvalifikacija. Trajalo je dvije godine, kao i Olhi. Kaže da je pisao i Komori i Ministarstvu molbe da se procedura ubrza, ali nije dobio nikakav odgovor. „Na sve se dugo čeka“, kaže. Dok je prikupljao dokumente i čekao odgovore od institucija, zaposlio se u dućanu i učio hrvatski, više-manje sam. Kada je otvorio udžbenik hrvatskoj jezika za strance za B2 razinu znanja, koja mu je trebala za polaganje ispita, kaže da se rasplakao jer ništa nije razumio. A onda se primirio i krenuo. Trebalo mu je godinu dana da nauči jezik. Spasili su ga google prevoditelj i liječnica u mirovini u Karlobagu.
U Gospiću u hotelskoj sobi gdje sada živi sa suprugom i dvjema kćerima pokazuje fascikl s dokumentima koje je prikupio i dao prevesti, ukupno oko kilogram i pol papira. Kada je tražio ponude za prijevod nastavnog plana, jedna od prevoditeljska agencija je tražila 10 000 eura. Kaže da bio je na rubu očaja, ali je ipak našao bitno jeftiniju varijantu, i to su mu financirali Ličko-senjska županija, Općina Perušić i Grad Karlobag. Konačno je 13. svibnja telefonski saznao od Komore da je upisan u Imenik liječnika, a pismena potvrda je došla tek krajem lipnja. I od srpnja radi u Gospiću u bolnici na objedinjenom hitnom bolničkom prijemu. Zadovoljan je i poslom i gradom, naučio je živjeti u manjem mjestu, njegova rodna Borova na 150 km od Harkiva slične je veličine kao Gospić. Dmitro čeka specijalizaciju, a unatoč iscrpljujućem procesu i njegova supruga, nastavnica matematike i informatike, koja je u Hrvatskoj radila kao čistačica i prodavačica, namjerava se upustiti u nostrifikaciju diplome.
(U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....