Udba se boji da će dinamovci emigrirati

ZAGREB - Šilji je dugo trebalo dok je namajstorio Vikija i uvjerio ga da od njega primi dvije tisuće dinara koje mu je nezgrapno utrpao u mali džep. Neka mu se nađu, a vratit će mu ih kad bude stao na noge i počeo zarađivati.

Sutradan poslijepodne na Vikijeva vrata pozvonio je brkati neznanac široko raširena vrludava pogleda i predao mu težak kabasti paket uz napadno izgovorenu glasničku poruku da mu ga šalje drug pukovnik Đuro Milić. Prije nego što se Viki snašao donosilac je izvjetrio.

Viki Glovacki je iz paketa, slično cirkuskome vilenjaku, lagano izvukao par čvrstih cipela. A za njima crni pleteni džemper od grube predene vune, dug kaput od krombi sukna, odijelo od plavoga tvida, dvije košulje: jednu američku od denima boje petrolej, i drugu pamučnu kariranu crveno-crnu slovenske izrade, škotski šal, dvoje duge gaće i tri para debelih planinarskih čarapa dokoljenica. Pored boce konjaka još je odmotao zimsku salamu, dva para čajnih kobasica, slavonski kulen, dobar komad špeka, vrećicu čvaraka, pet konzervi sardina iz Komiže, kilogram šećera u kockama, pola kile rogača, Kraševu krem čokoladu u kartonskoj posudi i plehnatu kutiju engleskoga Twinings čaja. Tek tada Viki je razdriješio čvor iz Gradskoga podruma: zašto ga je Šiljo, bez veze i mimogredce, polupijano, policijski ispitivao: koji broj cipela nosi, koja mu je veličina odijela, na kojoj adresi živi i kad ga je najsigurnije pronaći kod kuće...

U četvrtak, četiri dana nakon što se ispred Gradske kavane sudario sa Šiljom, Viki je razderao omot brzojavke s porukom da se najžurnije javi režiseru Živku Cankiju u humorističkoj redakciji Radio Zagreba zbog važnoga dogovora. Kad su se sastali, Canki mu je ponudio da se pisanim prilozima koji će biti vrlo dobro i odmah plaćeni uključi u jako slušanu nedjeljnu emisiju “Vedra večer”.

“Iz razloga koje naslućuješ izvjesno vrijeme nećemo ti smjeti spominjati ime u odjavi, kao što ih spominjemo ostalim autorima”, rekao mu je Canki ispričavajući se.

Vikija je u subotu, Cankijevim posredstvom, pozvao Mirko Trišler, urednik humorističkoga tjednika Kerempuh, i bez okolišanja ponudio mu suradnju:

“Možeš pisati humoreske za nas. Ali, na žalost, ne pod svojim imenom, nego pod pseudonimom. Znaš već zašto, je l’ da? A karikaturistima Ivi Kušaniću, Otu Reisingeru, Vladi Kristlu, Ici Voljevici, Nikoli Mucavcu, Vladi Delaču i ostalim dečkima smišljaj ideje. Prihvaćene ćemo ti honorirati. I znaj da su svi naši suradnici više nego zadovoljni uvjetima!” bio je konkretan Trifun, kako su kolege zvale Trišlera.

Viki sretan, bodar i smiren zato što je novčano spašen, nije morao razbijati glavu tko je njegova dobra vila koja ga je poslije izlaska iz Stare Gradiške vratila među žive. Znao je da je ta vila muškoga, policijskog roda.

Te 1951. godine u Ilici je proradila humoristička scena Variete, a Viki Glovacki se zaposlio od 1. lipnja i namah postao vodeća zvijezda i zaštitni znak. Na svoj balkon napokon je mogao istaknuti pobjednički stijeg. Embargo s njegova imena bio je skinut.

Za svaku predstavu u Varieteu ulaznice su planule u pretprodaji. Zahvaljujući Vikiju Glovackome preprodavači su odlično zarađivali.

Viki je bar deset puta slao po dvije ulaznice pukovniku Miliću, uz napisani poziv da bi ga volio vidjeti u prvome redu sa ženom ili bilo s kime mu drago. Pukovnik mu se potom uvijek telefonski javljao i zahvaljivao na pažnji i sjećanju. Uredne nedolaske opravdavao je neodgodivim obvezama u svojoj nepredvidivoj službi. Obavještavao ga je da karte ipak neće ostati neiskorištene jer će ih ustupiti nekome od svojih ljudi.

Kad bi se sreli u prolazu, najčešće oko Trga Republike, Viki i Šiljo bi prijepodne popili kavu, a poslijepodne konjak. Ako se nisu žurili, sjeli bi u Dubrovnik ili u Gradsku kavanu, a ako su se utrkivali s vremenom, onda bi strusili piće s nogu, u Mocci. Šiljo je uzaludno obuzdavao Vikija kad bi panegiričarski razvezao s bajkama zahvalnicama, veličajući ga da mu je presudno pomogao:

Daj mi krvi kad mi treba, daj mi kruha kad sam gladan!” Viki je najprije zanosno izgovorio narodnu izreku i zatim blagozvučno nastavio: “Prepoznao si mi nevolju, prijatelju, nakon što sam bio otpušten iz Stare Gradiške. Ali reci mi već jednom, molim te i preklinjem, što se i kako se dogodilo da su me godinu i pol dana ranije oslobodili iz logora? A uz nevjerojatno obrazloženje koje me je iznenadilo: poslije izjave izvjesnoga Đure Doležala, koga do danas nisam upoznao, zato što sam za NDH aktivno pomagao Narodnooslobodilački pokret! Tko je taj Đuro Doležal? Postoji li u zbilji?”

Vikijeva uvijek navlas jednaka pitanja odbijala su se o Šiljino pokersko lice, hladno poput posude napunjene ledom i s kojeg se širio savršeni mir kao s Budina kipa:

“Obratio si se na pogrešnu adresu, baćo!” izvještačeno ga je gušio.

Viki nikad nije dočekao pravi odgovor koji je nedvosmisleno znao. Ali ga je ipak grozničavo želio čuti od do grla zakopčana pukovnika.

* * *

Zagreb, četvrtak 23. rujna 1951., u 9.10

Tajnica je javila pukovniku Đuri Miliću da ga traži izvjesna Iva Zdunić. No, budući da ni nakon nekoliko sekundi nije dočekala šefov odziv, želi li da mu prespoji dotičnu drugaricu, pitala ga je što će joj kazati? Da je drug pukovnik na sastanku ili možda na terenu?

“Spoji je!” rekao je pukovnik stisnuta grla.

“Drugarice Zdunić, imate vezu s drugom pukovnikom!” zakloparao je tajničin desetarski muškobanjasti bas.

Šiljo nije sačekao da Iva zausti riječ više osim usplahirenoga “halo”. Nakon što je ona njega zatekla svojim pozivom, sada je on jednako uzvratio njoj, zbunivši je najprije pristankom da prihvati razgovor, a zatim još i pitanjem koje ju je presjeklo u nakani da ga uljudno pozdravi i formalno se predstavi (“Dobro jutro, ja sam Iva...”):

“Zoveš me kako bi me podsjetila da ti danas čestitam rođendan, je li?”

“Lijepo je što se još sjećaš moga rođendana...”, prošapće gotovo presenećena Iva. Svoju oskudnu rečenicu iscijedila je sporo i uzbuđeno. Pa Šiljo joj se deset godina poslije njihove šizme, a od tada mu nije čula glas, obratio razborito, ugodno i šaljivo, kao onih dana kad su pričali svakoga dana.

“Ne bih se sjetio da tu važnu obljetnicu nisu jutros spomenuli na radiju, u emisiji ‘Dogodilo se na današnji dan’...”, podrugljivo je nastavio. Kao da je u slušalici vidio odraz Ivina sjetnoga osmijeha.

“Nije te napustio običaj da me ismiješ u svakoj prigodi...”, glas joj je postao sigurniji. Šiljo je očekivao da će je ushititi svojom dosjetkom i razočarao se što zauzvrat nije čuo njen prepoznatljivi koloraturni smijeh.

Kojem dobru, mlada gospođo, mogu zahvaliti nevjerojatnu čast da si me pozvala?” naglasio je riječcu “gospođo” s primjesom zloće. Nepripremljeno je dočekala žaoku svoga prvog zaručnika, ali je odglumila da je nije shvatila: “Ivina dvostruka ignorancija u nepunoj minuti razgovora”, pomisli drugi put razočarani Šiljo.

Prije nego što je ponovno progovorila Iva je tegobno uzdahnula:

“Da je dobro - nije!”

“Reci što se dogodilo?” požurivao je Šiljo.

“Voljela bih da ti to osobno kažem, a ne telefonski... Bila bih ti jako zahvalna kad bi me primio bar na desetak minuta. I to danas. Što god prije možeš...”, premda je najavljivala nešto izuzetno, nije zvučala panično.

Šiljo je odložio slušalicu i provjerio kod tajnice je li prijepodne predviđen neki sastanak. Pošto mu je odgovorila da nema obveza do dva, kad je zakazan kolegij koji će voditi ministrov zamjenik Veljko Drakulić, poručio je Ivi da se zaputi u njegov ured. Kad stigne, neka mu se javi odozdo, s glavnoga ulaza, preko puta paviljona na Zrinjevcu.

I nakon što ga je ostavila, Ivini plusovi u Šiljinu su tajnopisu rasli poslije svake popijene čaše. Trijezan nije uspijevao progutati svinjariju koju mu je priredila.

U doteščaloj glavi buktala mu je nesmiljena bitka.

Tvrđa polovica razuma - koja ga je upozoravala na to da je Iva najprije bila njegova velika strasna ljubav, ali mu je postala još veće prokletstvo otkada se spetljala s Nikolom Mirtom - osuđivala ju je za veleizdaju i nevjeru. Zbog tih neoprostivih poroka tvrđa polovica s negodovanjem i mržnjom iskrižala je dugi popis Ivinih vrlina.

Mekša polovica razuma prekoravala je Šilju da je ipak on bio taj koji je izdao Ivu zato što je bez glasa ispario u partizane i ostavio je u neizvjesnosti i strahu.

“Ne, nisi ti izdao Ivu, nego je Iva izdala tebe!” bila je krvnički neumoljiva tvrđa polovica razuma. Uvjeravala ga je riječima koje je želio slušati.

Ugledao je Ivu s prozora, ogrnutu u lagani crni ogrtač i glave pokrivene okruglim, također crnim šeširićem koji joj je zaklonio polovicu lica, kako put putuje sredinom zrinjevačkoga parka i sitnim koracima trupkajući po polukružnome stepeniku plaho ulazi u zgradu službe.

Njihov susret, prvi poslije desetljeća otkad se nisu vidjeli, počeo je kako ga oboje nisu zamišljali.

“Zdravo, Šiljo!” rekla je hrapavo Iva, stisnuta i naglo osušena grla. Odustala je od prethodne nakane da mu pruži ruku. Učinilo joj se da bi ta gesta bila pretjerano konvencionalna i neprimjereno smiješna. Nije se mogla sjetiti jesu li se ikada rukovali, osim prvoga dana kad su se kao studenti upoznali na plesu u Glazbenome zavodu. Onda ju je Šiljo naprečac osvojio. Nametnuo joj se izgledom privlačnoga grubijana. Zagrebačka kopija Georgea Rafta.

Unatoč snažnoj volji Iva ipak nije pronašla snagu nadvladati Šiljin prodoran pogled. Oborila je glavu kao mačka koja ne može izdržati sudar s čovjekovim očima.

“Zdravo, Iva!” jednako joj je blisko odzdravio. Da joj se obratio strogo službeno kao neznanki, kako je ranije smišljao da će učiniti kad se budu sreli (recimo suhoparno: Što želite, drugarice? ili tome slično), njegova nemilosrdna odbojnost do srži bi porazila preosjetljivu Ivu.

No više mu nije bilo do osvetničkih podbadanja. I zato, ne znajući što bi još suvislo rekao u ovome mirnom dvoboju propraćenom kratkim rečenicama, rukom joj je pokazao da sjedne u fotelju koju je približio okruglome stolu pokrivenim zelenkastim masivnim staklom. “Najiskrenije, izgledaš bolje nego ikad...” rekao joj je.

Šiljo nije uspio umaći od napada zlovarnosti: “Vidim, brak ti savršeno prija...” dobacio je prijetvorno.

Požalio je što se nesmotreno zaletio čim je Iva, povrijeđena kao išibano derište, prekrižila ruke, stisnula oči i usnice i zajecala. Šiljino lice čitljivo je kazivalo da mu je strahovito neugodno zato što se brzovito izrekao i da se sada nevoljno koleba hoće li je zamoliti za oprost.

Ne mogu shvatiti, Šiljo, zašto gotovo svaku rečenicu moraš začiniti ironijom... A osobito ne danas kad mi uistinu nije do šale”, brisala je suze plavim rupčićem.

“Što se dogodilo?” iz nestrpljivih pokreta osjetila se znatiželja da što prije sazna što će mu Iva otkriti. Naherio je glavu da joj pokaže kako je najpomnije sluša.

“Preksinoć je umro Nikolin otac”, rastuženo je nabrala oči.

“Ma što mi kažeš... Umro je stari Miroslav Mirt... Od čega, zaboga?” osupnuo se uzemljeni Šiljo.

Od šećerne bolesti. Dugo se mučio. Vidjela sam ga sat prije nego što je izdahnuo... Gospodin Štokić ti je rekao da s curicama stanujem u kući Mirtovih na Trešnjevci, oni su u prizemlju, a mi na katu... Ubilo ga je Nikolino uhićenje”.

“Mogu li ti bilo čime biti od pomoći?” ponudio se pomirljivo Šiljo.

“Upravo zato sam te zamolila da me primiš...”, rekla je smjerno Iva. Ovo joj je drugi put da govori o molbi za prijam. Šilju je zbog toga spopala neugoda.

“Pretpostavljam, zbog muža...”, umiješao se Šiljo.

“Tako je, zbog Nikole. Bilo bi neljudski da ne bude na očevu sprovodu. Pomislila sam da se taj problem može riješiti lakše i jednostavnije.”

“Kad je sprovod?”

“Trebala sam ti najprije kazati da je obitelj u očajnome vremenskom tjesnacu. Zato što je pokop zakazan za sutra poslijepodne u četiri... ”, zajapurila se Iva.

Šiljo se dohvatio telefona, a da joj prethodno nije poslao ni najmanji znak niti joj bilo što spomenuo. Kao da je odjednom isparila iz njegove sobe. Naložio je tajnici neka ga spoji s Veljkom Drakulićem. Obavijestio je zamjenika ministra unutrašnjih poslova Hrvatske da će osuđeniku Nikoli Mirtu, koji u Kazneno-popravnome domu u Staroj Gradiški od ljeta 1945. izdržava kaznu od dvadeset godina strogoga zatvora, za koji trenutak potpisati nalog i teleprinterom ga proslijediti upravi kapedea da uz stražarsku pratnju sutra ujutro bude doveden u Zagreb na sprovod ocu.

* * *

Zagreb, prvih dana studenoga 1953.

“Zdravo, Šiljo, kako si?”

“Sjajno. A ti, druže Stevo?”

“Ja, amigo, hvala na pitanju, sjajnije!”

“Znači, obostrana izmjena dobrih novosti...”, reče Šiljo.

Nakon što je naručio kavu i viski, Stevo Krajačić je po običaju odmah krenuo u srž i naciljao u metu. U subotnje predvečerje telefonirao je pukovniku Šilji Miliću i pozvao ga u svoj kabinet. Najavio mu je da želi čuti njegovo mišljenje o osjetljivim pitanjima iz nogometnih sfera.

“Znaš li, amigo, da Dinamo treba putovati na gostovanje u Alžir i Tunis?” Krajačić je srknuo gucaj vrele kave i nastavio: “Neki, navodno pouzdani alžirski menadžer ponudio je povoljno plaćenu turneju od otprilike tri sedmice. Prvi susret planirao je za Božić u gradu Constantineu. Dinamovci bi igrali samo s lokalnim momčadima, s iznimkom o Novoj godini, kad je u Alžiru predviđena jedina jaka utakmica s prvakom Francuske Reimsom.”

Čuo sam o tome pozivu. Rekao mi je prije dva dana trener Dinama Oskar Jazbinšek” reče Šiljo, upinjući se da pogodi što mu Stevo, koji vrlo površno prati sport, time želi poručiti: “Ali kakve veze ima njihova turneja sa mnom, a pogotovu s tobom, druže Stevo?” pogledao ga je upitno.

Šiljo nije propuštao nedjeljne utakmice. Godinama je najradišniji član uprave najmlađega zagrebačkog prvoligaša Borca, negdašnjega Milicionera. General Stevo Krajačić, naprotiv, jedva jednom godišnje, i to poslije dugih nagovora, svrati na maksimirski stadion i užasno se dosađuje u počasnoj loži.

Zagledavši se u raskošni kristalni luster s visećim svjećicama i kuglicama, Krajačić počne otvarati karte:

“Jutros mi je telefonirao predsjednik Dinama Ivica Kolić. I ponudio mi da budem u vodstvu puta u Alžir i Tunis!”

“Sjajno, baćo!” oduševio se Šiljo. “Pođi. Svakako pođi! Ne putuje se svaki dan na dugi, lagodni izlet u francuske kolonije... Alžir, Tunis, dvogrbe deve, datulje, Berberi, Sahara, fatamorgana, Casablanca, Humphrey Bogart, Ingrid Bergman... Zamisli, tamo ćeš proslaviti Božić bez straha da će te netko otkucati i zbog toga te isključiti iz Partije...”

“Ne zajebavaj me sitno kaluđerski, amigo! No me jodes!” procijedi Stevo nakon što se svladao da se ne naceri Šiljinim upadicama. “Nemoj misliti da mi se neće u Alžir i Tunis. Rado bih išao, vrlo rado... Ali već je dogovoreno da čekam Novu godinu s Titom, a da prije toga pođemo u lov!”

Šiljo sada ponovno nije načistu što mu je Stevo mislio kazati.

“Zar si me zvao da se izjadaš što zbog lova s maršalom nećeš moći na put?”

Nije ga zvao da mu se pojada. Ali je upravo saznao što mu je kanio objaviti:

“Koliću sam kazao da ću kao zamjenu za Alžir i Tunis ponuditi tebe, amigo!”

“Pa ja sam u suparničkome klubu, čovječe! Hajde, reci: zar je pravedno da ja iz Borca budem u vodstvu puta Dinama?” ustuknuo je Šiljo.

Kao da očekuje Ciganku gataru, Stevo izvrne ispijenu šalicu s kavenim talogom na bijeli tanjurić ukrašen plavim kružnicama.

“Slušaj, amigo, morat ćeš poći...”, gotovo prošapće glasom čovjeka navikla da njegova bude posljednja: “Nisu oni mene zvali zato što me ludo vole, nego zato što sam im potreban. Prije svega, trebam im ishoditi da ta zgodna turneja bude odobrena. I zatim da s policajcem u vodstvu ostali članovi uprave kluba, koji će se ugurati da im guzica vidi puta, budu pokriveni ako netko od igrača zabrljavi. Da se ne vrati. Emigrira, zatraži azil... shvaćaš li, hombre?”

Shvaćam! Ali što ja tu mogu posebno učiniti, baćo?” napregnuo se Šiljo: “Neću valjda držati nogometaše stalno zaključane s oglavom i na lancu u sobi i puštati ih samo na pišanje, u restoran i na igralište... Ako se netko nameračio pobjeći - pobjeći će! Ni tri policajca bolja od mene neće ga moći zaustaviti...”

Stevo reče:

“Ipak će drugačije biti s tobom... Sretna je okolnost što valjano govoriš francuski. I potom: u Dinamu su načuli kako neki lukavi menadžer iz Pariza, poljski Židov...”

“... Julius Ukrainczyk”, pomogne mu nogometno informirani Šiljo.

Tako je, upravo taj hijo de puta Ukrainczyk opsjeda Mantulu, Čonča i Dvornića i nudi im da igraju kao profesionalci u Francuskoj. Negdje je procurilo da će njih trojica za pozamašan novac kojim im maše taj mutivoda doista i ostati.... Iz Dinama je, koliko znam, do sada jedino pobjegao vratar Monsider, čini mi se prije pet godina. Ostao je u Trstu. S njime je emigrirao i drugi vratar Babić, ali taj se kasnije vratio. I još neka dva juniora, ne sjećam se koji su...”

“... Matanović i Franjić!” ponovno mu je pomogao Šiljo.

“Da, oni. Po svijetu se već razmiljelo podosta naših odbjeglih poznatih sportaša i sportašica. Eno, jedan za drugim ostali su nam najbolji tenisači: Punčec, Mitić i Branović; deseci veslača, boksača, plivača, biciklista, vaterpolista, rukometaša, atletičara, košarkaša... A tamo se vani, na zapadu, o svakome sportskom asu, prvaku i rekorderu koji nam utekne novine razbubnjaju: Pobjegli iz Titova komunističkoga raja; Izabrali su slobodu; Nisu mogli izdržati teror u Titovu paklu... i što sve još ne nadrobe! Takvi nam članci, amigo, strašno štete i srozavaju ugled zemlje u svijetu. A kako su to vrlo popularni, zgodni mladi ljudi: plivači braća Marijan i Mislav Stipetić, Andrej Quinz i Maroje Miloslavić; biciklist Milan Poredski, koji je negdje u Kanadi prišao ustašama; boksač Nello Barbadoro; košarkaš Relja Mešterović i da ih sve ne nabrajam, jasno je da ih prati gromki publicitet”, raspričao se Stevo, a Šiljo se netom osvjedočio da taj strikan potkovanije poznaje sportske prilike nego što je o njemu dotle mislio. Doduše, govori mu o mračnoj strani sporta, ali ipak.

“Ne vjerujem da Mantula, Čonč i Dvornić kane ostati...”, prekinuo ga je.

Drago mi je što to čujem od tebe, hombre!” čilo prihvati Stevo, toplo ga obujmi oko ramena i tek onda mu zakašnjelo nazdravi s viskijem: “E vidiš, zato što znaš u dušu nogometaše, morat ćeš poći na turneju s Dinamom! Imaš više od mjesec i pol dana za pripremu!”

Šiljo se pitao što, zapravo, u ovome slučaju znači pripremiti se?

* * *

Misao mu je odvrludala maestru Lovri Matačiću, s kojim je o tome što znači pripremiti se razgovarao nakon što je posljednjega dana kolovoza 1946. znameniti, onda četrdesetsedmogodišnji, dirigent bio pomilovan i oslobođen iz Zavoda za prinudni rad u Staroj Gradiški, gdje je dijelom odrobijao prvu od pet godina na koliko je bio osuđen.

Levijatanskim stasom, sirovom snagom i snažnom, žilavom građom Matačić je nalikovao Lotaru, crnome slugi stripovanoga mađioničara Mandrakea.

“Prije nego što sam se počeo pripremati za dirigiranje Beethovenove Treće simfonije Eroice, detaljno sam proučio Napoleonov život!” govorio mu je maestro kad ga je pukovnik Đuro Milić pozvao u svoj ured na Zrinjevcu na obavještajni razgovor. Izrijekom je zatražio da ga on ispita. Nije želio prepustiti do srži uznemirena i isprepadana umjetnika u nezgrapne šake nekoga bilmeza od inspektora iz demimondea, kako Francuzi zovu polusvijet.

Šiljo je upamtio pouku koju mu je Lovro Matačić otkrio čim je zatomio strah i nelagodu, a nakon što je stupio u zazornu kuću OZN-e. Kasnije ju je prepričavao kao izvrsnu ilustraciju kad se upustio u raspru o vrhunskome profesionalizmu, posvećenosti poslu i radišnosti. Bilo je to maestrovo iskustvo u pripremi orkestra.

“Also, ja vam takoreći detektivski proučavam karaktere muzičara i kakvoga su kova. Ispitujem njihove navike i običaje zato što do kraja, do najsitnijih detalja moram saznati kako dišu. Tko su ljudi koji sviraju u mome orkestru? Kakvi su među sobom? Podnose li se, druže li se, pođu li zajedno na piće, smiju li se šalama koje čuju? Kakva je razina tih viceva? Imaju li sence of humour, smisao za humor, kako vele Englezi.

Tko od njih voli ženske, a tko je, oprostite na izrazu, homoseksualac? Ima li kockara ili onih koji se zadužuju i ne vraćaju novac ili pak notornih pijanaca? Jesu li čisti, briju li se svakoga jutra, peru li kosu, vonjaju li po znoju, kakvi su im zubi? Kod glazbenica motrim kako su odjevene, jesu li uredne, depiliraju li dlake ispod pazuha i s nogu? Kakve su im frizure? Štimaju li im brakovi, vole li švrljati, jesu li im djeca odgojena? O, natürlich, meine liebe, i naizgled neprimjetne sitnice presudno utječu u konačnome učinku ansambla!” napeo se maestro. I onda kao da je požalio što pred pukovnikom nije obuzdao bujicu riječi, sklopio je krug svoje teorije o poniranju u psihe glazbenika: “Ako je išta u meni švapsko, onda je to bolesna potreba za savršenstvom. Tu sam vollkommen!”

Lovro plemeniti Matačić bio je za vrijeme NDH nadzornik glazbenih ansambala Hrvatske vojske i šef dirigent Simfonijskoga orkestra Hrvatskoga državnog krugovala. Sve do 23. travnja 1945., dvije sedmice prije kapitulacije Njemačke, kad je u Zagrebu ravnao tim orkestrom, na koncertima je istupao u odori domobranskoga potpukovnika.

U Banskim dvorima, u nazočnosti vojskovođe Slavka Kvaternika, među prvima prisegao je na vjernost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 12. travnja 1941., dva dana poslije njezina proglašenja, dakle, prije Pavelićeva povratka iz emigracije u Italiji.

Lovro pl. Matačić bio je među poglavnikovim najelitnijim i najtraženijim kulturnim poklisarima. Osobito su postale omiljele i učestalo izvođene njegove skladbe: Pjesma hrvatske pobjede i Hrvatska svečana koračnica - u slavu oružanih snaga NDH.

Kad je, čak i političkim laicima i najzadrtijim ustaškim optimistima došlo do mozga da se nezadrživo bliži opijelo Hitlerovoj Njemačkoj i njenim ratnim saveznicima, pa tako i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Lovro pl. Matačić u svome posljednjem ratnom izlasku u inozemstvo, u velikoj dvorani Reichssendera u Beču, izvanredno je postavio Zajčevu operu “Nikola Šubić Zrinjski” i njome ravnao na praizvedbi. Prenosile su je sve radijske postaje Trećega Reicha. Oduševljena ga je publika ispratila salvama ovacija. Prethodno je Lovro von Matačić za milijunsko slušateljstvo, također izravno, na njemačkome pročitao svoje predavanje: “Kulturno izrastanje hrvatske nacije obilježeno stoljetnim borbama i odricanjima”.

Prije nego što će partizani 8. svibnja 1945. ući na istočna vrata Zagreba, maestro je kod kuće, isključen od stvarnosti, kao u transu skladao “Simfoniju konfrontacija”. Toliko se bio stvaralački zanio da nije stigao uteći na vrijeme. U svome sudbonosnom slučaju - kad su i posljednja domobranska vozila, a u kojima bi se pronašla mjesta za nj i njegovu ženu Lili, već bila daleko - zakašnjelo se sjetio austrougarske vojničke izreke da satnija ne čeka kobilu koja piša.

Matačići su 6. svibnja potražili utočište u najužem središtu, u domu prijatelja, dramskoga velikana, prokazana ljevičara Dubravka Dujšina, u Jurišićevoj ulici. Dujšin nije zaboravio Lovri Matačiću da je zahvaljujući njegovu međunarodnome ugledu bio dvaput oslobođen iz ustaškoga zatvora, što će reći da ga je još nedavno spasio ispod galgi.

To što se maestro četiri dana pritajio kao zec koji spava otvorenih očiju bila je mudra odluka, vrijedna života. Izbjegao je prvi, najpogubniji val nemilosrdne sječe pomahnitalih osvetničkih sablji.

Da je uletio u neukrotive kandže zvanih, nezvanih i samozvanih sudaca, Lovro pl. Matačić, kao potomak drevne aristokratske loze, a više od toga i kao popularna i ugledna perjanica poražene strane, vjerojatno bi izgubio glavu bez suđenja. Ne bi ga spasio izgovor da je predano služio samo glazbenoj muzi, a ne ustaškoj ideji. Kao što je uostalom život izgubio Andrija Konc, najistaknutiji hrvatski pjevač šlagera, kojeg su ubili u sabirnome logoru na Kanalu kod Zagreba. Ili Mrzla Markušić, najbolji bacač koplja lakoatletske sekcije Concordije, koji je te krvave četrdeset pete, smaknut nakon što ga je prijeki sud nabijedio kao njemačkoga agenta. Kao što su bili obezglavljeni i vrsni nogometaši: Emil Perška, Braco Babić, Kapec, Pavletić i Makovička (Šiljo ih je sve poznavao iz prijeratnih dana, dok mladost za vinskim stolom nije marila jesi li za lijeve ili desne, za crvene ili crne, za nacionaliste ili unitariste, za Staljina ili Hitlera, za HAŠK ili Građanski...).

Na Dujšinov nagovor da se ne plaši jer mu se ništa neće dogoditi (“Ta, zaboga, Lovro, ti si bio glazbenik a ne političar!”), obodreni Matačić 10. svibnja 1945., dva dana po ulasku Jugoslavenske armije u Zagreb, prijavio se i stavio svoj raskošni dar na uslugu netom postavljenome povjereniku radija, glazbeniku i partizanu Ivi Vuljeviću, kojem je bila tek dvadeset šesta. I koji oduvijek pa i onda kad je zavladao u ime svoje pobjedničke armade nije skrivao divljenje prema liku i djelu dvadeset godina starijega maestra.

Smiren ljubaznim prijamom kod Vuljevića, Lovro Matačić se s Lili vratio u svoj stan. Nestrpljivo je brojao sate čekajući poziv s radija. Držao se Vuljevićeva obećanja kako nema zapreka da i ubuduće ne ostane dirigent radijskoga Simfonijskog orkestra.

Dočim, bilo je jačih od Ive Vuljevića.

Kobnoga 12. svibnja po Lovru Matačića dolaze panduri kockastih glava. Utrpaju ga u crnu maricu i zgađeno mu saspu da ga uhićuju kao narodnoga neprijatelja i vjernoga slugu okupatora i domaćih izdajnika. Odvode ga na isljeđenje u vojni zatvor na Novu Ves 18 i bacaju u ćeliju broj 96 u kojoj među petnaestak sparušenih uznika prepoznaje glumce Dalibora Šatalića i Maksa Furiana i umjetničkoga fotografa Đuru Griesbacha.

Da ga unizi i dublje mu gurne glavu u šljam, obijesni upravitelj zatvora kolutavih očiju, tjelesno i moralno neprivlačna izgleda, duduk natočen mržnjom, natjera maestra da s još trojicom bandita, kako ih je posprdljivo zvao, prenese glasovir s drugoga kata i ubaci ga u kamion. Fotografija hamalskoga prizora - s poučnim potpisom da je to tek djelić zaslužene kazne ustaškome trabantu Lovri Matačiću, koji se ogriješio pred narodom i stoga ne smije očekivati oprost nego prezir i osvetu - objavljena je u Vjesniku. Tako je Hrvatska saznala da je virtuozni ravnatelj iza partizanskih rešetaka.