Muškarci ne prijavljuju nasilje od žena jer se boje ismijavanja

1. Vaša Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo opet je na Međunarodni dan obitelji organizirala prosvjed na Markovu trgu. Protiv čega ste i za što prosvjedovali ovaj put?

- Htjeli smo poslati poruku javnosti da sustav u Hrvatskoj ima dvostruke kriterije: jedne za majke, druge za očeve, a za djecu nikoga nije briga.

2. Kako to da se na prosvjedu, od tristotinjak članova, okupilo tako malo očeva i nitko od saborskih zastupnika i uzvanika?

- Glavni razlozi zbog kojih se okupilo tako malo očeva je strah od odmazde sustava i što je prosvjed bio u radno vrijeme. Ispričali su se ranije preuzetim obvezama iz Ureda Predsjednice RH, gospodin Sinčić iz Živog zida, a iz Ureda gradonačelnika Zagreba došla je gospođa Mila Jelavić i obišao nas je saborski zastupnik Marko Sladoljev iz Mosta.

3. Vidio sam da su došli očevi iz Finske i s Malte, a i bivša pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić. Koliko je ona imala sluha za vaše probleme?

- Gospođa Mila Jelavić tada se slagala da je za dijete najbolja zajednička roditeljska skrb.

4. Pitam vas to jer ste sa sadašnjom pravobraniteljicom ušli u sukob i optužujete je da nevjerodostojno prikazuje podatke o nasilju u obitelji. O čemu je riječ?

- Sadašnja pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević nije pokazala zanimanje za zajedničko roditeljstvo. Na tragu te naše brige za djecu je ukazivanje pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić da manipulira podacima o nasilju u obitelji. Ne ulazimo s njom u sukob, samo iznosimo činjenice i podatke. Ne želimo da se nasilje žena nad muškarcima gura pod tepih, kao i pedofilija jer u oba slučaja imamo stravične posljedice za djecu.

5. No, ipak je broj muškaraca u nasilju znatno veći. Koliko?

- Riječ je o omjeru 80 posto muškarci prema 20 posto žene. Smatramo da je više muškaraca žrtava nasilja, ali ga ne prijavljuju jer se često radi o opsežnom psihičkom nasilju koje je teško dokazivati i boje se ismijavanja od okoline i sustava. Naglašavamo da ovdje nije bitno izjednačiti muškarce i žene u količini nasilja jer je to besmisleno, nego da se svi oblici nasilja u obitelji smanje.

Našim članovima, s kojima smo u svakodnevnom kontaktu, savjetujemo da sustavno bilježe sve oblike nasilja koje doživljavaju od žena i ako im je ugrožena sigurnost i zdravlje, da prekinu zlostavljanje svojim odlaskom. No, tada ih centri za socijalnu skrb optužuju da su napustili obitelj, umjesto da ih se podrži što su napustili zlostavljačicu.

5.a Što vaša udruga radi da se spriječi nasilje?

- Pripremili smo projekte za muškarce i žene o zauzimanju za sebe, upravljanju ljutnjom i stresovima, o pregovaranju, kako bi smanjili vjerojatnost da se nasilje uopće pojavi i da se sukobi rješavaju mirnim putem. Nažalost, naši programi i projekti jako teško dobivaju financiranje na natječajima.

6. Nedavna kanadska studija pokazala je da samohrani očevi imaju dvostruko veći rizik od prerane smrti, nego samohrane majke. Kakva je kod nas situacija?

- Nažalost, kod nas nema takvih istraživanja. Mislim da situacija u Hrvatskoj nije puno drugačija.

7. Istraživanja u Švedskoj pokazala su da je ravnopravno roditeljstvo najbolji model skrbi nakon razlaza roditelja. Kako to tamo funkcionira?

- Dijete provodi podjednako vrijeme s oba roditelja. Na primjer, u praksi je to sedam dana s jednim roditeljem pa sedam dana s drugim. Dok je dijete sedam dana s jednim roditeljem, to ne znači da onoga drugog ne smije vidjeti i čuti, štoviše - mora ga se poticati na to.

8. Koje su dobrobiti za djecu u takvoj zajednici?

- Sudjelovanje očeva u odgoju djece smanjuje ranjivost njihovih mozgova, koji su još u razvoju. Uravnotežena skrb oba roditelja povećava njihovu otpornost na stres, povećava emocionalnu i materijalnu podršku u suočavanju sa zahtjevima života, povećava obim usvojenih znanja, vještina i pozitivnih ljudskih osobina.

9. Kod nas se tek dogodio prvi takav slučaj nakon suđenja Severine i Popovića. Zašto je to nedostupno vašim članovima koji se deset godina bore za ta prava?

- Razlozi su višestruki, od onih financijske prirode do mogućnosti, odnosno nemogućnosti obraćanja medijima u trenucima kad sustav ne postupa u najboljem interesu djeteta.

10. Koji su najčešći signali po kojima vaši članovi, pa i vi osobno, vidite da djeci nedostaje očinska skrb?

- Dugogodišnje iskustvo s uskraćenim očevima pokazuje nam da djeca tek kad postanu zrelija, najčešće tek kada su punoljetna, shvaćaju koliko im je štete počinilo odvajanje od oca. No, tada je zbog zastare kasno za naknadu štete od onih koji su tome pogodovali, a to su majke uz golemu podršku centara za socijalnu skrb, sudova i nekih udruga.

Djeca ne shvaćaju da se njima manipulira i otuđuje od drugog roditelja, ona naivno očekuju da im nijedan roditelj neće učiniti nikakvo zlo. Zato ne možemo koristiti signale djece da bismo ukazivali da im nedostaje očinska skrb u trenutku kad te skrbi nema ili je ima jako malo. Posljedice otuđivanja djece od očeva su u oblikovanju njihove osobnosti i u većim zdravstvenim rizicima, a to su signali koji se vide tek na duge staze.