Oteti i brodom odvesti Antu u Jugoslaviju

Za vrijeme njihova idućeg susreta u Buenos Airesu, za istim stolom u kavani Pappa Deus, u petak, 11. siječnja 1957., u 17.30 sati Jose DeFranceschi je zamijetio da je Blagoje Jovović pustio brkove, dugu kosu i da nosi naočale koje ne skida.

“Pokušavam izmijeniti izgled pa sam se ovako djelomično maskirao.”

“Što ako ne uspijete, gospodine Jovoviću?”

“Dakako da je moguće i ne uspjeti, senor Jose. Ali sramota bi me bila ne pokušati!” rekao je izvještačeno Jovović i zatim neumorno navrgnuo što je sve učinio.

Sunarodnjak Boško Marjanović, stari prijeratni emigrant, uposlio ga je da za povoljnu plaću vodi njegov noćni klub u ulici Bolivar. Slobodno vrijeme Blagoje Jovović većinom koristi tragajući za poglavnikom. Našao ga je bez poteškoća.

U četiri navrata odlazio je u udaljeno predgrađe Lomas del Palomar u Gran Buenos Airesu. Svratio je na piće u Club de Fomente de Ciudad Jardin, u Pilotskome naselju, koje tako zovu zbog imena ulice: Aviador (pilot) Mermoz, a i stoga što je tu više stanova koje su otkupili piloti. Prvi put zašao je u vrijeme ručka i bio jedini gost. Razdivanio se s dokonim pričljivim konobarom zatupaste glave i s još pričljivijim šefom kluba. Najprije o neizbježnoj i vječnoj sveargentinskoj temi, o najvažnijoj stvari na planetu, o nogometu. Je li izvanredna momčad River Plate kadra obraniti naslov prvaka?

Potom je Blagoje, riječ po riječ, kao usput pitao: stanuju li tu u blizini i neki poratni doseljenici - ne može se točno sjetiti odakle su podrijetlom, ali čini mu se da su Hrvati - koje sreće na utakmicama?

Obojica mu potvrdiše. Si verdad, tako je, u kraju je desetak hrvatskih obitelji, a Hrvati su dobri gosti bistroa. Mladi šef kluba uspravne pojave još nadometne kako prečicom preko parka živi neki velikan, o kome su mu Hrvati iz susjedstva rekli da je taj senor za prošloga rata bio njihov šef države, jefe de estado. Uperio je prstom na kuću, eno njegove, to je ona tamo, a neće biti ni pet godina kako ju je podigao.

Toga senora, nadoveže se šef kluba, viđa u popodnevno vrijeme u parku i u pratnji dvojice snažnih mladića koji se smjenjuju, mora da su mu tjelesni čuvari. Ponekad izađe s unučicom, ali tada bez pratioca. On i unučica, uvijek se nakon šetnje okrijepe u klubu. Curica popije limunadu, a senor hladni voćni čaj, reče šef.

Sljedeća tri puta Blagoje Jovović je vidio Antu Pavelića. Dvaput ga je promatrao iza izloga kluba dok je šetao i razgovarao s pratiocem; a treći put bio je s unučicom i bez pratioca. Blagoje je poznavao poglavnikov lik jedino iz starijih novinskih fotografija. Sada kad je ispred njega, u naravnoj veličini i dok ga gleda, zaključuje da se postarao i izmijenio. Umalo je zasiknuo kako to nije ista osoba. U klubu je Pavelić naručio uobičajena osvježenja: limunadu za unuku i za se hladni voćni čaj s mlijekom. Čuo ga je iz blizine dok je unuku dozivao imenom: Zvjezdana. A ona njega: nonić. On joj se obraćao na hrvatskome i ona ga je, što je Blagoje lako zaključio, razumjela.

No, Zvjezdana je pričala argentinskim narječjem kastiljanskoga. Šef kluba je upeo da novome, sve učestalijem gostu pokaže kako on umije s djecom, napose s unukom hrvatskoga jefe de estado, kome nije znao imena. Podragao je curicu po zlatnoj, dječački kratko ostriganoj kosici, počešljanoj na razdjeljak, i pitao je što odrasli najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitaju svu djecu svijeta: “Koliko ti je godina?” - “Šest!” - odgovori malena na granici strpljivosti.

Šef kluba izvukao je, po dječjoj procjeni, najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitanje broj dva: “Kako ti je ime?” - “Zvjezdana!” - srkala je limunadu iz slamke i pogledala ga bez naklonosti.

Šefovo potpitanje zatim nije spadalo među dosadna, gnjavatorska, ni zamorna. Jer, bilo mu je stalo da sazna: odakle joj to ime? - Priznao je: i da dva dana vježba, ne bi ga mogao izgovoriti. I što ono zapravo znači? - “Estrella” - odgovorila mu je već prezasićeno Zvjezdana.

Iz očiju joj se naziralo kako ovo nije prvi put da odgovara na isti upit, nego bar petsto prvi: “Ime mi potječe iz Hrvatske, zemlje iz koje su moji: mama, tata, djed i baka i njihovi preci. A ja sam rođena u Buenos Airesu” dodala je Zvjezdana ili Estrella prezadovoljna što se dotični tio (ili striček na hrvatskome), nije zaletio s pitanjima tri i četiri, po dječjoj procjeni najčešćim, najdosadnijim, najgnjavatorskijim i najzamornijim: “Kad ćeš u školu?” i “Koga više voliš, mamu ili tatu?” Zvjezdanin nonić je zaljubljeno slušao unučicu kako cvrkuće, a procvjetao je pri domoljubnome spomenu Hrvatske.

Tio, šef kluba, koji ju je počastio punjenom čokoladicom, zapljeskao je kad mu je Estrella rekla gdje je rođena. “Oh, portena!” klikne sladunjavo, što je mala poslušno potvrdila: “Si senor, portenisima!” To bijaše sve. Nonić Ante Pavelić je podmirio račun, uzeo za ruku unuku i dotaknuvši obod šešira izašao promrmljavši na pozdrav: “Hasta luego!”

Ušli su u novu građevinu koja se ispriječila ispred oronula parka. Šef kluba pitao je Blagoja: “Znate li, amigo, gdje je točno u Europi ta Croatia? Bit će da je oko Čehoslovačke, je li tako?”

“I ja mislim da je negdje oko Čehoslovačke ili možda oko Italije, ali se ne bih usudio okladiti!” - reče Blagoje praveći se neuk iz opreza da se ne oda i najsitnijom sitnicom. Nogometno cijepljeni šef kluba udario se po čelu: “Caramba, amigo, sjetio sam se. Iz države kojoj je u ratu bilo ime Croatia, a to je danas Jugoslavija, došao nam je u Argentinu fantastični golman Mirko Blažina, velik kao gora. A prije pet godina gostovala je u Buenos Airesu momčad iz grada Splita, čudnoga imena Ahduk.”

Blagoje je odgonetnuo da ovdje tako izgovaraju Hajduk. Početkom 1952. splitski klub kružio je dva mjeseca Južnom Amerikom pa je igrao i u Argentini.

“Tako ste vi, gospodine Jovoviću, tri puta bili u poglavnikovoj blizini...” nategnuto progovori Jose DeFranceschi.

Jest, gledao sam ga ovako kao što sada vas gledam!” odgovori Jovović. Nestrpljiv što novinar ne spominje ono što ga najviše tišti, prekine pripovijedati o Paveliću: “Imate li kakvih novosti, senor Jose, o mome susretu s ambasadorom Petrovićem? Uskoro će, evo, pola godine kako sam vas zamolio da ga ugovorite...” nervozno je zabubnjao okruglim prstima: “Je li negdje zapelo?”

DeFranceschijevo oklijevanje i skretanje pogleda u stranu bezglasno su najavili Jovoviću da nije izašlo po njegovu kako je zacrtao: “Bojim se da vam donosim nepovoljnu novost. Ambasada nije prihvatila vaš zahtjev da vam dade revolver. Zato je i otpao vaš sastanak s ambasadorom.”

“Je li me ambasador Petrović izbjegao zato što sam vam pošteno otkrio da sam u ratu bio s četnicima? Zar me ne želi vidjeti zato što ne skrivam svoju prošlost, ne krivotvorim je i što se nje ne stidim?” iznureno povikne nesuzdržano mrseći lasi.

Jose DeFranceschi ga pažljivo osmotri i nategnuto se iskašljuca:

“To što ste bili četnik jak je razlog. Vrlo jak. Ali ne i najjači...”

“Budete li mi rekli koji je razlog jači od toga, valjda ću se bolje osjećati...” razmetljivo se razbacivao ironičnim frazama i bez simpatije mjerio novinara.

“Zamolio bih vas, prije svega, gospodine Jovoviću, da svoju pakost koju bezrazložno rasipate po meni sačuvate za nekoga drugog budući da sam ovdje tek beznačajni posrednik i ni o čemu ne odlučujem”.

“Evo da znam s koje strane je zapuhala bura” hirovito prodžandrlja Blagoje trljajući zglavke na prstima. Prijekori koji su se obrušili na nj ušli su mu u svaku poru mozga i nagrizali utrobu: “To je maslo konzula Veljka Ćipovića!”

Zar ga vi poznajete?” iznenadio se Jose DeFranceschi, najjače raširivši dotle stisnute izduljene oči.

“Išli smo u istu školu u Crnoj Gori.”

“Jeste li i njemu otkrili što smjerate učiniti s poglavnikom?”

“Ni spomenuo.”

“Kako ste došli do konzula Ćipovića?”

“Nisam ja došao Ćipoviću, nego je on došao k meni. Tek sam treći dan radio u noćnome klubu, u Bolivarovoj ulici, kadli ga ugledam gdje ulazi sa ženom: Jesi li to ti, Veljko? prišao sam mu. I znate već kako se u tim prigodama razvuku priče o svijetu koji je mali... Kad smo okvasili grla, od Veljka Ćipovića sam saznao, a što dotle nisam čuo, da je on jugoslavenski konzul u Buenos Airesu”. Jovovićev rastanak s Joseom DeFranceschijem ne bijaše ni izbliza srdačan kao sastanak. U odlasku mu nije odzdravio na pozdrav i beznadno se udaljio od njega, uputivši mu pogledom bez riječi nešto vrlo ružno.

Sljedeće tjedne Blagoje Jovović trošio je tragajući za revolverom i prateći kretanja Ante Pavelića.

* * *

Tigre kod Buenos Airesa, u četvrtak, 14. veljače 1957.

Suhotrti, dosadno odjeveni Jovo Hanjević iz Podgorice, ražalovani ženskar umornih pokreta koga je prežvakalo vrijeme, od prije rata doseljen u Buenos Airesu, hrvao se sa sudbinom i preživljavao na rubu bijede, ali je gosparski nosio svoju sirotinju. Godine i boginje su mu mrasastim pjegama, oteklinama i izraslinama utisnule sumorne tragove na isušenim maljavim rukama i licu.

Odveo je Jovovića do Nocturna, stjecišta ustaša. Rekao mu je da predvečer u tu kafeteriju među njih zađe i poglavnik.

U pet dana, koliko su zaredom svraćali, Pavelića su vidjeli dvaput.

Jovović se s pravom pribojavao da će njegova divovska tajna o atentatu na Antu Pavelića postati vrlo javna zato što je previše ljudi iz crnogorske i srpske zajednice u Argentini već saznalo što mu on priprema. Ne prođe dan, a da ga netko ne zaustavi i pita: je li istina ono što smjera učiniti? Kao da je benasta koka koja je zakokodakala prije nego je snijela jaje. Tješio se da ga većina nije shvatila ozbiljno i nije povjerovala njegovu zavjetu.

Pohodeći u prijepodnevnim satima svoje osiguranike i u potrazi za novima, Blagoje se dovezao do sjevernoga ladanjskog naselja Tigre, na delti Parane.

Zelena rijeka pružala se poput izgužvana beskonačnoga pokrivača. Dok je zrak gorio, opazio je na škrapavoj obali pecaroša povijenih leđa, u tananoj pelerini i u plavoj kriket kapi s okrenutim štitnikom. Stajao je uz naboranu, depresivnu tužnu vrbu, čije su ga široke krošnje bakrene boje štitile od sunca koje je nalikovalo užarenoj narančastoj lopti.

Prošao bi ga i ne vidjevši mu sparušeno lice da se starčić nije živahno okrenuo i pomamno se zabuljio u lakokrilu zbunjenu djevojku od vrlo nježnih šesnaestak godinica, glatkih caklećih usnica, crnosive puti i mongolski jakih jagodica, s nizozemskom kapicom ispletenom kao u bajci i vezanom ispod podbratka. Blagoje se sudario s njome u brzajućem hodu i ispričao joj se, a ona kreposnim osmijehom prihvatila njegovu ispriku. Potom se bezazleno nasmijala njegovoj otrcanoj šali.

Nepopravljivi matori, smiješni istrošeni zavodnik Jovo Hanjević, koji ne mari što mu stablo života ubrzano vene:

“Kako si dolutao u Tigre, brate Blagoje!” odbaci štap i prisno mu pruži ruku: “Vjeruj mi, mrki vuče, da dolaziš kao naručen! Namjeravao sam ti se javiti...”

“Nije valjda zato da i mene obavijestiš kako se Blagoje Jovović sprema ubiti Antu Pavelića? Kao što si već brzom brzinom rastrubio svim Srbima u Buenos Airesu...” rugalački se brecne Blagoje, no njegov prijekor nije potresao Jovu.

Kunem ti se na obraz pošteni, pričao sam to u najboljoj namjeri i jedino našim zemljacima koje poznajem. I u koje sam siguran da neće širiti priču kako ona, ne dao Bog, ne bi doprla i do ustaša!” Zatim važno povisi: “Čuj me i počuj, Blagoje. Zahvaljujući tome što sam pričao o tebi, pronašao sam ti pravu junačinu s kojim ćeš završiti onaj posao! A da nisam pričao - bogumi, ne bih ga se ni sjetio!”

“Koja ti je ta prava junačina?” odvagne ga nevjerno Blagoje.

“Odlično ga poznaješ. To je Milo Krivokapić! Naš đetić, Cetinjanin, čoče! Sin kraljevskoga pukovnika Baja Krivokapića!” Jovo je svečano izgovorio imena oca i sina Krivokapića kao majordom koji najavljuje ulazak njegova veličanstva kralja.

Jovović je uistinu odlično poznavao Mila Krivokapića. S istom izbjegličkom skupinom isplovili su iz Engleske i 1947. uselili se u Argentinu. Proveli su prve četiri godine u koloniji, koja je u južnim močvarnim predjelima sadila pamuk. O Milu je mogao reći da je bio dokazano hrabar, no zato ne i orni radiša. Njegovu blaženu sklonost neradu i plandovanju jamačno ne smije spomenuti galamdžiji Jovi. On bi tu priču još danas oglasio svakom Srbinu i Crnogorcu uokrug stotinu kilometara.

Blagoje je razmislio i prelomio s nogu. Ipak će poslušati Jovu Hanjevića i uzeti Mila Krivokapića za pomagača u atentatu na Antu Pavelića. U munjevitim revolveraškim akcijama lijenost je nebitna, nego presuđuje odvažno i ledeno srce.

“Milo je vučjega zuba. Nije kukavičje loze da ustreperi kao zec koji se skriva od lovačkih pasa i trza se na svaki šušanj lista i šum povjetarca.”

“Vjeruj mi, Milo je odan i zlata će ti vrijediti!” nahvalio ga je Jovo na rastanku. Skine kapu da obriše potno čelo, pogladi kosu na tjemenu jajolike glave i potom se vrati ribolovu, u blijedoj nadi da će upecati bar tanku večeru.

Sutra poslijepodne Jovo Hanjević odveo je Blagoja Jovovića Milu Krivokapiću, koji samački stanuje u aveniji Madero, kod luke.

* * *

Buenos Aires, u stanu Mila Krivokapića, u petak, 15. veljače 1957.

Izlizanim kamenim stubištem, čije je napol olupljene zidove napala vlaga, penjali su se na četvrti kat, a Jovo je, s mukom posrćući i stenjući, odvrnuo na sva usta i psovao oca očinjega dizalu. Nameračilo se pokvariti baš kad on ide Milu!

“Kako to da je Milo sam? Gdje mu je ona bogata bedevija, Argentinka, je li joj ime Lurdes?” Blagoje upitno podigne obrve.

Jovo nije odolio da ne pusti na volju češavi jezik:

“Najprije ga je Lurdes skinula s hrane i obustavila mu stalni džeparac, pa se odselila od njega. To znači da je Milo više nije dobro i često opsluživao kao nekad pa je prestao postojati kao izdržavana osoba, kao što je dotle bio!”

U samački neurednome i zapuštenom stanu, muzeju lošega ukusa, ništa ne skrivajući Blagoje Jovović iznio je Milu Krivokapiću da će ubiti poglavnika, pri čemu je istakao kako se neće smiriti sve dok ne obavi tu svetu dužnost.

Milo se zanosno udario šakama po napuhnutim grudima:

“Da si ga i svijećom tražio, čoče, ne bi našao boljega posteljnika od mene!” Nakon što se samoproglasio za njegova perjanika, vazalski se okrenuo Blagoju, kao da u dvorcu u rodnome Cetinju kleči pod tronom, uz skut posljednjega crnogorskog vladara, kralja Nikole I: “Kazuj, gospodaru, kad ćemo ohladiti onoga zloduha Pavelića? Već sam se zapalio od htijenja da mu padne sjekira za vrat!” Pa ga je pitao: “Hoćemo li ga ubiti u Nocturnu, gdje se viđa sa svojom ustaškom gamadi?”

“Nerazumno je ondje. Odatle ne možemo uteći. Policija bi nas začas ulovila!”

“A u klozetu? Kad Paveliću prigusti i ode na pišanje, što veliš na to, Blagoje?”

“Uspori, čoče, opet ne valja. Čut će se pucnji!”

“Ili da ga izbodemo nožem s leđa dok bude pišao... To je nečujno!” Milo ustane i s police dično podigne kamu s drškom oslikanom šesterokutnim arabeskama.“Ali ja nigda nisam umio s nožem, brate. Ni kokoš nisam zaklao, a toli snažna čovjeka... Ne dolazi u obzir!” Iako mu se usprotivio treći put, Milo nije uzmicao:

Onda je najbolje da pucamo u njega u podzemnoj željeznici ili u autobusu, kad se bude vraćao iz Nocturna. To je pravo rješenje da, kako narod kaže, svaka maca dođe na vratanca i svaka cica dođe na kolica... Lako ćemo mi s njime, brate Blagoje.”

“Nije, brate Milo, lako ćemo, nego: kako ćemo! U gužvi bismo mogli ubiti ili raniti i koga od putnika. Dok ne trepneš, progutali bismo robiju, pogotovu ako bi nastradao koji Argentinac. A osobito žena ili dijete. Tada nam ni čudo neviđeno ne bi pomoglo da se izvučemo od doživotne...”

“Pa kako ćemo onda, boguti?” smežurao se Milo Krivokapić, a ubrzao mu se zamjetljivi tik s lijevom obrvom, koja se podizala i vraćala.

Blagoje mu je smanjio pojačani adrenalin, uputivši ga da će prije završnoga čina, koji će zajednički izvesti najdulje za deset dana, morati bar triput uhoditi svoju buduću žrtvu, poglavnika, dok se navečer na povratku bude vozio colectivom:

“Proučavat ćemo mu pokrete i ponašanje, ispitati stopu po stopu puta koji pregazi od parka do ulaznih kućnih vrata i, što je najvažnije, izabrati zaklonjena mjesta odakle ćemo pucati. Najprije ti, Milo, u čuvara, a za tobom ja, u Pavelića.”

“Spreman sam da mu skočim za vrat kao lavica zebri” zagrijao se Milo: “I kad počinjemo, brate Blagoje?”

“Sutra!” odredio je Blagoje.

Jovo Hanjević je za to vrijeme šutio. Blistao je što mu je uspjelo snubočko posredovanje i što je Mila Krivokapića uselio u srce Blagoja Jovovića.

“Umalo zaboravih da te pitam: imaš li ti oružje, brate Milo?” nenadano će Jovović, a Krivokapić hvastavo reče:

“A nu, a gdje si vidio Crnogorca bez livora, čoče! Imam odličan pištolj!” iz ladice, ispod složenih košulja izvukao je iz kutije skupi pištolj novije izrade:

“Je li zaveden u policiji?” oprezno će Blagoje. Zadivljeno ga je ogledavao.

“Naravno da nije!” smjesta uzvrati Milo.

“Kupio si ga na crno, je li?”

“Ne, čoče, no mi ga je pred neke dvije godine dao Jakov Jovović” zaletio se Milo: “Jakov je bogat i utjecajan. Čini mi se da je on tvoj rođak, je li, Blagoje?”

“Jest, s Jakovom Jovovićem sam dalji rođak. U trećem koljenu, po očevoj lozi” potvrdi Blagoje. I onda zbuni Mila: “Zašto ti je dao pištolj? Kojim dobrom?”

“Paaa, da mi se nađe. Ako me, ne daj Bože, nevolja uvede u škripac” uzvrpoljio se Milo. Dok se Blagoje čudio zašto je pitanje o pištolju uznemirilo Mila i izbacilo ga iz ravnoteže, ovaj spržena lica naprasno prekine razgovor, ode u kuhinju i iznese bocu nikšićke lozovače, narezana njeguškoga pršuta i sjeničkoga sira.

Pošto su se pričestili (kako se izrazio Jovo Hanjević) rakijom i zamezili pršut i sir, s nostalgičnim okusima i mirisima domovine Blagoje i Milo su uglavili da se nađu sutra u pola devet navečer na platou na raskrižju kod posljednje postaje subtea i prve autobusne postaje, gdje Pavelić izlazi iz metroa i prelazi u colectivo broj 5, za Gran Buenos Aires, do Lomas del Palomara. Sačekat će ga, ukrcati se za njim i zajedno sići na krajnjem odredištu kod parka, preko puta ulice Aviador Mermoz.

* * *

Buenos Aires, kafeterija Nocturno, u nedjelju navečer, 17. veljače 1957.

Za stalnim stolom ustaške skupine ove večeri nije bilo Ante Pavelića.

Budući da ga nisu dočekali, Blagoje i Milo su se nagodili da sutra ne dođu u Nocturno, nego će poglavnika i pratioca, kao i jučer, u subotu, presresti na autobusnoj postaji i s njima se na povratku, u istome colectivu, odvesti do Lomas del Palomara.

“Bolje nam je preskočiti kafeteriju kako ne bismo postali upadljivi Pavelićevu društvu. Sigurno je sigurno!” zamislio je Blagoje i najavio Milu: “Ako poglavnik naiđe suta, u ponedjeljak, kako očekujem, to će nam biti posljednja proba.”

Generalka uoči predstave kad će u nj odapeti smrtonosnu partsku strijelu.

Četiri stola udaljeni od Blagoja i Mila suzdržano i nategnuto pričali su - također u ispraznu iščekivanju Ante Pavelića - pukovnik Đuro Milić i njegov pulen, Petar Rak, snajperist koji mu se priključio prije mjesec dana iz Čilea.

Od tada su zajedno za petama poglavniku.

Pukovnik se toga jutra šifrirano javio u Zagreb Ivanu Krajačiću Stevi, Srećku Šimurini i Daliboru Jakaši Maljčiku. Najvažnija novost jest da je u dogovoru s Predragom Grabovcem odredio datum obračuna sa senor Pablom (kako su na radnome skupu, lani na Jabukovcu, kodno nazvali Pavelića). D day je zaokružen za četvrtak, 11. travnja '57. navečer, tri dana uoči proslave 16. obljetnice NDH u Buenos Airesu.

Naveo im je i razlog zašto je izabrao upravo taj dan. Ustaško čelništvo bit će prezaposleno organiziranjem akademije pa će mu nesvjesno olabaviti pozornost oko senor Pablova nadzora. Predragova nova (vrlo dragocjena, naglasio je pukovnik) obavještajka (živi u Mar del Plati, a zbog poslijediplomskoga studija dolazi u Buenos Aires), poslala je svoju prvu dojavu pod konspirativnim imenom Papuk. Poručila je da je stric njezina muža - koji je povezan s vodećim ljudima hrvatske političke emigracije u Argentini, a ustaškome pokretu pristupio je još 1931. u Ljubuškome - spomenuta četvrtka pozvan na ranu intimnu večeru za uski krug ustaških prvaka. Na njoj će najugledniji uzvanik biti senor Pablo sa ženom.

U svome domu u središtu Buenos Airesa ugostit će ih Ivan Asančaić, glavni starješina Hrvatskoga Domobrana za Južnu Ameriku. Oko deset senor Pablo i supruga vratit će se u Lomas del Palomar, u Gran Buenos Aires. Papuk pretpostavlja da će ih njihovoj kući svojim kolima odvesti domaćin Ivan Asančaić ili pak Josip Marković (potonji će ih prethodno dovesti na večeru). Asančaić i Marković su u skupini od trinaest čelnika lani utemeljenoga Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP), kojim predsjedava poglavnik.

Ivan Asančaić bio je prije rata šumarski inženjer i upravitelj šumarije u okolici Đakova. Za NDH postaje veliki župan Baranje, u Osijeku, a u drugoj polovici ožujka 1945., samo dvije sedmice pred slom, premješten je u Zagreb za ravnatelja Glavnoga ravnateljstva za prehranu.

U vrhu HOP-a Josip Marković je intelektualno najtanji i jedini nema akademske izobrazbe. No Ante Pavelić ga je uzdizao na važne dužnosti zbog njegove fanatične vjernosti. Marković je do 10. travnja 1941. tavorio kao neugledni činovnik željeznice u Zagrebu, a u NDH uznapredovao je do državnoga tajnika. Njih dvojica su 1947. stigli u Argentinu s prvim valom hrvatskih bjegunaca.

U izvješću Đuro Milić je napisao:

“Papuk s najvećom sigurnošću predmnijeva da će senor Pablo doći na večeru, bez tjelohranitelja. I zato držim kako je 11. travnja najpogodniji trenutak za otmicu. Petar, Šiljo i Maljčik će, skriveni u dvorištu, ispred kućnih ulaznih vrata zaskočiti, ošamutiti, zalijepiti im flastere na usta i vezati ih: senor Pablovu ženu i vozača (Asančaić ili Marković), a senor Pabla će dotle onesvijestiti drškom revolvera. Dok će mu ženu i vozača ostaviti iza kuće, senor Pabla će uvući u automobil, u kojem će ih čekati Predrag, koji će voziti. U autu će senor Pablo biti omamljen i onda će ga, vezana i s flasterom preko usta, staviti u platnenu vreću, ubaciti u prtljažnik; i odvesti u luku Madero. Te noći tamo će stajati usidreni teretni brodovi Šabac i Hercegovina i u skladištu jednoga od njih smjestit će senor Pabla. Brodu će prići zaobilazno, brzim motornim čamcem. Ukrcaj će biti pod okriljem mraka, oko ponoći”, naveo je Milić i završio:

“Jedino u slučaju da otmicu neće biti moguće izvesti iz za sada nepredvidivih razloga, tek u tome slučaju senor Pablo bio bi likvidiran ispred kuće. Po mojoj prosudbi, izgledi za otmicu su 75:25. Maljčik treba stići u Buenos Aires između 6. i 8. travnja”.

Mali stol na platou kafeterije zauzelo je dvoje mossadovaca: njihov čovjek u Buenos Airesu, Benajahu Altarac i Sulamit Šula Kišak Cohen, koja sada kao Noemi Elias, povjesničarka iz Izraela, traži i proučava zapise, dokumente, crteže i fotografije o židovskim askurdjelima, useljenicima u Argentinu u prošla dva stoljeća.

Uočili su pukovnika Đuru Milića i Petra Raka. Kao što su i oni njih.

Otkako su lanjskoga 13. prosinca Šula i pukovnik istim zrakoplovom iz New Yorka sletjeli na Ezeizu, sudarili su se u nekoliko navrata u Nocturnu; dvaput u parku, u Lomas del Palomaru, odakle su motrili kuću Ante Pavelića; i jednom nasumce, u prolazu, u krkljancu poslijepodnevnoga mravinjaka u aveniji Belgrano. Od večeras i hrvatski i izraelski lovci na Pavelićev skalp više su nego sigurni da su u Buenos Airesu zbog iste osobe. Ali kako su dobri policajci ujedno i dobri glumci, nisu pokazivali da sumnjaju jedni u druge.

Nijedna strana još nije pouzdano dokučila: za koga radi tandem preko puta?

Ni izraelski, a ni hrvatski par, međutim, nije zamijetio treći, onaj crnogorski: Blagoja Jovovića i Mila Krivokapića, koji su, jednako pozorno - doduše laički i ne policijski istančano kao oni - snimali poglavnika. No i četnici su previdjeli dvojce iz Mossada i iz hrvatske službe, premda nije prvi put da se istodobno goste u Nocturnu. I premda su se jednom, ušestero, našli dok su švrljali parkom u Lomas del Palomaru.

Po povratku iz Nocturna, Šula je šifriranom depešom izvijestila Zvija Malchina da im valja što prije završiti akciju, utoliko što im se, kako je zapazila, na putu priječe dvojica njoj nepoznatih, po svemu prikrivenih policajaca, koji su s istom nakanom u Buenos Airesu i učestalo prate Antu Pavelića. Stariji, s kojim je doletjela iz New Yorka, otprilike četrdesetogodišnjak neprozirne naravi, govori španjolski i engleski sa slavenskim naglaskom i slavenske je vanjštine, dok je mlađi, između dvadeset dvije i dvadeset četiri godine, po izgovoru nepogrešivo iz Južne Amerike: najbliže iz Čilea, Kolumbije ili Venezuele. Šula sluti da su oni u službi Wiesentahla. Posvuda su pustili krake kao stonoge i prikupljaju podatke o Pavelićevu kretanju, kojima će njihov šef iz ureda u Beču zatim dokazati da je prokazani zločinac s obitelji i suradnicima trajno nastanjen u Buenos Airesu i zatražiti od Međunarodnoga suda u Den Haagu njegovo uhićenje i izručenje Jugoslaviji.

Benijahu Altarac je provjerio kako te spodobe, koje se izdaju za trgovce, nisu stupile u vezu s ambasadom Jugoslavije i to joj snaži uvjerenje da su Wiesenthalovi ljudi. Perla, kako se Šula kodno potpisala, obratila se napose Zviju Malchinu:

“Za izvođenje plana idealna je nedjelja, 14. travnja. Tada će ovdašnji Hrvati u zgradi Hrvatski dom u podne prirediti proslavu 16. godišnjice osnutka svoje kvislinške države. Uzvanicima, među kojima su i profašistički emigranti iz Rumunjske, Armenije, Makedonije, Slovačke, Bugarske i Albanije, govorit će poglavnik Pavelić. Ne trebaš doći u Buenos Aires prije 6. travnja, zato što je tjedan dana dostatan da ti Benajahu i ja pokažemo sva bitna mjesta. A Benajahu će i nakon moga povratka (12. travnja), surađivati s tobom, do završnoga čina, tako da ćeš biti upućen u svaki detalj”.