EKSKLUZIVNO

‘On i Andrić učinili su da se za Travnik zna, kreće inicijativa da stadion nosi Ćirino ime‘

Ova će se klupa zvati po tebi pa će parovi reći: Vidimo se kod Ćire u 7, prepričava načelnik jedan razgovor s Ćirom
 Damir Skomrlj/Cropix

Pamtiću ga po svemu što jedan pozitivan i dobar čovjek može imati. Itekako sam ponosan što sam bio njegov prijatelj. Danas, kako idem gradom, ljudi mi prilaze i izjavljuju sućut. Nema on ovdje više nikoga svog, osim mene, a ja se, eto, smatram njegovim, jer nas dvojica smo bili i ostali najbolji prijatelji, sjetna glasa, ali i s osmijehom na licu priča Izet Nalić, zvani Grmalj i Švaljo, o svom najboljem prijatelju Ćiri Blaževiću, dok sjedimo u kultnoj travničkoj kafani Lutvina kahva, istoj onoj u koju je zalazio još jedan Travničanin svjetskoga glasa, nobelovac Ivo Andrić, a koja je i za Ćirinih izborničkih dana u BiH i posjeta rodnom Travniku bila mjesto njegovih susreta sa Grmaljem-Švaljom.

Simbolično, smjestila se ova kafana pokraj potoka Plava voda. Bit će da je ta i takva voda uvelike zaslužna za onu Ćirinu i Dinamovu legendarnu 1982. Travnik nas je dočekao hladan i oblačan, s povremenim snijegom, ali ni izbliza takvim i tolikim kakav je po srednjoj Bosni padao u vrijeme Ćirina djetinjstva i mladosti, u vrijeme kada je budući ‘‘trener svih trenera‘‘ razvaljivao na skijama i u lang laufu.

Slike iz mladosti

- On je od početka odskakao od nas po svemu. Bio je karizmatičan i svatko je želio biti s njim u društvu. U školu je dolazio u slićurama (improvizirane skije od gajbi), nije ih skidao s nogu. Zato je i bio omladinski prvak Jugoslavije u skijaškom trčanju, pobijedivši i Slovence. Uvijek je bio snalažljiv i znao je što i kako treba napraviti da bi ostvario ciljeve – govori Izet o prijatelju s kojim je od malih nogu bio nerazdvojan sve do tinejdžerskih godina, kad je Ćiro iz Travnika krenuo u osvajanje svijeta.

image

Izet Nalić

Vlado Kos/Cropix

Pitamo Izeta je li pustio suzu za prijateljem. - Jesam, kako nisam. Čim sam jutros saznao, ali on ne bi volio da se to zna. No, nisam izdržao. Žao mi je. Od malih nogu smo bili nerazdvojni, igrali smo u Bratstvu sve dok on nije otišao u Sarajevo, ali ostali smo u kontaktu čitav život. Kad je došao za selektora BiH, često je dolazio u Travnik, često smo sjedili u ovoj kafani. Meni je i financijski pomagao, ne mogu to prešutjeti. I, eto, zadesi ga da ode dan prije rođendana – veli Izet, a mi ga pokušavamo ispraviti, pa kažemo da je dva dana prije rođendana, jer je Ćiro, kako piše po internetu, rođen 10. veljače 1935.

- Ma kakvi. Svi govore i pišu da je rođen 10. 2., ali nije. Eno vam u crkvenim knjigama sve piše. Rođen je 9. 2. - tvrdi Izet, koji će u ponedjeljak napuniti 92 godine iako po njegovoj vitalnosti to nikada ne biste rekli. Slike iz mladosti, pak, same naviru.

- Navečer smo imali igranke. I izađe nekakav ples rumba, mi se okupili, nitko nema pojma o plesu, a on uhvatio neku Šaćiru iz varoša i pleše s njom. Ko da sad gledam nju i njega. Nas stotinu sjedi i gledamo, jer nitko ne zna plesati, a on vrti kao da je profesor rumbe – smije se Izet.

- Ali, onda ga je odvela lopta. I dobro da jest. No, ovaj grad i ljude nikada nije zaboravio. Volio je ovdje doći, često je dolazio obići grob majke i oca, a ja sam ga jednom pitao gdje će njega pokopati. Rekao mi je: "Ni govora o tome. Idi Švaljo u k...., nemoj me to ni pitati." Na žalost, eto i to je došlo, ali on će, što se mene tiče, vječno živjeti – zaključio je Ćirin najbolji travnički prijatelj, gotovo brat Izet Nalić Švaljo-Grmalj.

U sjedištu Općine Travnik primio nas je dr. Kenan Dautović, načelnik Općine Travnik, koja je Ćiri prošloga svibnja dodijelila titulu počasnog građanina i uručila mu ključeve grada na velikoj svečanosti i utakmici humanih zvijezda Hrvatske i BiH na stadionu Pirota, samo 50-ak metara od Ćirine rodne kuće. Okupilo se tada više od 5000 ljudi samo da bi pozdravili Ćirin, pokazat će se, posljednji put u Travniku. Na stadionu koji će uskoro biti preimenovan u SRC Miroslava Ćire Blaževića.

- Bila je to utrka s vremenom i zdravljem, ali i pobjeda ljubavi prema rodnom kraju. Smogao je snage i zadnji put došao u Travnik. Mislim da smo ga time i dosta energetski podigli. Ako smo mu time produžili život dva dana, blago nama – kaže danas Dautović, koji nas je dočekao s Ćirinim bijelim šalom. Veli da ga je dobio u utorak, dan prije nego što je Ćiro preminuo. Prisjeća se tog zadnjeg Ćirina dolaska u rodni grad.

image

Kenan Dautović, načelnik Travnika

Vlado Kos/Cropix

Znameniti Travničani

- Hodali smo šetalištem i kazao sam mu kako ćemo klupama na šetalištu dati imena znamenitih Travninčana. "Ova klupa će se zvati po tebi, pa kad se mladi zaljubljeni parovi budu dogovarali, reći će: Vidimo se kod Ćire u 7," rekao sam mu. Tako će, između ostalog, živjeti u Travniku, a mislim da će i jedna ulica dobiti ime po njemu, ili neka ustanova – veli načelnik, a mi uskačemo: "Možda biste stadion mogli nazvati po njemu!?"

- Eto, bit ćete kum ako se to desi – spremno me dočekao načelnik, a kasnije ćemo doznati da će uskoro krenuti i službena inicijativa za preimenovanje stadiona.

image

Ćiro u mladosti

- Ćiro će ovdje živjeti. Volio je ovaj prostor s kojeg je potekao, nikada ga se nije odrekao niti ga zaboravio – zaključio je načelnik Travnika. Iako je Izet Nalić jedini preživjeli Ćirin prijatelj, u Travniku, ima dosta ljudi koji imaju neku svoju priču s Ćirom ili o Ćiri. Tako i Faris Hafizadić, šef kabineta načelnika Općine. Pokazuje nam fotografiju šampionske momčadi Dinama iz 1982. Ali ne bilo kakvu. - Moj rahmetli dedo bio je 10 godina stariji od Ćire, ali su ga uvijek vodali sa sobom. I Ćiro je jako poštovao mog dedu pa mu je 1982. poslao fotografiju Dinamove šampionske momčadi, a iza je napisao posvetu: ‘‘Dragom Edi, mom uzoru iz mladosti‘‘. Poslao mu je i zlatni lančić s privjeskom nogometne lopte koji sam ja naslijedio kad sam napunio 18 godina i od tada ga s ponosom nosim – pokazuje nam Faris lančić i privjesak. Nešto kasnije će nam, dok sjedimo u rodnoj kući Ive Andrića, danas uređenoj kao kulturni i muzejski prostor s restoranom u aneksu, i Samer Dolovac, direktor Turističke zajednice, pokazati kako je Ćiri prošle godine poslao video bakljade i vatrometa povodom 100. godišnjice NK Travnik, a Ćiro mu je odgovorio: "Sretno nam, sine, prvih sto!"

Prvo pijanstvo

- Svakome se obraćao sa sine. Uvijek je bio srdačan i nasmijan. Sigurno će uskoro krenuti inicijativa da SRC Pirota nosi njegovo ime. Siguran sam da će to podržati svaki Travničanin – rekao je Dolovac, ne znajući za naš razgovor s načelnikom Općine. A takav prijedlog podržat će i Sportski savez Srednjobosanskog kantona. Potvrdio nam je to predsjednik saveza, Mirsad Ibrišimbegović, poznatiji kao Mita, dugogodišnji sportski radnik i nekadašnji savezni sudac u Prvoj nogometnoj ligi Jugoslavije.

- Sigurno ćemo to podržati. On je zaslužio sve počasti. Što se mene tiče, on i Ivo Andrić su ljudi koji su najviše učinili da se za Travnik čuje i zna – kazao je Ibrišimbegović. Mogao bi, veli, ispričati puno anegdota, ali je izabrao samo jednu koja se zbila nakon utakmice u Genku, kada je BiH pobijedila Belgiju 4-2. Tako smo otkrili kako se Ćiro, po osobnom priznanju, prvi put u životu napio.

image

Dio kuće u kojoj je zivio Ćiro Blažević

Vlado Kos/Cropix

- Rekao sam Ćiri prije utakmice da ćemo pobijediti, a on na to kaže, ako se to dogodi, on će se pješke vratiti u Sarajevo. Nakon što smo pobijedili, sjeli u avion i ja ga podsjetim na obećanje. Na to mi je rekao da ćemo u zamjenu nešto popiti i zovne stjuardesu i traži od nje da nam donese nešto za popit, a ova kaže da nema nikakvog alkohola. On je poludio i pozvao sekretara Ušanovića: "Uške, šta za mene i Mitu nema pića?", a ovaj iz torbice izvadi bocu viskija i onda smo nas dvojica nazdravili. Uvijek je imao rješenje, prijedlog, kombinaciju. Odisao je veseljem i ljubavi prema svima s osmijehom na licu. Osoba koja se dugo, dugo neće ponoviti. Izgubili smo čovjeka kojeg su svi voljeli, ambasadora Travnika. Poznati smo po Andriću, po vezirima, po Vajti, Pejakoviću..., ali kada spomenete Ćiru, onda ušutite. Ćiro je jednako Travnik – zaključio je naš sugovornik.

image

Žarko Žeželic Prdela

Damir Skomrlj/Cropix

‘Kad god bi dolazio u moju konobu, zabio bi se gliserom u moj gumenjak na rivi‘

Kad je 2005. bivši pomorac i današnja legenda kvarnerskog ugostiteljstva Žarko Žeželić zvani Prdela otvorio konobu Sidro u uvali Črišnjevo u Kraljevici, u goste mu je stigla legenda hrvatskog sporta Ćiro Blažević. Rodilo se tako prijateljstvo koje je potrajalo skoro tri desetljeća, sve do Ćirine smrti.

- Bilo je ljeto, Ćiro je došao sa svojim 9-metarskim gliserom koji nikada nije naučio voziti kako treba. Zaustavio se tako da se zabio u stražnji dio mojeg gumenjaka koji je bio vezan uz rivu. Od tada, svaki put kad bi dolazio, zaustavljao se tako da bi se zabio u moj gumenjak. Rekao bih mu: ‘Pa j..... mu mater, Ćiro, porazbijao si mi svjetla‘, a on bi odgovorio: ‘Šta s...., p.... ti materina, popravit ćeš to‘. Poslije, kad sam prodao gumenjak, govorio mi je: ‘Pa j..... mu mater, Prdela, kako ću se ja sada vezati?‘ Svaki put kad je bio u Kraljevici, obavezno je dolazio ovamo, gliserom ili svojim Mercedesom, s familijom, prijateljima... Jako je volio ribu, škampe je obožavao. Njega su svi obožavali, odmah bi se okupili oko njega, a on je sve častio, strpljivo se fotografirao s djecom, davao autograme... Bio je pravi prijatelj, velik čovjek, ljudina. Na svim mogućim događajima, nema šanse da bi ih propustio - priča Žarko, a dok se redaju anegdote, izmjenjuju se suze i smijeh. -

Svakog ljeta organiziramo Balinjeradu, maškaranu utrku na balinjerama koja završava skokovima u more. Ćiro je svake godine bio sudac koji je ocjenjivao skokove. Svake godine, na Martinje, ovdje imamo feštu od mlade žlahtine, a Ćiro nam je bio kum. Nikada to nije propustio. U osam navečer je u Zagrebu, sjedne u auto i već je u devet ovdje. ‘P.... ti materina, Prdela, a mislio si da neću doći‘, govorio bi. Martinje nikada nije propuštao, iako nije uopće pio alkohol. Lani, kada je već bio bolestan, nazvao me i rekao: ‘Neću ti ove godine moći doći, nemam više snage. Ja više ne mogu, meni su dani odbrojani‘ - prisjeća se Žarko. Prdela, kojem je 75 godina, osebujan je ugostitelj. Grobničan koji je dobar dio života bio pomorac od montažnog je objekta u maloj uvali između Jadranova i Kraljevice napravio kultno mjesto na koje navraćaju i radnici i političari, a sve očekuje jednako srdačan tretman.

Prdela svira gitaru i pjeva, zabavlja ljude stand up nastupima, a glazbeni talent prepoznao je i kod Ćire.

- Tu je bilo njegovo društvo i on mi je rekao: ‘Prdela, zemi gitaru i sviraj nam nešto‘. I ja počnem svirati, a kako vidim da oni ne pjevaju, bilo mi je dosadno, pa sam preskočio dio. A on će: ‘Šta s....?‘ Velim: ‘Kako s....?‘ ‘Pa preskočio si jedan dur.‘ ‘Kako ti znaš?‘ I ja govorim: ‘Ajmo mi Ćiro malo pjevat‘ i skužim da on odlično pjeva. Onda smo došli na ideju da napravimo pjesmu. Zlatan Marunić i Robert Grubišić napravili su tako pjesmu ‘Čuj me, sine‘. Snimili smo demo, a Ćiro je imao svoj dio koji na kraju nije nikada otpjevao - priča kraljevički ugostitelj.

Od Ćire se opraštaju u Kraljevici, gdje je imao status počasnog građanina, a posljednji pozdrav uputili su mu i na službenim stranicama: "Na našim kraljevičkim ulicama nedostajat će tvoj osmijeh, vedar i uvijek pozitivan duh koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim".

Njegovi susjedi u Kraljevici o njemu imaju samo riječi hvale. - Velik čovjek, uvijek spreman pomoći. Svi klinci u Kraljevici imaju lopte koje im je on poklonio i potpisao. Evo, i mojem je sinu Mateju potpisao loptu - kaže Marinko Slany, prvi Ćirin susjed u Kraljevici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 00:36