Hrvatski predsjednik Ivo Josipović prošli je tjedan odlikovao američkog stručnjaka za međunarodno kazneno i humanitarno pravo Cherifa Bassiounija koji je u Hrvatskoj i BiH istraživao masovne grobnice, uključujući i onu na Ovčari. Odlikovan je za promicanje položaja i ugleda Hrvatske u području pravne znanosti, kaznenog i humanitarnog prava te utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima.
Vi ste otac kaznenih sudova i koncepta međunarodne pravde. Koliko ste zadovoljni tim ‘projektom’?
- Svaka nova institucija treba vremena da bi zaživjela. Kad su u pitanju međunarodne institucije, treba još više. Jedino je Međunarodni kazneni sud stvoren kao stalni sud. Ja bih volio da on ima sudnice u svakoj zemlji u kojoj su sukobi. Ljudi koji su počinili zločine u svojoj zemlji, trebaju u njoj i odgovarati.
Zašto to nije bilo moguće u bivšoj Jugoslaviji?
- Mislim da se 1993. ili 1994. nije moglo očekivati da bi se takvi postupci mogli provesti i da bi bili nepristrani. Ali, trebali smo to učiniti. Sad su lokalni sudovi preuzeli neke slučajeve, a to se trebalo dogoditi prije 15 godina. ICTY je bio UN-ova institucija, i to je, smatram, bila pogreška. A i stvara se osjećaj razumijevanja. Jer, u Hrvatskoj i Srbiji dugo je vladao stav ‘sudi nama, druge pušta na miru’, a da su sudovi bili tu, svi bi drugačije mislili.
Vi niste prošli za tužitelja ICTY-ja jer se smatralo da biste odmah krenuli na lidere zemalja u sukobu.
- Svaki rat je poseban. Kad ste promatrali raspad Jugoslavije i kako se rat razvijao, bilo je jasno da je rat počeo od vrha prema dolje. Plan je postojao. Naravno, trebalo je suditi onima koji su to činili, ali nije se moglo zanemariti one na vrhu. Osjećao sam moralnu odgovornost prema žrtvama i mislio da mogu smanjiti žrtve samo tako što ću poslati poruku liderima. Morali su znati da će doći vrijeme kad će odgovarati.
Milošević je umro u zatvoru bez presude.
- Ali u zatvoru.
Nitko nije završio u zatvoru dok je bio na funkciji.
- Isto je s Karadžićem i Mladićem, koji su kasno završili u Haagu. U smislu politike, najvažnije je zaustaviti sukob. To je broj 1. Ne možete ući u sukob i mahati uhidbenim nalozima. Sve ima svoje vrijeme.
‘Najveći je problem u UN-ovoj birokraciji’
Zemlje pod ICTY-jem imale su osjećaj da se nastoji podijeliti odgovornost. Koliko je politika na sve to utjecala?
- Ljudi misle da je element politike puno jači nego što zapravo jest. I misle da je element urote jači nego što je u stvarnosti. Znate što je pravi problem? UN-ova birokracija. Strašna je. To je sve toliko nepraktično i nevjerojatno da se misli kako nije moguće da takvi razlozi stoje iza nekih odluka. A stoje. Kad sam bio predsjednik komisije za Libiju, želio sam organizirati rad tako da radim s ljudima koje ću istrenirati i i koji će govoriti arapski. Ako idem u Libiju i ako ću razgovarati s ljudima koji govore arapski, zar bih trebao dovesti nekoga iz Nepala i Indije? Nema smisla.
Organizirao sam tim. Poslije 90 dana nazvao me netko iz UN-a i rekao da će tim biti rasformiran jer ako ‘posudite’ stručnjaka iz nekog ureda, morate ga vratiti nakon 90 dana. Rekli su mi da moraju imati natječaj. Sve to traje tri mjeseca! Ništa nismo mogli raditi. I tako sam dobio nove ljude koji ništa nisu znali o tom poslu. I kako onda možete raditi posao? To je apsurdno. I onda bi mi netko rekao - to je zavjera. Nije. To je više kao ona ‘bolje imati pametnog neprijatelja, nego glupog prijatelja’.
Što je najveći neprijatelj međunarodne pravde?
- Birokracija. Morate imati fleksibilan sustav, ne ovo što imamo sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....