Predmet ‘teran‘ - zaštita naziva vina u Europskoj uniji: Zašto nam je sud dao za pravo

Priča o problemu korištenja istog naziva vina u različitim državama članicama Europske unije nije nova. Vino, osim što služi za uživanje i koristi se u trenucima opuštanja, u očima proizvođača vina predstavlja proizvod do kojeg se dolazi teškim radom i dugogodišnjim ulaganjem te kao takav predstavlja izvor ponosa njegova proizvođača. Za uzgoj vinove loze, ovisno o sortama, potrebni su prava vrsta tla, dovoljna količina sunca i padalina, stoga svaka sorta vinove loze ne može nužno biti uzgajana na istome mjestu. Podneblje u kojem raste je od vitalne važnosti kako će grozd sazreti te koliko će biti trpak ili sladak i u konačnici koliko će se vina moći proizvesti iz njega. Zato ne čudi da se određena podneblja i regije fokusiraju na proizvodnju jedne ili dvije sorte vina jer određeno zemljopisno područje može iznjedriti najbolju kvalitetu vina iz određenoga grozda.

Odbačeni prigovori

U svrhu određivanja koje podneblje proizvodi najbolju kvalitetu vina tako da bi kupac znao što kupuje te zaštite truda i rada proizvođača vina, na razini Europske unije postoji sustav zaštite u obliku oznake zemljopisnog porijekla i zemljopisne oznake izvornosti. Razlika između oznake zemljopisnog porijekla i zemljopisne oznake izvornosti je da kod prve sorta vina dolazi iz jednog područja, kvaliteta ili karakteristike su svojstvene prirodnom ili ljudskom faktoru, način proizvodnje je identičan u svim koracima te grozd iz kojeg se proizvodi vino dolazi samo iz naznačenog zemljopisnog područja. Kod zemljopisne oznake izvornosti zahtjevi su slični osim što se ne zahtijeva da kvaliteta treba biti vezana uz prirodu ili ljudski faktor, samo jedan korak u načinu proizvodnje mora biti identičan te 85% grozdova mora doći iz istog zemljopisnog područja. To u praksi znači da se vino može proizvoditi u velikim količinama u tvorničkim uvjetima za masovnu proizvodnju i konzumaciju.

Tako, primjerice, šampanjac kao naziv vina se može koristiti samo za vrstu vina koja se proizvodi u pokrajini Champagne u Francuskoj jer imaju zaštitu oznake zemljopisnog porijekla, dok ostala pjenušava vina moraju koristiti drugi naziv jer se proizvode za masovnu konzumaciju. Stoga se zaštita sorte vina i naziva putem oznake zemljopisnog porijekla smatra najatraktivnijom za proizvođače vina, jer im daje ekskluzivnu proizvodnju i distribuciju na cijelom tržištu Europske unije. Ujedno, takvu zaštitu je najteže dobiti, stoga većina vina su zaštićena kao zemljopisna oznaka izvornosti.

Problem u zaštiti vina je da obje gorenavedene vrste zaštite mogu zatražiti samo proizvođači vina koji se nalaze na području država članica Europske unije, a prigovor protiv registracije ovakve zaštite mogu samo iznijeti drugi proizvođači iz država članice Europske unije. U zadnjih dvadeset godina praksa zaštite vina pokazala je da ili se nazivi vina podudaraju u različitim državama članicama ili trenutne države članice registriraju oznaku zemljopisnog porijekla za vina za vinske sorte koje nužno ne dolaze iz njihovih zemljopisnih područja, već susjednih zemalja koje tek pristupaju Europskoj uniji te ih time osujete u korištenju naziva vina na etiketama. Najpoznatiji slučaj je Italija je koja je registrirala vino tokaj koje je autohtono mađarsko vino, prije ulaska Mađarske u Europsku uniju te im time onemogućila distribuciju tokaja pod tim nazivom u Europskoj uniji. Nakon višegodišnje pravne bitke mađarski proizvođači vina su uspjeli srušiti registraciju te sada mogu koristiti naziv tokaj za mađarska vina.

Da bi se izbjeglo takve situacije u budućnosti, europsko zakonodavstvo je stvorilo sustav prema kojem Europska komisija može delegiranom uredbom dozvoliti korištenje naziva vina kao zemljopisne oznake izvornosti, iako je vino već zaštićeno kao oznaka zemljopisnog porijekla ili zemljopisna oznaka izvornosti. Time se omogućava proizvođačima vina iz novih država članica da imaju pristup distribuciji vina na europskom tržištu.

Slična situacija je bila i u pristupnim pregovorima s Europskom unijom gdje je Hrvatska zatražila korištenje naziva vina koji su zaštićeni u Europskoj uniji, i to za sorte vinove loze alicante bouschet, burgundac crni, burgundac sivi, burgundac bijeli, borgonja istarska i frankovka, koja su se tradicionalno upotrebljavala za stavljanje na tržište vina proizvedenih na hrvatskom državnom području te je ta zamolba odobrena od strane Europske komisije u obliku delegirane uredbe. Naziv teran nije bio sadržan u toj zamolbi, jer je Hrvatska izrazila sumnje u slovensku registraciju vina teran, za koju je Slovenija dobila zaštitu zemljopisne oznake izvornosti, a koju Hrvatska nije mogla osporiti jer nije bila država članica.

Europska komisija je nekoliko godina pokušavala uskladiti hrvatska i slovenska stajališta oko korištenja naziva, i kada do dogovora nije došlo 2017. godine donosi delegiranu uredbu kojom dozvoljava proizvođačima vina iz hrvatske Istre korištenje oznake zemljopisne oznake izvornosti, nakon čega Slovenija pokreće postupak pred Općim sudom u svrhu pobijanja delegirane uredbe. U svrhu objašnjenja, Opći sud je žalbeno tijelo Suda Europske unije koji se nalazi u Luxembourgu te je njegova uloga, između ostalog, odlučivanje o osnovanosti donošenja regulative Europske unije na europskoj razini, kao što je u ovom predmetu delegirana uredba. U svojoj presudi od 9. rujna 2020., Opći sud je odbacio prigovore slovenske strane o neosnovanosti delegirane uredbe te potvrdio da proizvođači vina iz hrvatske Istre mogu koristiti naziv teran kao zemljopisnu oznaku izvornosti.

Važno je znati što kupujemo

Priča o teranu nam pokazuje da na području Europske unije postoji velika zainteresiranost za proizvodnju kvalitetnih agronomskih proizvoda i u tu svrhu se nudi zaštita. Ta zaštita nudi potrošačima znanje o tome što kupuju i što mogu očekivati od samog proizvoda, dok proizvođačima se nudi zaštita rada, ulaganja i daje im se prepoznatljivost na tržištu. Od ulaska u Europsku uniju neki od proizvođača agronomskih proizvoda iskoristili su ovu mogućnost (prema podacima Europske komisije do 2018. godine Hrvatska je imala 43 zemljopisne oznake porijekla za sve agronomske proizvode te trenutačno ima 16 zemljopisnih oznaka izvornosti za vina i jednu zemljopisnu oznaku porijekla za piće na bazi aromatiziranog vina). Na području cijele Europske unije između 2014. godine i 2018. godine stvoreno je godišnje oko 167 milijuna hektolitara vina, a sama Europska unija ima 45% vinograda koje proizvode vino na cijelom svijetu, od čega ima udio u 65% svjetske proizvodnje, 60% svjetske konzumacije i 70% izvoza. Možda bi distribucija hrvatskih vina na europskom te posljedično svjetskom tržištu mogla profitirati putem zaštite vinskih sorti i naziva vina putem kojih se dobiva brži prodor na tržišta i zaštita od konkurencije u vinskoj industriji.

Branka Marušić je LL.D. kandidat iz područja intelektualnog vlasništva pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Stockholmu, gdje predaje predmete iz područja intelektualnog vlasništva i prava Europske unije.