TAJNI DOKUMENT CIA još krije ime krtice iz vrha Saveza komunista Hrvatske

U novom strogo povjerljivom dokumentu, koji je CIA učinila tek sada dostupnim javnosti, razabiru se njene dobre i loše strane. Ali, tajnovitost ostaje.

Čak i u ovom dokumentu pod naslovom “Jugoslavija: potrošeni oblik”, od 20. studenoga 1970., nalaze se prazna mjesta te izbrisane rečenice i riječi kojima se čuva identitet visokog izvora koji bi mogao biti, po svemu sudeći, neki član Centralnog komiteta SKH. Naime, taj je izvor imao pristup Vladimiru Bakariću i drugim vodećim osobama davno prohujalog vremena.

“Potrošeni oblik” (The Outworn Structure) - naslov je CIA posudila iz članka Milovana Đilasa - jest kolektivno djelo s oznakom Obavještajnog direktorata CIA-e. Zbog indeksa političkih i geografskih pojmova na kraju i kratkih biografija nekih ličnosti, dokument sliči na studiju ili znanstvenu analizu. Na njemu je radilo nekoliko CIA-inih odjela i službi, a potpisuje ga Hal Ford, šef Odjela za posebna istraživanja. Na 60-ak stranica dokument analizira situaciju u SFRJ do navedenog nadnevka.

Partikularne snage

U njegovu je središtu odnos centralnih vlasti i republičkih, “partikularnih snaga”. Štoviše, CIA cijeni da su posljednje “decentralizirale politički autoritet i kontrolu” u danas nepostojećoj zemlji - prvenstveno na razini odnosa KPJ i republičkih partijskih organizacija. “Hoće li te snage (republičko-partijske) nadvladati centralizam sada je osnovno pitanje u jugoslavenskoj raspravi”, kaže anonimni analitičar. On prati i novu hajku protiv Kominforma, a u vezi sa sovjetskim naporima da se infiltrira u Titovu zemlju, odnosno inzistira na pitanju razvoja događaja “poslije Titove smrti”.

U uvodnom Sažetku dokument konstatira očito: kako se u Jugoslaviji preoblikuju političke strukture nakon razmimoilaženja među partijskim vođama u vrhu države. “Titova vrhovna pozicija zasjenila je činjenicu da je Jugoslavija izum ovog stoljeća”, napominje se u dokumentu, pa se podsjeća da je sastavljena od republika koje “nastavljaju biti različite nacije same po sebi”. Do rujna 1970., trenutka sastavljanja “Potrošenog oblika”, u njoj je oslabila partijska kontrola, a ojačala pobuna izvan redova komunista. Tome je pridonio, po mišljenju CIA-e, “pad Rankovića u srpnju 1966.”, kao i to što se otkrilo da je samoupravljanje preslabo da bi postalo “temeljni kohezioni faktor poslije Tita”.

Dokument smatra da su otpadnici Komunističke partije bili osnaženi Praškim proljećem 1968. Pad Dubčeka i sovjetska intervencija u Pragu pojačali su u SFRJ zabrinutost zbog ostataka Kominforma: “U hrvatskom Zagrebu ‘kominformizam’ je, kao optužba, otpočetka bio rezerviran za one koji su tražili druge konstituente mimo republičke partije”.

Rankovićev pad

Istovremeno, Jugoslavija je imala nešto što ne bi smjela imati niti jedna komunistička zemlja: “višepartijski sistem koji se temeljio na monolitnim, monopolističkim republičkim (podcrtano u dokumentu) komunističkim partijama”. U poglavlju “Kampanja u Zagrebu” CIA-ini analitičari pokazuju da njihova pretpostavka funkcionira na konkretnom slučaju, u dokumentu Miloša Žanka. 10. plenum CK KPH od 15-17. siječnja 1970. predstavljao je “zapravo suđenje njemu”, koji je “kritizirao hrvatski nacionalizam”.

CIA-in dokument konstatira da je Izvršni biro CK KPJ “podržao 10. plenum CK SKH”, odnosno složio se s osudom Žanka. Pa ipak, “hrvatski premijer Dragutin Haramija izjavio je da nije bilo veze između Žanka i Titova palog nasljednika, Aleksandra Rankovića”. U idućem paragrafu analitičari iz Langleyja ostavili su debelo prazno mjesto rezervirano za nepoznatog doušnika slavne agencije u Zagrebu. Taj nepoznati je dojavio CIA-i kako su “ Bakarić i Pirker kasnije tvrdili da je napad na Žanka naredio Tito na sastanku na Brionima”, krajem rujna 1969. Trebalo ga je napasti jer je bio “vođa tajne prosovjetske skupine”. Slučaj Žanko CIA je iskoristila kako bi potvrdila svoju tezu o sve većem sovjetskom utjecaju unutar SFRJ.

Veza fašista i staljinista

CIA je procijenila da su “dva najzloglasnija subverzivna tipa (u Jugoslaviji) separatisti koji potječu od hrvatskih fašista i nepomirljivi staljinisti od 1948.”. Uočila je, tako reći, njihovo povezivanje: “Sovjeti su stupili u dodir s hrvatskim separatistima u Zapadnoj Europi”. Ona vješto plete mrežu hrvatskog nacionalizma i staljinizma. Pa napominje da je u Beogradu zatvoren dopisnik Der Spiegela H. P. Rullman zbog špijunaže. “Postoji razlog da se vjeruje da je on sovjetski agent”, dodaje dokument.

Ipak, CIA se nije smjela suzdržati od neposredne prognoze: “Ako bi po Titovoj smrti Kardelj (ili Crvenkovski) zatražili ostavke ovih Hrvata - Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Pere Pirkera i drugih - oni bi se mogli pokazati sposobnima da krenu prema otcjepljenju”. Naime, u ovdje preskočenoj analizi smatra se da bi prvospomenuti mogli naslijediti Tita. “Ukoliko se to dogodi prije nego što centralne institucije vlasti obnove svoje prerogative ili pridobiju lojalnost značajnijih interesnih grupa u Hrvatskoj, onda bi jedina zapreka (hrvatskom) odcjepljenju bila vojna akcija pod srpskim i crnogorskim generalima.

Najava ratova

U krajnjoj liniji, ovakav slijed događaja značio bi građanski rat”.

Predviđanje CIA-e pokazalo se neumjesnim u političkom “raspetljavanju” Hrvatskog proljeća, no dva desetljeća kasnije neki elementi njene analize postali su ponovo važni, i vjerojatno pridonijeli onoj poznatoj CIA-inoj najavi ratova 90-ih.