NIJEDNA VLAST IH NEĆE MOĆI IZBJEĆI Sedam koraka bez kojih Hrvatska nikako ne može ići dalje

Čelnici Kukuriku koalicije, poput Radimira Čačića, prije i nakon posljednjih parlamentarnih izbora govorili su da će oni, manje-više, nastaviti provoditi reformski program koji je Vlada HDZ-a usvojila 2010., ali je od njega dobrim dijelom odustala ili ga nije provodila dovoljno odlučno, piše Slobodna Dalmacija .

Iako u oporbenoj koaliciji predvođenoj HDZ-om još uvijek postoje različite “ekonomske škole”, za sada u javnim istupima prevladava ona koju zastupa i Josip Budimir (kontrasmjer zastupa HDZ-ov Goran Marić) glavni ekonomski strateg HSLS-a, a čiji se stavovi manje-više svode na to da će efikasnije i odlučnije provoditi reformsku politiku Kukuriku koalicije koju njeni čelnici nisu bili sposobni adekvatno provoditi.

Međutim, i bez takvih “velikih najava”, treba reći kako će Hrvatska nakon izbora i dalje biti pod “protektoratom” Europske komisije u okviru procedura prekomjernog deficita i prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, što znači da ćemo biti prisiljeni nastaviti provoditi nepopularne “neoliberalne” reforme.

Dakle, bez obzira pobijedi li SDP-ova ili HDZ-ova koalicija, čekat će nas, barem kako sada stvari stoje, jače izražena proreformska ekonomska politika.

Reformske politike uvijek na kratki rok donose određenim grupama stanovništva pad primanja, gubitak posla ili određenih prava, ali na srednji i dugi rok te bi reforme trebale djelovati u pravcu rasta gospodarstva i povećanja zaposlenosti.

Nažalost, dosadašnja iskustva, na primjer Njemačke i Britanije, govore kako s rastom gospodarstva i povećanja zaposlenosti ne treba očekivati i povećanje plaća i općenitog standarda života, no bez tih reformi bi zaposlenost, plaće i životni standard bili još manji.

To je žalosna posljedica koju je globalizacija posljednjih šest godina donijela Europi i SAD-u, a to će trajati još dogledno vrijeme.

Stoga, hajde da vidimo tko će kratkotrajno snositi, ili već snosi, trošak jednog dijela reformi koje se izravno tiču građana.

PREUSTROJ JAVNIH PODUZEĆA

Kao što su već imali prilike osjetiti bivši zaposlenici HŽ-a, Fine, HAC-a, brodogradilišta i drugih javnih tvrtki, restrukturiranje znači otpuštanje i smanjivanje radnih prava, svejedno provodi li se privatizacijom ili restrukturiranjem dok je kompanija još u državnom vlasništvu.

Ovaj proces će se nastaviti ove i iduće godine, tako da se može očekivati još desetaK tisuća radnika u tim tvrtkama koji će izgubiti posao, dok će se ostalima sasvim sigurno u dobroj mjeri reducirati materijalna i radna prava koja sada uživaju.

Slična sudbina će uskoro stići i zaposlene u komunalnim tvrtkama u vlasništvu lokalne uprave.

REFORMA DRŽAVNE UPRAVE

Ova će reforma sa sobom sigurno donijeti otpuštanje određenog broja zaposlenih, pogotovo kada se uključe državne agencije. Jednako tako će doći i do uvođenja modela koji će uz stimulaciju uključivati i destimulaciju, odnosno manja materijalna primanja, pa će oko 70 tisuća ljudi u državnoj upravi i agencijama morati biti spremno na to da će ih par tisuća dobiti otkaz, a dobrom dijelu ostalih će plaća ovisiti o kvaliteti obavljena posla. Neće to biti rigidni kriteriji, ali makar toliki da se efektivno radi barem pola radnog vremena.

REFORMA LOKALNE UPRAVE

Nažalost, ni u SDP-u ni u HDZ-u zasada nema dovoljno političke volje da se javno najavi jače smanjenje broja županija i općina, iako svi stručnjaci za javnu upravu tvrde kako je neadekvatna struktura jedinica lojalne uprave kriva ne samo za uspostavljanja “usitnjenog” klijentističko-političkog sustava već i efikasnije privlačenje sredstava Europske unije.

REFORMA ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

Mjere usmjerene prema boljem upravljanju zdravstvenim sustavom ne bi trebale smanjivati osnovnih paket zdravstvenih usluga niti njihovu dostupnost, ali bi možda, ako ne dođe do potrebnih ušteda koje u sljedeće tri godine moraju iznositi tri milijarde kuna, možda moralo doći do povećanja izdvajanja za dopunsko osiguranje.

Pri tome bi svakako trebalo doći do uvođenja ne samo prihodovnog, nego i imovinskog cenzusa za one grupe građana koje su oslobođene plaćanja dopunskog zdravstvenog osiguranja, a uživaju njegove beneficije.

Naime, na besplatno dopunsko osiguranje se godišnje izdvaja oko 1,4 milijarde kuna, s tim da prihod po članu obitelji ne smije biti veći od 1516 kuna ili mirovina veća od 1939 kuna.

Ako bi se uz dohodovni cenzus uveo i određeni imovinski census, vjerojatno bi broj korisnika ove socijalne mjere bio osjetno niži.

UVOĐENJE IMOVINSKOG CENZUSA

Ovaj bi cenzus, uz dohodovni, bio kriterij za korištenje različitih socijalnih naknada.

Hrvatska ima 2950 različitih socijalnih naknada, od čega se 2907 odnose na lokalnu upravu, s tim da se najčešće radi o vrlo sličnim naknadama potpuno različitih naziva.

Te naknade koje koriste obitelji, nezaposleni, invalidi, socijalno ugrožene i starije osobe ukupno na godišnjoj razini iznose 12,8 milijardi kuna. Ako se tome dodaju prava branitelja od 5,9 milijardi kuna, te porezna olakšica putem smanjene stope PDV-a na kruh, mlijeko, lijekove ili dječju hranu koja umanjuje prihode proračuna za 5,55 milijardi kuna, može se kazati kako ukupna cifra za socijalne naknade ili porezne odbitke iznosi 24,2 milijarde kuna.

To je nešto više od jedne šestine ukupnih rashoda državnog proračuna. Od tih 2950 naknada samo njih četiri ima uz dohodovni i imovinski census, a to su pomoć za uzdržavanje (socijalna pomoć), opskrbnina za nezaposlene branitelje, besplatna pravna pomoć i osobna invalidnina.

Pri tome postoje i četiri naknade samo s dohodovnih cenzusom – dječji doplatak, besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, dodatak za pomoć i njegu (civilni invalidi) i besplatni udžbenici za branitelje, djecu poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida.

Uz to postoje tri takozvane statusne naknade bez ikakvog cenzusa – rodiljne naknade, naknade za roditelja-njegovatelja, te doplatak za tuđu pomoć i njegu (branitelji).

Sve ostale naknade ili socijalne subvencije nemaju ni dohodovni ni imovinski census.

Iako je preko centara za socijalnu skrb već uvelike moguće kontrolirati dohotke i imovinu određene osobe, jasno je kako se na tome tek treba dodatno proraditi, a cilj ne bi toliko bio smanjivanje ukupnog iznosa za socijalne naknade, koliko njihova pravednija distribucija.

Tim reformama koristi od socijalnih naknada više ne bi, u većini slučajeva, trebale imati i osobe koje imaju velike dohotke i imovinu. Posebna pažnja bi se posvetila rješavanju problema dječjeg doplatka i porezne olakšice za djecu.

IZMJENE RADNOG ZAKONODAVSTVA

Od 2003. do danas izmjene radnog zakonodavstva se kreću u smjeru smanjivanja prava radnika, a to će se vjerojatno nastaviti i u idućim godinama. Iako zadnja međunarodna studija MMF-a govori kako izmjene radnog zakonodanstva nisu povećale produktivnost, u zemljama poput Hrvatske, koje investitore ne mogu mamiti jakim institucionalnim okvirom, manja prava radnika su jedan od načina kreiranja povoljnijeg investicijskog okruženja.

MIROVINSKA REFORMA

Kod ove reforme, kako sada stvari stoje, ne bi trebalo biti “pogođenih” građana, samo bi se u dva različita fonda odijelile mirovine iz rada i takozvane statusno-socijalne mirovine, kako bi se znalo iz kojeg izvora se plaćaju te mirovine. Ipak, ono gdje se mogu očekivati promjene jest još jače penaliziranje preranog umirovljenja, te podizanje granice umirovljenja na 67 godina prije 2030.