„Tako bih se rado mijenjao sa svojim sinom. Preuzeo bih njegovu bol, nemoć, paralizu. Da bih mu svoje oči da vidi, svoje ruke da može uzeti hranu i pisati, svoje noge da može hodati. Na žalost, to tako ne ide, a volio bih. A moj sin, dok je još mogao govoriti, gledajući stopostotne invalide kako se voze sami u kolicima, ili hodaju na štakama, znao je reći: Joj tata, kako bih se ja rado mijenjao s njima, da je meni bar pola njihove pokretljivosti. Na žalost ni to ne ide. Od multiple je skleroze moj sin Hrvoje obolio sa nepunih sedamnaest godina (sada ima dvadeset i sedam). Svlačimo ga, oblačimo, kupamo, hranimo, nosimo u WC po stepeništu svakih sat i pol, najviše dva. Kolica mu ništa ne pomažu, jer je kuća puna barijera, nije građena za invalida. Kocku polomljene čokolade nije u stanju prinijeti ustima. Sve teže guta hranu. To vodi prema hranjenju na sondu. Znamo vrlo dobro što nas sve čeka. Ponavljam, moj sin ne može govoriti, ne može pisati, ne može hodati, ne može sam jesti, gubi vid.“
Priča ovo Tihomir Cvetković (56) iz Trebarjeva Desnog, rodnog sela Stjepana Radića, kaže, i sam Radićevac od rođenja. On je pažnju hrvatske javnosti skrenuo na sebe i svoju obitelj otvorenim pismom hrvatskoj javnosti i vođi prosvjeda invalida i branitelja u Savskoj 66, Đuri Glogoškom. "Zašto otvoreno pismo, zašto sam javno progovorio. Ovo je svojevrstan krik mene kao roditelja hendikepiranog djeteta, hrvatskoj javnosti. Ima li predodžbu svekoliko pučanstvo kako institucije pravne države rade svoj posao? Moj primjer, odnosno slučaj moje obitelji dobar je poučak. Civilnih invalida i obitelji invalida nitko se ne boji nas se ne uvažava, oko naših prava krše se zakoni i nikome ništa. Mi roditelji ovakve djece se međusobno ne poznajemo.
Da se kojim čudom i okupimo, nemamo mi vremena za prosvjedovanje pod prozorima ministarstva. Nas naši najmiliji trebaju dvadeset i četiri sata na dan, sve subote i nedjelje, sve blagdane i praznike, sve neiskorištene godišnje odmore i kroz sve uzvišene ratove i elementarne nepogode". U pismu je Cvetković napisao slijedeće: "Poštovani gospodine Glogoški, Vi ste stopostotni invalid prve skupine i tu nema ničeg spornog. Međutim, naspram Vama, moj je sin onda barem dvjestopostotni invalid! Vi čujete, vi vidite, možete govoriti, pisati, ako se ne varam i pokretati kolica. Ukratko, sve što moj sin ne može. Za stopostotni invaliditet, Vi gospodine Glogoški primate gotovo 25.000 kuna mjesečno, dočim moj sin za 'dvjestopostotni' invaliditet, 1.250 kuna. Mi nemamo pravo na tuđu njegu i pomoć, vi imate… Možda nije na odmet napomenuti kako sam i sam hrvatski branitelj iz devedeset i prve, borbeni sektor. Moj ratni put doduše, nije ništa velebno, ništa impozantno i ništa pompozno da bih morao umišljati kako sam s nečim zadužio Hrvatsku. Naprotiv, stavio sam se na raspolaganje i odazvao zovu domovine koja je gorjela, ne tražeći baš ništa za uzvrat, kao i velika većina suboraca, rekao bih“, stoji u otvorenom pismu o kojem bruji Hrvatska.
U Trebarjevu Desnom, na kućnom broju 71, živi obitelj Cvetković. Kuća nedovršena, vlasnik upozorava da je s rekonstrukcijom prekinuo prije četiri godine, jer sav novac kojeg obitelj zaradi odlazi na liječenje sina, a zadnje dvije godine i supruge Marice. U kući, gdje su na svakom koraku vidljiva pomagala za kretanje invalida žive Tihomir Cvetković, njegova supruga Marica, sinovi Hrvoje i Ivan, te Tihomirova mama, bolesna 85-godišnja starica. Gospođa Marica, (51) pribrano i mirno kaže nam kako ima rak vrata maternice u poodmakloj fazi! Usred ciklusa je kemoterapija, ali kaže kako nema vremena za tugovanje, odmaranje ili bolovanje, jer je tu Hrvoje o kojem mora brinuti. S njima živi i mlađi sin Ivan (22), koji nam kaže kako nema izbora - mora se brinuti o bratu, jer tata, koji jedini privređuje, radi u smjenama. - Hrvoje je moj stariji brat, moja krv. Potrebna mu je pomoć i ja sam tu. Mama je preslaba da ga nosi na WC, da ga sama presvlači, Hrvoje ne može sam ništa, čak ni sjesti. Zato sam ja tu“, kaže nam Ivan. Novi detalj crne slike stanja obitelji Cvetković otkiva nam sam Tihomir, radnik Rafinerije nafte Sisak: „Moj brat Josip, također hrvatski branitelj, živi takorekuć pod istim krovom s mojom obitelji, u četiri godine, tri je puta operiran. Prvi put su mu odstranili tumor sa debelog crijeva, maligni dabome i ugradili onu stomu, torbicu u koju nekontrolirano vrši veliku nuždu.
Drugi put, nakon samo petnaest mjeseci, odstranili mu trećinu jetre jer se bilo proširilo i treći puta su ga razrezali evo, pred dva mjeseca jer je izrasla nova tvorevina na mjestu prve operacije ali i zašili ne učinivši ništa jer je tumor neoperabilan. Brinem o bratu, vozim ga na kemoterapije, jer nema tko drugi. Brat mi je. Sina Hrvoja vozim u KB Dubravu, na KBC Rebro, polikliniku Medikol i na Sveti Duh, brata u Kliniku za tumore (Ilica), u Vinogradsku i Medikol, a ženu u Petrovu i na Šalatu. Prosječno sam dva do tri dana u tjednu u pedeset i šest kilometara udaljenom Zagrebu sa dvanaest godina starim autom niže klase u koji jedva stanu invalidska kolica. Osim što se skita po zagrebačkim bolnicama, supruga tri dana u tjednu, mora u Sisak. U domu zdravlja vadi jednu krvnu sliku, u bolnici drugu, pa EKG-ovi, ultrazvuci, sakupljanja mokraće, CT-i… Četrnaest smo kilometara udaljeni od Siska, javnog prijevoza gotovo da i nema, ako ju ne vozim gubi cijeli dan. Ako nemam vlastiti prijevoz, mogu komotno dati otkaz u firmi jer nikakvo javno prometalo ne postoji da bi zadovoljilo potrebe smjenskog radnika. Meni je auto ortopedsko pomagalo, bez jedne ruke nekako ću si organizirati život, bez auta nikako, a uskoro bi mi mogao postati luksuz, kada bankrotiram, a nisam daleko od toga“, piše Tihomir Cvetković.
Nastavlja kako mu je žena domaćica i nije ubilježila niti dana radnog staža. „Doprinose joj ne plaćam, otkud mi? Ona dakle, nije na bolovanju, ona nije bila nikada ni na porodiljnom, iako je triput rodila. Institucije pravne države, naravno, ne vide tu nikakav problem. Od svih nas, jedino njoj uplaćujem dopunsko. Kći je diplomirala pred četiri godine, dvopredmetni studij, posla međutim nema. Molbe piše neumorno, a svakih šest mjeseci treba joj svježa potvrda sa suda da se protiv nje ne vodi nikakav kazneni postupak. Našoj bivšoj županici, protiv koje se vodi takav postupak, slična potvrda nije trebala kada je ulazila, ni više ni manje nego, u parlament! Kći sada konobari da bi preživjela“.
Doznajemo tijekom razgovora s Cvetkovićima kako je Hrvoje obolio u drugom srednje ali je usprkos silnim izostancima uspio maturirati i steći zvanje računalnog tehničara. Dok je još bio koliko-toliko u ¨voznom stanju¨, uporno su tražili posao i pozivali se pritom na Nacionalnu strategiju o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom. „Naravno, uzalud smo tražili posao“, kaže Tihomir. Veli kako je sinu Hrvoju najteže palo kada su ga naprasno izbrisali iz evidencije nezaposlenih. „Što im je smetao? Zar ih je nešto koštao? Pa nikad nije dobio ni jedne jedine lipe zato što je nezaposlen! Dakle, izbačen je samo zato što je broj nezaposlenih u Hrvatskoj političko pitanje. A sanjao je da će ga jednoga dana pozvati i ponuditi mu posao koji bi mogao raditi od kuće. Slično je bilo i sa ženom. Nju su brisali iz evidencije rekavši da ima pravo na status njegovateljice, pa neka si to izvoli ishoditi u Centru za socijalnu skrb. Naravno, tražili smo taj status za ženu, ali smo odbijeni. Zašto? To trebate pitati resorno ministarstvo. Sada kažu, dali bi ženi status njegovateljice, ali nema uvjete, teško je bolesna, uskoro će i njoj trebati stalna njega. U tim uvjetima, obratismo se Ministarstvu mladih i socijalne skrbi, tražeći da se mlađem sinu odobri pravo na status njegovatelja nad svojim hendikepiranim bratom. Ali smo glatko odbijeni! Obrazloženje je da moj sin Hrvoje više nije dijete, iako je u potpunosti nepokretan, potpuno ovisi o tuđoj pomoći, te ima više vrsta oštećenja.
Baš tako su mi napisali u odbijenici: 'Obzirom da se odredba čl. 64. St. 1 Zakona o socijalnoj skrbi odnosi isključivo na dijete, odnosno na osobu do navršenih osamnaest godina života, utvrđeno je da u navedenom predmetu nisu ispunjene pretpostavke za priznavanje prava Ivanu Cvetkoviću na status njegovatelja Hrvoju Cvetkoviću, te je zahtjev bilo potrebno odbiti kao neosnovan'. Da apsurd bude još veći, nakon što smo odbijeni, primila me jedna od zamjenica ministrice te mi nakon dugog međusobnog uvjeravanja, priznala: gospodine, vi neosporno imate sve uvjete ali mi nemamo novaca pa vam u povjerenju savjetujem - tužite nas! Tužite jer, dobit ćete parnicu! To je katastrofa: podastreš opširnu medicinsku dokumentaciju, podvrgneš se vještačenju, prođeš prvostupanjsko, imaš neosporno pravo, a oni te hladno odbiju. Jer znaju da nemaš novaca za tužbu, da ma kako oni odlučili ti nećeš napustiti unesrećenog sina/brata i kad dođe vrijeme plaćanja po izgubljenim parnicama, oni ionako više neće biti na vlasti“, drži Tihomir Cvetković. „Trenutno smo u žalbenom postupku. Kada smo prethodni put bili u žalbenom postupku za isti predmet, osamnaest su mjeseci rješavali žalbu. Ne bi oni još, nego je pravobraniteljica poslala požurnicu. Najnovije, ovih dana ukinuli su sinu i dječji doplatak! Pazite sad: onima što su zahtjev za dječji podnijeli do 2002. godine, ide doživotno, nama što smo godinu kasnije, samo do navršene dvadeset i sedme godine života“.
Pri kraju razgovora u domu Cvetkovićevih, Tihomir je nakratko izgubio kontrolu nad emocijama: „Reče mi sin jednom dok je još mogao govoriti: zakasnio sam se zaposliti dok sam još mogao raditi, zakasnio sam na osobnu invalidninu, zakasnio sam na transplantaciju matičnih stanica, zakasnio sam na lijek Tysabri, zakasnio sam na dodjelu njegovatelja kad su ga dobivali oni koji još mogu trčati, srećom veli, na svoj sprovod vjerojatno neću zakasniti! Mogu li političari, oni koji donose odluke, imati predodžbu o tome kako se osjeća roditelj kad čuje ovakve riječi? Možda bi trebali osjetiti, možda bi tada postali ljudi. Ovako, za glupi turistički slogan imamo 2,8 milijuna (?!), za istinski potrebite - nemamo. Ovo će morati ¨rješavati¨ ulica, nažalost. I to čim prije, tim bolje. Dotad ću kruh rezati na tanke šnite, zaključuje Tihomir.
Na kraju nas je zamolio da prenesemo njegovu poruku ljudima koji mu se javljaju da bi prikupljali novac za njega i njegovu obitelj. „Ne činite to, ne treba meni novac, meni treba pravda i da institucije sustava pošteno rade svoj posao“. Ima i poruku šatorašima: „Dragi žitelji mahale ispred Savske 66, kako vi malobrojni invalidi, tako i oni brojniji koji stoje iza vas, a kojima ne fali savršeno ništa, skupite to malo dostojanstva što još niste uspjeli prosuti ovih dana, pa se pognute glave raziđite svojim kućama. Dodijali ste više i bogu i vragu. Javnost je zgrožena, kolege branitelji. Ogromna većina braniteljske populacije, također. Samo vam se nitko ne usuđuje proturječiti. Ja vas se nekako ne bojim, mada bih, kažu mi, trebao. Što mi možete, ta sve sam već izgubio ili ću u razdoblju koje je preda mnom“, kaže Tihomir Cvetković, očajni roditelj, razočarani hrvatski branitelj iz Trebarjeva Desnog, sela nedaleko od Siska.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....