Ova pandemija je kružnica, nećemo od nje pobjeći po nekoj ravnoj crti u budućnost

Strah od nepoznatoga uglavnom je prevladan. Pandemija je postala naša svakodnevica.

Polovica je godine minula otkako smo primijetili da je izbila, ne staje otad bujati te će se širiti sve dok se ne pronađe cjepivo, a možda niti ono ne pomogne, negoli ćemo morati pričekati da virus sam od sebe oslabi. Liječenje kovidaša sve se učinkovitije provodi te se smrtnost smanjila, ali kolika je ona, pouzdanih podataka još zapravo nemamo. Zasad je registrirano gotovo pola milijuna umrlih kovidaša, ali stvaran broj jest, na žalost, zacijelo znatno veći.

Tek se zbraja dosadašnji takozvani višak smrtnosti, koliko je više ljudi umrlo za trajanja epidemije negoli ih je umiralo u istom razdoblju ranijih godina. Koliko li je ljudi pomrlo otkako je pandemije jer se zdravstveni sustav nije mogao baviti njima, zbrajat će se, naime, još dugo.

Sjedinjene Američke Države registrirale su prije tri mjeseca 35 tisuća novozaraženih dnevno, a registrirale su ih toliko i jučer. Niti u jednoj europskoj državi, na kontinentu koji je pandemija prvog gotovo cijelog poharala, širenje zaraze nije potpuno suzbijeno. Potom je infekcija zahvatila prvo cijelu Sjevernu a potom i cijelu Južnu Ameriku, gdje se još niti ne nazire vrhunac njezina prvog vala. Indija je postala glavno azijsko žarište, gusto naseljen potkontinent na kojem bi virus mogao poubijati neizbrojivu masu naroda.

Pisali smo kako je naš zapadnjački um prirodno zapravo zainteresiran za to da protok vremena doživljava ciklički, u skladu s godišnjim dobima, pa zato i prikazujemo njegov protok kao krug, satom, kružnicom.

Ova je pandemija također izgleda jedna kružnica, jedino još ne znamo njezin točan obujam, koliko će trajati putovanje njezinim obodom, ali znamo eto da nećemo od nje moći pobjeći po nekoj, nazovimo je tako, ravnoj crti u budućnost.

Politika je u nas brzo prekrila razum, čim smo suzbili epidemiju, oni koji su za to najzaslužniji, odjednom su se pretvorili u vlastite suprotnosti. Krizni stožer je postao politički stožer, a protuepidemijske mjere predizborne aktivnosti, narod je postao glasačko tijelo, a virus označitelj za bilo što ili za ništo, kako tu riječ tvorbeno dosljedno piše akademik Mislav Ježić.

Bilo kako bilo, aktualnoj se vlasti ne mogu odreći ključni dobri potezi što ih je bila poduzela uoči i po dolasku virusa u naše krajeve, no čim je neposredna opasnost minula, opet se cijelo društvo, na čelu s političarima, vratilo u prethodno stanje kroničnog narcizma i programirane, sitničave agresije.