DANIJELA DOLENEC

'SDP NIJE LIJEVA STRANKA, A BEZ KONKRENCIJE NA LIJEVOM BLOKU NEĆE TO NI BITI' Profesorica politologije o perspektivi SDP-a s novim liderom

U Hrvatskoj je artikulacija lijevih ideja složena, jer se lijeva ideja povezuje i s jugonostalgijom. Riječ je o fantomskim prijetnjama jer danas nitko ne zagovara povratak na političke programe ljevice iz 20. stoljeća
 Sandra Šimunović

Izborni poraz SDP-a i izbor trećeg predsjednika te stranke, perspektive parlamentarne ljevice u Hrvatskoj, ali i u širem europskom kontekstu, je li SDP na silaznoj putanji i je li Hrvatska u zadnjih 25 godina uopće imala stvarnu parlamentarnu ljevicu, teme su o kojima smo razgovarali s politologinjom Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Danijela Dolenec za sebe kaže da je akademski nomad. Studirala je i poslijediplomske studije završavala u četiri države, Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i Švicarskoj. Na ETH-u u Zürichu na Centru za komparativne i međunarodne studije je doktorirala. U novije vrijeme u fokusu joj je fenomen rastućeg razočaranja predstavničkom demokracijom kao jedan od ključnih fenomena današnje Europe. Vodi petogodišnji međunarodni projekt Disobedient Democracy (buntovnička demokracija) koji financira Švicarska zaklada za znanost. Projekt istražuje poveznice između društvenih pokreta i demokracije u istočnim i južnim članicama EU-a. “Dobar dio društvenih znanosti u Hrvatskoj su parohijalne, s isključivim fokusom na Hrvatsku. Nema sustavnih usporedbi, pa su i objašnjenja koja proizlaze iz toga nerijetko mentalitetska, gotovo bih rekla predznanstvena”, kazala nam je na početku razgovora. “Političke procese u Hrvatskoj moramo staviti u širi okvir. Komparativni uvidi su ključni”, ističe Dolenec.

SDP je prije tjedan dana izabrao trećeg stranačkog predsjednika, Davora Bernardića. Mislite li da će ta kadrovska promjena u stranačkom vrhu donijeti i neku suštinsku promjenu u dosadašnju politiku te stranke?

- Očekujem da će u vrhu SDP-a doći do određenih kadrovskih promjena, jer Bernardić pripada drugoj struji u odnosu na onu koja je dosad dominirala SDP-om. Međutim, gledano programski, ne očekujem neku značajniju promjenu smjernica te stranke.

Zašto?

- Jednim dijelom pad podrške SDP-u dio je šire krize socijaldemokracije, to je nešto što pogađa i druge socijaldemokratske stranke. Od devedesetih do danas, primjerice, njemačkim socijaldemokratima podrška je pala s 40 na 20 posto, španjolskim isto tako, a u državama poput Poljske ili Mađarske podrška socijaldemokratskim strankama pala je ispod 10 posto. Mislim, međutim, da postoje i neke specifične okolnosti za pad podrške SDP-u u Hrvatskoj. Ovi unutarstranački izbori u SDP-u bili su zanimljivi utoliko jer su ponudili veći broj kandidata za predsjednika stranke, ali najveći dio kandidata držao se izlizane platforme koju nazivamo “treći put”, a kojoj izvorište vežemo uz razdoblje Blaira i Schrödera.

Očito smatrate da je politika “trećeg puta” kriva za pad podrške socijaldemokratskim strankama. Što je to toliko pogrešno u politici “trećeg puta?

- U najkraćim crtama, politika trećeg puta se opisuje kao trend kroz koji su socijaldemokratske stranke prihvatile ekonomsku globalizaciju kao neumitnu, gotovo kao neku “prirodnu silu” kojoj se moraju prilagoditi. Michel Foucault je to dobro opisao izrazom liberalni guvernmentalitet, koji karakterizira fokus države na stvaranje uvjeta za tržišno natjecanje. Svi ostali društveni aspekti države, odnosno politike socijalne države imaju status palijativnih mjera koje su tu da bi ublažile posljedice tržišnog mehanizma. To je suvisao program za liberalne političke stranke, ali kad su ga prihvatile socijaldemokratske stranke, time su zapravo odustale od svojih temeljnih programskih polazišta i počele gubiti svoje tradicionalne skupine birača. Istina, među europskim državama postoje razlike jer se neke bolje bore protiv rastućih društvenih nejednakosti koje takvo poimanje uloge države sa sobom nosi, ali trend je sličan. Rezultat takve politike socijaldemokratskih stranaka u Europi je - pad podrške među biračima.

Zbog čega ni u uvjetima gospodarske krize iz 2008. koja je kod radno ovisnog stanovništva pojačala osjećaj nesigurnosti nije rasla podrška socijaldemokratskim strankama, već su na njoj profitirale stranke populističke desnice?

- Prije dva dana njemačka zaklada Bertelsmann objavila je analizu o svim članicama EU-a oko toga do koje mjere su strahovi proizvedeni onim što zovemo ekonomska globalizacija, odnosno politike ekonomskog liberalizma, povezani s promjenom podrške birača raznim strankama. Analiza je pokazala da u zemljama u kojima vidimo značajnije trendove rasta desnog populizma, poput na primjer Francuske, birači u većoj mjeri doživljavaju globalizaciju kao prijetnju. Naravno, treba izbjeći ekonomski redukcionizam jer osjećaj ugroženosti može dolaziti i iz srednje klase, iz kulturoloških razloga, zbog osjećaja prijetnje od gubitka identiteta, gubitka tradicionalnih vrijednosti ili načina života. Međutim, analiza je pokazala da globalizaciju kao prijetnju u značajnom dijelu doživljavaju upravo gubitnici globalizacije koji teško krpaju kraj s krajem, osjećaju egzistencijalnu ugrozu, strah od gubitka posla i strah da ga, ako ga izgube, neće moći ponovo pronaći. Zašto, dakle, u tim okolnostima dolazi do gubitka podrške socijaldemokratima? Zato što socijaldemokrati u svojim programima više ne artikuliraju tu zabrinutost, odnosno socijaldemokracija trećeg puta programe oblikuje za dobitnike globalizacije, za profesionalne klase, ljude koji imaju dobro obrazovanje, iskustvo i resurse i kojima daljnja ekonomska integracija donosi probitak jer su konkurentni i jer u tom prostoru mogu prosperirati. Takav program je prihvatljiv za liberalne stranke, ali socijaldemokratske bi, ako ćemo ih zvati strankama ljevice, morale zastupati i artikulirati bojazni koje osjećaju značajni dijelovi populacije. Ljevica mora težiti osigurati dostojan život svakom pojedincu i širiti prostor slobode i poštivanja različitosti. To su preduvjeti zajedničkog djelovanja, a ono je nužno da bismo se uhvatili u koštac s ekološkim izazovima, digitalnom transformacijom društva i rastućim društvenim nejednakostima.

U Mađarskoj i Poljskoj socijaldemokratske stranke, nastale transformacijom bivših stranaka iz jednopartijskog sustava, do prije desetak godina bile su jake, a danas vegetiraju na političkoj margini s podrškom ispod 10 posto. Hoće li u Hrvatskoj političko klatno otići udesno?

- Hrvatska s tim dvjema državama ima sličnosti, ali i razlika. Svim postkomunističkim zemljama je zajedničko da je u njima diskurs ljevice dublje diskreditiran nego u starijim članicama EU-a. No usprkos tome, odnos snaga u svim tim zemljama nije isti. U razdoblju od 2000. naovamo dvije velike stranke u Hrvatskoj neprekidno dobivaju oko 65 posto glasova. I dalje se, dakle, usprkos tome što se pojavljuju stranke koje im nagrizaju podršku, dosta dobro drže, a socijaldemokrati imaju puno značajniju potporu nego što je to slučaj u Poljskoj ili Mađarskoj. Međutim, ono što bih podcrtala kao sličnost je činjenica da ni Hrvatska, jednako kao ni Poljska, ni Mađarska, nema parlamentarnu ljevicu, koja bi se natjecala na lijevom boku socijaldemokrata. To nas značajno razlikuje od niza zapadnoeuropskih zemalja pa i europskog juga - na primjer Portugala i Španjolske u kojima postoje stranke stare i nove ljevice i one su u konkurentskom odnosu. Jedan od načina na koji se socijaldemokrate potiče da ostanu na ljevici je snažan lijevi izazivač. Ako socijaldemokratska stranka ima jakog takmaca na lijevom boku, onda je to sprječava da ide prema centru ili da koketira s biračima desnice. Bez takvog izazivača s lijevog boka, ukupno gledano, politički prostor u istočnoj Europi, zadržimo li se na Mađarskoj, Poljskoj i Hrvatskoj, premoćno je konzervativan. Dominiraju različite nijanse i oblici konzervativizma, a socijaldemokracija stoji zapravo kao jedini jaki liberalni blok, dok parlamentarne ljevice uopće nema. Kad na taj način gledamo Hrvatsku, Mađarsku i Poljsku, onda se čini da doista možda i idemo u istom smjeru.

Postoje li načini da Hrvatska to izbjegne i ipak uspostavi respektabilnu lijevu parlamentarnu stranku?

- Jedan od načina je, kao što sam već istaknula, snažan lijevi izazivač. Postoji, naravno, i varijanta da se socijaldemokrati transformiraju unutar sebe. Sad gledamo bolnu transformaciju Laburističke stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se to upravo događa. No, takva transformacija iziskuje određeni stupanj unutarstranačke demokratičnosti i niz drugih preduvjeta. U današnje vrijeme koje karakterizira pad povjerenja u političke elite, slabiji izlazak na izbore i volatilnost biračkog tijela, ne treba očekivati da će institucije poput političkih stranaka same sebe promijeniti. Vjerojatnije je da će pritisak za promjenu doći odozdo, izvan institucija. Zato je i projekt Disobedient Demoracy kojim se sada bavimo preusmjerio pogled s političkih stranaka i biračkih mjesta na druge društvene sfere, na građanske inicijative, na kolektivne borbe za javni prostor, za obrazovanje, vođeni pitanjem mogu li ti procesi zajedničkog djelovanja i kolektivnog iskustva ojačati europske demokracije. Po mome mišljenju, ako bude kvalitetnih novih političkih programa i stranaka na ljevici, one će biti generirane na taj način, kroz neku novu energiju i kolektivno djelovanje samih građana. Španjolski primjer pokazuje da su na lokalnim izborima 2015. u dva najveća grada, Madridu i Barceloni, pobijedile lijeve platforme koje su proizašle iz društvenih pokreta.

Koji je bio recept za uspjeh Podemosa u Španjolskoj?

- Podemos su, uz dobro poznavanje vještina medijskog komuniciranja, uspjeli na lijevim temama mobilizirati i potaknuti nove, mlade grupe glasača. Paralelno s time nastao je društveni pokret 15M, poznat pod imenom Indignadosi. Ideje Podemosa i Indignadosa su zajedničke, ono što nazivamo nova ljevica - obrana zajedničkih dobara, demokratizacija upravljanja javnim sektorom, ekološka održivost i snažan zagovor onoga što nazivamo dostojan život: dostupno obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, socijalne usluge. Podemos i Indignadosi su jedni drugima pomagali, nekad u bliskoj suradnji, nekad u udaljenijim odnosima. Njihov odnos je dinamičan i to je jedan od recepata za uspjeh. Društveni pokret ima vlastitu dinamiku, ali isto tako donosi nove kadrovske potencijale i nove ideje prema stanci.

Koje su to civilne udruge i inicijative u kojima vidite potencijal da iznesu jednu lijevu političku platformu u Hrvatskoj? Pitam vas zapravo kakvi su izgledi da se na lokalnim izborima u Zagrebu, u dogledno vrijeme, dogodi nešto poput onoga 2015. u Barceloni?

- Projekt Disobedient Democracy koji vodim vođen je idejom da gradovi predstavljaju kritične detektore konflikta u društvu, da utjelovljuju šire političke i ekonomske procese i da su stoga iznimno zanimljivi za analizu jer naznačuju potencijale i smjer društvenih inovacija. Neke nove političke artikulacije koje će se na nacionalnoj razini vidjeti tek kroz tri, pet ili sedam godina, na gradskoj razini ćemo lakše i ranije uočiti. Iz perspektive političkih aktera, na gradskoj je razini lakše isprobati neke nove teme i neke nove ljude nego na nacionalnoj. Kad smo pisali projekt Disobedient Democracy, bili smo inspirirani pokretima koji se okupljaju oko pojma prava na grad koji se javlja u raznim zemljama u svijetu. Ako ćemo lokalizirati, u Zagrebu epitom takve borbe predstavlja Cvjetni trg. Neke teme koje, politički gledano, mogu djelovati apstraktno, poput na primjer kritike neoliberalizma, kroz urbane pokrete mogu postati jako konkretne i oprimjeriti se, kao što je bio slučaj u borbi za Varšavsku. Kroz borbu za Varšavsku bilo je lako pokazati kako se isprepliću poslovni i politički interesi, a nauštrb javnog interesa. U gradu se kroz fizičke promjene u prostoru plastično vide procesi komodifikacije, kroz ograđivanje javnih prostora i njihovu prenamjenu u komercijalne svrhe. Istovremeno, tu je i urbano, obrazovano, politički aktivno stanovništvo koje će pružiti otpor, neke bitke izgubiti, ali neke i dobiti. Mislim da takve procese uvijek treba gledati na neki srednji rok. Kad je, recimo, izgrađen centar Cvjetni trg, onda se reklo - eto bitka za Varšavsku je izgubljena. Ja ne bih rekla da je izgubljena jer je kroz tu borbu povećana uključenost javnosti i neki budući projekti moraju uzeti u obzir mogući otpor građana. Osim toga, pravo na grad se kao zahtjev pojavio potom i u Dubrovniku oko izgradnje na Srđu, a sad je vidimo u Beogradu u otporu projektu “Beograd na vodi”. Ti društveni pokreti su vrlo inovativni, koriste razne oblike prosvjeda i uključivanja građana, ali rade fundamentalnu stvar - razotkrivaju na koji način su politički i ekonomski interesi umreženi u gradu i na taj način mogu aktivirati i potaknuti grupe građana na novo djelovanje. Slična stvar se dogodila u Barceloni i Madridu. Tamo su se građani aktivirali i organizirali na sličnim temama, kvaliteti i dostupnosti javnih usluga, borbi za javni prostor. Na taj način mislim da nova ljevica ima šansu upravo kroz borbu na gradskoj razini. Dakle, na vaše pitanje hoće li se Zagrebu dogoditi Barcelona ne mogu odgovoriti. Mogu samo reći da potencijal za to postoji.

U više navrata ste spomenuli problem diskreditacije lijevih političkih programa u zemljama bivšeg komunizma. Na što točno mislite?

- Na to da SDP nema konkurencije na lijevom bloku između ostalog i zbog toga što u Hrvatskoj nije lako artikulirati lijevi politički program. Jedan od razloga je diskreditacija. U Hrvatskoj još uvijek ima težinu kad nekoga etiketirate kao komunista, među ostalim zato što to nosi i etiketu jugonostalgičara.

Je li ta diskreditacija još moćnija ako dolazi od crkvenih autoriteta i crkvenih glasila?

- Sigurno joj daje na težini. U tome je situacija u Hrvatskoj usporediva s onom u Poljskoj jer i tamo Katolička crkva ima značajnu političku ulogu. U Hrvatskoj je artikulacija lijevih ideja još složenija nego u Poljskoj, jer se lijeva ideja između ostalog povezuje i s jugonostalgijom, pa čak i neprijateljstvom prema državi. Riječ je, naravno, o fantomskim prijetnjama jer danas, 27 godina nakon pada Berlinskog zida, nitko ne zagovara povratak na političke programe ljevice iz 20. stoljeća. Međutim, te su etikete i dalje politički djelotvorne i probijanje kroz njih je teško. Druga otegotna okolnost je činjenica da su zemlje istočne Europe ekonomsku transformaciju provele u vremenu širokog konsenzusa oko recepta ekonomskog liberalizma, na što se poslije nadovezao i proces europskih integracija. Stranke koje bi htjele artikulirati drugačiji ekonomski i socijalni program morale bi u tu borbu ući praktički vezanih ruku. To se jasno vidjelo na primjeru Syrize. Možete, dakle, dobiti izbore na domaćem terenu, ali kako ćete dalje? Onoga trenutka kad vaš politički program ozbiljno divergira prioritetima međunarodnih financijskih institucija i EU, demokracija se žtrvuje bez razmišljanja. S druge pak strane, u prilog razvoju ljevice u Hrvatskoj ide činjenica da među građanima postoji potencijal za podržavanje lijevog političkog programa. Ideje egalitarizma i društvene pravednosti u hrvatskom su biračkom tijelu široko prisutne, usprkos tome što se one s raznih adresa, pa i u analizama liberalnih komentatora, sustavno demoniziraju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2024 21:54