SIRIJSKA OBITELJ U SPLITU 'Primili su nas toplo i ljudski, jedino nam treba posao'

Život je lijep. Gotovo pa idila, ljubav, vlastiti stan, ona radi kao računarni administrator, on je profesor arapskog jezika, u slobodno vrijeme trener nogometa za djecu. Grad u kojem žive je među najstarijima na svijetu. Kultura u kojoj uživaju poznata svima. I onda život više nije lijep. Stigao je rat u Siriju.

Tko će bolje od nas znati kakav je osjećaj kada granate padaju, a ti ne znaš na koji način zaštititi najmilije? Tko će bolje od nas znati kako je spakirati cijelu svoju prošlost i uspomene u jednu jedinu torbu i otići iz mjesta koje zoveš dom?

Upravo se to dogodilo obitelji Hasana Marjana (38) i Dime Tarabiši (36). U želji da im djeca dožive bolji život, spremili su Fouada (15), Rand (13) i malenu Limu (3) i krenuli na put kojem nisu vidjeli ni kraja ni cilja.

– Putovanje iz Alepa trajalo je danima. Žene su bile odjevene u burke, čak i najmlađa. Do Tartusa smo, umjesto četiri, putovali osam sati, svako malo su nas zaustavljali i pregledavali vojnici, nekako smo se dočepali Egipta – kazuje za Slobodnu Dalmaciju Dima u njihovu novom, splitskom domu.

Dima je Hrvatica po majci, pa joj i djeca imaju dvojno državljanstvo. Zato je obitelj i dogovorila da pokušaju stići do Hrvatske. Zašto baš Split, pitamo.

– Alep je milijunski grad, znamo da nam upravo grad omogućuju više šansi za dobar posao, ali i više šansi i mogućnosti za našu djecu – kazuje Dima.

I grad pod Marjanom ih je primio kako samo on zna, toplo i ljudski. Pomoći ne nedostaje, ali obitelj istog prezimena kao i što je ime naše ljubljene park-šume (znakovito?) preponosna je da bi pomoć primala. Sve što oni trebaju jest – posao. Upravo zato i razgovaramo u ovo predblagdansko vrijeme. Raditi, to je sve što si obitelj Marjan želi. To je ona želja koju bi rado napisali na papirić i ostavili pod božićnim drvcem.

– U Alepu su se religije i kulture miješale, naši prijatelji, katolici, uvijek su svečano proslavljali Božić. Uvijek se pazilo da žene imaju najljepše frizure, izvanrednu šminku, novu odjeću, svečano se odlazilo u crkvu, a zatim na večere. Nije bilo kao kod vas, da je Božić obiteljski blagdan, već je bio pravi, svečarski – prisjeća se sa sjetom Dima.

– Odlazili smo s našim prijateljima zajedno u crkvu i potom slavili Božić, baš kao što su i oni slavili naše blagdane s nama – dodaje Hasan.

– Ne znam kako je sada, ponekad uspijemo kontaktirati obitelj i prijatelje, ako radi internetska linija – veli nam. Njihova je zgrada pogođena, jedan od zidova stana srušen, no prijtelji im još uvijek obiđu dom, čisto onako, znate vi kako... I zašto...

Svi Marjanima žele pomoći, ali oni opet i opet napominju da sve što im treba jest jedino i samo posao. Hasan je profesor arapskog jezika; zar ni jedna škola stranih jezika u našem gradu ne treba takvog stručnjaka, takvog izvornog govornika? Radio je on godinama i u alepskoj općini, trenirao, rekosmo već, djecu nogometu, radio u posebnim školama, bavio se PR-om, pisao za tamošnje novine. A Dima tek! Ona je kompjutorska administratorica, bavila se PR-om, no onaj umjetnički “klik” ju je odveo i u vizažističke vode. Majstorica je make-upa.

– Želim svojoj djeci dobar život. Kako da ih naučim poštenju i radu ako ne primjerom? – pita se Hasan.

– Kad narastem, bit ću liječnica. Pomagati ljudima. U školi volim hrvatski jezik, engleski i matematiku – kazuje nam Rand, koja je, priznaje, tužna što su počeli zimski praznici.

– Neću viđati prijatelje – veli.

A ona mala zvrkica od Lime sve nešto skakuće oko nas, trepće plavim okicama i svašta bi nam nešto ispričala da ju nije sram.

Fouad će također biti liječnik, puna kuća likara, smijemo se s Dimom. U školi je besprijekoran, premda ga je ipak malo pogodilo što mora ići u niži razred negoli u Siriji. Tamo je imao crveni pojas u teakwondou, trenirao plivanje i nogomet, bavio se košarkom, ovdje je ostao u šoku zbog Hajduka.

– Svi moji prijatelji navijaju za Hajduk i govore o njemu. I ne samo prijatelji, već svi ljudi u Splitu – čudi se Fouad.

– Sviđa mi se jako grad, jedini je problem jezična barijera – kazuje nam na odličnom engleskom jeziku, te dodaje:

– I speak English i MALO hrvatski, but I must PUNO hrvatski govoriti. Tri puta tjedno obitelj Marjan odlazi na satove hrvatskog jezika, napreduju, raduju se napretku. Svi bi, pak, bili sretniji da se nađe posao.