PISMO GVOZDENA FLEGE MILANOVIĆU 'Umjesto narcisoidnih ispada, predlažem ti da čitaš i slušaš što drugi misle'

Zorane, u mnogima je tvoje priznanje da je konstituiranjem 8. saziva Hrvatskoga sabora SDP postao opozicijska stranka pobudilo burne emocije. Žao mi je da nam nisi obznanio i da se ta promjena dogodila ponajviše tvojom zaslugom. Kao ni to da smo pod tvojim predsjedanjem strankom pobijedili na dvama izborima (predsjedničkim 2010. i saborskim 2011.), ali i da smo izgubili saborske 2007. godine, kao i skoro sve ostale od 2012. - lokalne, dvaput europarlamentarne, predsjedničke i ove posljednje saborske. Pet izbora zaredom. “To je činjenica.”

Nadam se da o svojim neprimjerenim izjavama (npr. “ja sam predsjednik socijaldemokratske stranke, ali sam liberal” ili “ja sam zapravo kalvinist”) i postupcima pomno razmišljaš nakon njihova izricanja ili počinjenja. Ali, bojim se, nedovoljno. Mnoge izjave ti “pobjegnu”. Bilo bi mi draže da priznaš pogrešku nego da se upinješ oko naknadnih objašnjenja tobožnje smislenosti iskazanoga, koja najčešće okrunjuješ iskazom “to je činjenica”. Kao da ne znaš da činjenica nije monopol jednoga, nego posljedica argumentiranih rasprava mnogih.

Smatram nužnim pomno razmišljati o nedavno izrečenim “činjenicama” da je nova koalicija kriminalna, proustaška i špijunska. Posebno bi trebalo razmisliti o posljedicama te izjave za državu, Sabor, SDP, tebe, sve nas. Kako u domaćim, tako i u međunarodnim razmjerima. Riječi predsjednika Vlade i predsjednika SDP-a znatno su šireg dosega i značaja od govora nas ostalih, pa stoga od visokih dužnosnika očekujemo višu razinu uviđavnosti i promišljenosti te profinjen i uvjerljiv odnos riječi i “stvari”.

Kulminaciju tvoga poimanja politike nazirem u najavi da ćeš iz opozicije vladajućima proizvoditi pakao. U času izricanja tog “obećanja” program rada buduće Vlade i prijedlog reformi još nije napisan, sastav Vlade nije dogovoren, pa smatram da ta dijabolička izjava, kojom u 21. stoljeću nekome obećavaš pakao, ulazi u katalog političkih strahota. Zar je moguće da nisi u stanju sagledati kako bi izgledala politička scena u Hrvatskoj kada bi na proizvođenje pakla od strane opozicije vladajući odgovorili istom mjerom? Nadam se da će ti koalicijski partneri kazati što si ovom izjavom zaslužio, a ja nazirem dva moguća razloga zašto politički akteri nisu na nju žestoko reagirali - ili su Hrvatice i Hrvati nedovoljno politički osviješteni ili te više nitko ne uzima za ozbiljno. Svaka od tih mogućnosti može imati dalekosežne posljedice na naš politički život.

Spomenute izjave ogledni su primjeri tvoga poimanja politike kao i njima provociranih dilema. Je li politika područje dijeljenja, osporavanja, eliminiranja (“ili mi ili oni”) ili prije svega pridobivanja, uvjeravanja, dogovaranja? Nije li tvoja politika verbalnoga rata rezultirala uzastopnim izbornim neuspjesima SDP-a, nije li se ona p(r)okazala potrošenom, nismo li narodu dojadili svađalačkim bijesom i negativnom energijom? Ako su politički vođe uzori ponašanja i djelovanja, kako na njihove sljedbenike djeluju osobna omalovažavanja i vrijeđanja? Nismo li se u Saboru obvezali raditi za zajedničko dobro umjesto da smišljamo polemičke diskvalifikative? Nije li antropologijska “činjenica” da čovjek nije izolirana jedinka, nego biće sudjelovanja, a to znači i dogovaranja? U izbornoj noći obećao si suradnju s drugima. Kao da ti je sinulo da u kulturnim sredinama dobrohotni tragaju za “zajedničkostima”, a primitivni ustraju na razlikama, kao da ti je sinulo da su i naši politički takmaci predstavnici dijela naroda te da s njima, bez obzira na vrijednosne i svjetonazorske razlike, moramo dogovarati strategijske smjernice dobrobiti građana Hrvatske. No, prosvjetljenje iz izborne noći kratko je trajalo.

Povjerenje je ključno društveno ljepilo, ono je osnova političkog djelovanja. Šokantnim izjavama, raskolima između obećanoga i činjenoga (“Plan 21 je figurativan”), brojnim nesuvislostima (npr. “pobijedili smo HDZ”), rastjerivanjem SDP-ovih Savjeta kao mislećeg potencijala stranke... nestaje povjerenje naroda u politiku, a time i nada da možemo osigurati preduvjete za bolju budućnost. Vjerodostojnost je sastavni dio povjerenja, no možemo li biti vjerodostojni ako nastavljamo kadrovske vratolomije pa se na listama kandidata za Sabor ne nalaze neki od izrazito uglednih i stoga politički dragocjenih (Marija Lugarić, Šime Lučin, Igor Rađenović, Daniel Mondekar, da spomenem samo neke)? Ako nam prioritet pri izboru ljudi nije osvjedočeno uspješno obavljanje posla ovdje spomenutih, nego - očito - nešto drugo? Ako u predizbornu kampanju ulazimo bez izbornoga programa? Ako nakon izmjena zakona koje smo mi predložili, da na izbornim listama treba biti barem 40 posto zastupljenosti svakoga roda, sami ne poštujemo taj zakon, pa je danas u Saboru žena manje nego ikada? Ako se služimo političkim smicalicama pa novoizabrani saborski zastupnici SDP-a podrže Mostova kandidata za predsjednika Sabora umjesto našega Josipa Leke? Ako u utorak gnjevno izjaviš jedno, a u srijedu nešto posve suprotno? Ako ponizno prihvaćaš gotovo sve zahtjeve Mosta (“dali smo im sve što su htjeli”)? Ako djeluješ protivno odlukama Glavnog odbora SDP-a...?

Mi nismo organizirali proteste na splitskoj Rivi pa potom činili suprotno od onoga što je tom prilikom isticano, nismo podupirali tko zna kako organizirane šatoraše, nismo opstruirali komemorativne skupove, nismo institucionalno potkopavali svoje političke suparnike, no izgleda mi da se silno trudiš dokazati kako je Aleksandra Kolarić bila u pravu svojom tvrdnjom da gaziš socijaldemokratske vrijednosti i da je SDP tvoj talac, jer si svojom izjavom o proizvođenju pakla nadmašio načine političkoga djelovanja koje oštro osuđuješ. Nasilje, bijes, bahati prezir prema drugačijima ili onima koje svisoka smatraš “bedastima”, gotovo pravocrtno rađa protunasilje. Nije li hrvatska politička scena godinama pucala pod teretom raznovrsnih nasilja, nismo li se mi, SDP-ovci, trudili biti drugačiji i bolji od ostalih?

Identitet sudionika u javnim djelatnostima ovisi o mišljenju javnosti, a ne o vlastitim umišljajima. Umjesto da analiziram pretpostavke i konzekvence tvojega najnovijeg narcisoidnog ispada “ja sam najiskusniji u Hrvatskoj”, predlažem ti da čitaš i slušaš što drugi misle o tebi i tvojem iskustvu. Ili su, možda opet, svi osim tebe u krivu?

Tvoja “visoko podignuta letvica” moralnih standarda za aktivno bavljenje politikom obvezuje. Ti će te visoki standardi, nakon spomenutih izbornih rezultata i odgovarajuće autorefleksije o tvojim bogatim iskustvima, zasigurno dovesti do osobne odluke s institucionalnim konzekvencama da ne možeš uspješno voditi SDP. To više što je opozicija korektorica vlasti, što bi SDP trebao biti okosnica te opozicije pa njegovo djelovanje ima posljedica ne samo na stranačko članstvo nego i na funkcioniranje države, a dijelom i susjednih zemalja.

Znaš da nemam nikakvih dužnosničkih ambicija, da se ne kanim učlanjivati ni u SDP, ni u HDZ.

Nemam ništa osobno protiv tebe, ne osporavam neka postignuća “tvoje Vlade”, ne tvrdim da se ne slažem ni sa čime što si govorio, ali smatram da je u tvome govorenju i djelovanju bilo odviše velikih, pa i neoprostivih pogrešaka. Ovdje sam naveo samo neke, a teško ekonomsko stanje u zemlji ovom prilikom nisam ni spominjao. Pišem ti iz potrebe da “počistim pred svojim vratima”. U istome smislu očekujem tvoje skore visokomoralne odluke.

Gvozden Flego