Viki žali pukovnika kojeg je izdala cura

Doplovivši s eteričnoga putovanja iz Tip-topa, iz uspomena o Tinu, pukovnik je iskočio iz mašte i prijaznije nego dotle navrlje pogledao u logorskoga potporučnika, kulturnoga referenta.

Umalo je lakomisleno pristao na viđenje s logorašima. Dobro da nije. Samo bi mu još trebalo da se sretne s osuđenicima koje poznaje. Takvih je ovdje, koliko je površno ocijenio, bar pedesetak, ako ne i više.

U Staroj Gradiški robija i Nikola Mirt, muž njegove zaručnice Ive Zdunić. A on, Nikola, bio mu je najbliži prijatelj s kojim je dijelio školsku klupu. Zaglavio je kao visoki službenik ministarstva inozemnih poslova NDH. I kako se ponijeti prema njemu?

Pukovnik se pokušava sjetiti: tko je od njegovih zagrebačkih znanaca poznata imena još osuđen zbog djelovanja u NDH?

Skladatelj i ravnatelj Boris Papandopulo, čije je najvidljivije vanjsko obilježje impozantan nos, nalik kljunu tropske ptice kakadu - za razliku od Lovre Matačića i Jakova Gotovca - začudnom srećom izbjegao je zatvor, suđenje i robiju. Njemu, posljednjem endehazijskom direktoru Opere u Zagrebu, Sud časti Društva skladatelja Hrvatske izrekao je trajnu zabranu djelovanja. Zato sada, sastavljajući kraj s krajem, preživljava vozeći kamion. Šiljo je jednom u Trnju vidio za volanom Papandopula dok je prevozio pijesak.

Zamozgao je: tko je sve osuđen od osoba iz visokoga zagrebačkog društva, a koga on poznaje? Prevoditelj Josip Tabak. Odvjetnik Lav Žnidaršić. Knjižar Ivan Kugli. Arheolog Mirko Šeper, koji je otkrio Vučedolsku golubicu i brat je svećenika Franje Šepera, rektora Sjemeništa. Osobni liječnik Ante Pavelića i sinovac imenjaka Mile Budaka, pisca i doglavnika, dr. Mile Budak (koji je po kazni sada ravnatelj logorske bolnice, ovdje, u Staroj Gradiški, ali će uskoro biti oslobođen). Bubnjar Slavko Unukić. Državni djelatnik Šime Mazzura. Konzul NDH u Rijeci i Trstu Niko Duboković Nadalini (i njega će za koji dan osloboditi). Vlasnik kina Rex u Jurišićevoj ulici, koji je za NDH bio preimenovan u slikokaz Klek (a danas je, poslije konfiskacije, postao kino Kosmaj) Kruno Simon. Svestrani sportaši, braća Braco i Boris Urbić. Tenisač Miško Branović. Stolnotenisač Slavko Crnić, koga je gledao kako igra sa Žarkom Dolinarom na uzdignutoj bini u prepunome kinu Urania. Potom: glumci Josip Pukšec, Branko Špoljar i Viki Glovacki, s kojim se učestalo družio. Nogometaši Vladimir Zajec zvani Zipa, Bernard - Benda Hugl, Oto Bobek, Danko Premrl - Nurmi i Marijan Peštaj. I najmlađi među njima, Marijan Hraški, zgodni dečko iz Šiljina susjedstva, koga su kao sedamnaestogodišnjaka najprije bili osudili na smrt, ali je u posljednji čas pomilovan.

Dok se pukovnik gnjavio i petljao s potporučnikom i njegovim zidnim novinama, upravitelj je pojedinačno telefonirao čuvaricama Ireni i Maci u Požegu i pozvao ih na nedjeljnu večeru. Učetvero, s drugom pukovnikom Đurom Milićem i, razumije se, s njime kao domaćinom skupa. Kako je i očekivao, obje su, i to smjesta, razdragano pristale. Štoviše, poziv su shvatile kao laskavo priznanje. Pa koja se policajka ne bi rado upoznala s misterioznim pukovnikom? I večerala s njime!

Najpouzdanija upraviteljeva trojka žestokih momaka za posebne akcije, tvrdih šaka koje opale od prve i najtvrđe protivnike, u nedjeljno jutro, naprasno i efikasno, izvela je strogo povjerljivu zadaću. U Novoj Gradiški su bez muke pronašli i iz kreveta izvukli i uhitili dvojicu Cigana primaša iz kapele kavane Slavonija.

Upravitelj je svečano okitio svoj ured.

Umotao je žarulje u krep papir tamnocrvene i plave boje, dok je ispod providnoga stakla na radnome stolu nametljivo razbacao razglednice što su mu ih znanci poslali s putovanja i odmora. Panorame: Opatije, Hvara, Portoroža, Bleda, Petrinje, Sutivana, Plitvičkih jezera, Novoga Sada, Krapinskih toplica, Korčule i Gostivara, a jedna je bila poslana čak iz Venecije - po upraviteljevu sudu, trebale su impresionirati Irenu i Macu. Stol, pripremljen za večeru učetvero, ukrasio je s dvije keramičke vaze u koje je stavio mirišljavo cvijeće.

Upravitelj poslije zdravice, sa slavljeničkim žarom u očima, gotovo pjevajući od radosti pripomene pukovniku da je kompletirao orkestar.

“Kad želite da orkestar krene?”

“Najbolje će biti poslije večere!” uznošljivo odgovori pukovnik i nastavi sladostrasno ogledavati ženski par. Odvagnuo je neosporne zanosne vrline zasad još stidljivih policajki i uvjerio se kako mu se Maca, koja je mirisala na jagode, više dopala od Irene.

Poprilično se pojelo, a još više popilo.

Maca i Irena su već emancipirano dopuštale da im kavaliri prebace ruku preko ramena. Pukovnikova druga ruka sve češće vrluda i traga ispod stola. Milujući je laganim pokretima preko svilene, prozirne haljine, osjećao je meso njenih putenih, mladih, tvrdih i bijelih bedara, a Maca se sve manje protivi tome skrivenom iskazivanju nježnosti.

Nezadrživi je upravitelj želio što prije pokazati svoje iznenađenje večeri:

“Da sada pozovem svirače, druže pukovniče...” progovorio je suzdržljivo.

Pukovnik ustane, neočekivano se uspne na stolac i teatralno položi lijevu ruku na grudi, dok desnu podigne sporim, kneževskim pokretom. Zažmirio je i uzdignute glave citirao danskoga kraljevića Hamleta:

“Jesu li glumci spremni?”

Upravitelj je, jedva dočekavši, gipko odskakutao po kapelu.

* * *

Pukovnik Milić nije prihvatio naporno upraviteljevo nagovaranje da ga u Zagreb odvezu logorskim kolima. Radije će, rekao je, ekspresnim vlakom - simplonom, koji će u osamnaest i deset stati u Novoj Gradiški. Nije dopustio čak ni da ga upravitelj ili bilo tko isprati do kolodvora, osim vozača. Pa ni ucviljena, namirisana lutkica Maca, koja je, dok su se opraštali, zajecala kao udovica.

Kao što je Šiljo nepogrešivo zloslutno predosjetio, ministru unutrašnjih poslova generalu Stevi Krajačiću još prekjučer ispod kamena iskočila je anonimna prijava iz Stare Gradiške. O nedostojnome i raskalašenom divljanju pukovnika Đure Milića u logorskome krugu i izvan njega, što je zgrozilo i sablaznilo ne samo osoblje Kazneno-popravnoga doma nego i civile koji su se zatekli u mjesnome restoranu u vrijeme dok je spomenuti drug večerao i pritom previše popio.

Šiljo, nervozno gaseći cigaretu u željeznoj pepeljari kao da pritiska glavu živome stvoru, upitno se zagledao u svoga šefa:

“Zar si i ti, baćo, počeo vjerovati nepotpisanim pamfletima?” pogledao ga je kolebljivo, a bore na čelu postale su mu vidljivije. Što god je više stario, postajao je razdražljiviji, živci su mu utanjili i sve bolnije primao je slabe vijesti.

Ministar je rubom rukava čistio jedva zamagljeno staklo koje je štitilo uramljenu fotografiju, snimljenu u lovištu u Karađorđevu, na kojoj sa široko nasmijanim maršalom Titom slavljenički stoji iznad ustrijeljenih trofejnih veprova. Pitao je svoga pomoćnika, najbližega i, po tvrđenju mnogih iz službe, najdražega suradnika:

“Je li istina, Šiljo, ovo što piše u pismu? Ako mi kažeš da nije, istoga ću ga časa poderati, evo tu, pred tobom, amigo!” neugodno mu se smiješio.

“Istina je!” pokunjeno je zahripao Šiljo.

“Samo se u tvojoj ludoj glavi, hombre, može roditi zamisao da naložiš hapšenje trojice vandrokaša kako bi s njima popunio robijašku kapelu!” ribao ga je Stevo, ali ne pretjeranom žestinom. Prije će biti da je to neslaganje negoli srdžba. Dok mu je odmjereno čitao prijavu, jednom se i nasmijao Šiljinoj novoj, originalnoj nevaljalštini patentiranoj u logoru u Staroj Gradiški. No kad je okrivljeni povjerovao da će i ovaj put nekažnjeno izmigoljiti, sada nešto smrknutiji ministar pridoda: “Morat ću te predati u ruke disciplinske komisije, amigo. Zato što su još neki drugovi saznali o skandalu u Staroj Gradiški. A i zbog toga što se za tobom, kao crijevo, odavno vuče još jedan glupi slučaj, caramba! Mnogima su navrh glave tvoji mahnitluci, joder!” Stevo pred njime, baš kao i nekoć Tias Mortigjija, sjetio se Šiljo, često ubaci koju kastiljansku. Da pokaže kako mu nije izvjetrilo i u zaborav prohujalo što je sve naučio za trogodišnjega vojevanja u građanskome ratu u Španjolskoj, u koju se kao metalski radnik 1936. otisnuo na krilima komunističkih ideala.

Tročlana komisija, kojoj je šutke asistirao drug Stevo, bezdušno je izrešetala pukovnika Milića. Na kraju su isljednici zaključili da će ga teretiti zbog dva delikatna prijestupa. Prvi: zlorabio je službenu dužnost i visoki položaj. Drugi: stupio je u intimne veze s čuvaricom logora u Slavonskoj Požegi M. A. Takvo nemoralno ponašanje, naglasili su, protivno je zakonima službe i zaslužuje primjerenu osudu! Ali su zatim, na ministrov usputni prijedlog, a koji ih nije obvezivao, ipak odlučili da nemaju razloga žuriti s objavom presude.

Šest dana poslije ispitivanja pukovnika Đure Milića, skupina republikanskih i demokratskih kongresmena, a nakon uznemirujućih glasova o neljudskom postupanju prema političkim uznicima, na višekratno traženje vlade SAD-a, posjetila je logor u Staroj Gradiški.

Pred domaćim i inozemnim novinarima američki kongresmeni nisu izrekli nijednu iole jaču opasku o tretmanu osuđenika. Njihov je četverosatni obilazak završio bez ozbiljnije primjedbe. Izjave Amerikanaca o korektnome odnosu prema zatočenim neprijateljima Titova komunističkoga režima bile su podvučene na naslovnim stranicama svih jugoslavenskih dnevnih novina, a izbile su na čelna mjesta i u radijskim vijestima.

Vidljivo obradovan i prezadovoljan zato što je skinuo majmuna s leđa, ministar Krajačić je na kolegiju pohvalio pukovnika Đuru Milića. Prenio je i čestitku saveznoga ministra Aleksandra Rankovića. Naložio je zatim smirena, ali odlučnoga glasa koji je otkrivao neprijepornu moć da se zasvagda i neopozivo obustavi i proglasi ništavnim postupak protiv pukovnika Milića. Mora biti izbrisan iz svih zapisnika i ostalih dokumenata zato što je protupravno pokrenut poslije anonimne prijave.

* * *

Zagreb, nedjelja,

21. siječnja 1951.,

ispred Gradske kavane

Iz galerije Šiljinih, mahom kavanskih i birtaških znanaca i pajdaša, poznatih zagrebačkih likova, osuđenih zbog javnog djelovanja u NDH, a koje su oslobodili, prvi s kojim se našao licem u lice bio je toga prozeblog nedjeljnog prijepodneva komičar Viki Glovacki.

Dvije godine mlađi od Šilje, svestrano nadareni glumac, tekstopisac, pjesnik, skladatelj, pjevač, glazbenik i redatelj pušten je prije osam dana iz Zavoda za prinudni rad u Staroj Gradiški nakon što je odgulio pet i pol od sedam presuđenih godina.

Viki je 1939. kao brucoš na pravu postao popularno lice. Sve ga je učestalije bilo u kabaretskim, kazališnim i radijskim humorističkim programima. Neodoljivo šarmantan poderani glas, kojim je urnebesno slatko zasmijavao i uveseljavao svoje sve brojnije poklonike - nije promakao očima i ušima ministara, oružanih snaga Slavka Kvaternika i narodne prosvjete dr. Mile Starčevića.

Iz domobranske vojske, u kojoj je ubrzo po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske počeo služiti u Dočasničkoj školi u Varaždinu, Vikija, kojemu je krsno ime bilo Viktor, po njihovu nalogu premjestili su 1943. u Zagreb, u Prosvjetnu bojnu.

Na ideološkome tečaju prošao je pripremu za voditelja promidžbenoga radijskog magazinskog ciklusa Hrvatskom vojniku, koji je potom s naslovom Hrvat u borbi pod njegovom rukom sve do pada Pavelićeva režima išao svakodnevno, i to dvaput, u podne i u deset navečer. Pisao je većinu tekstova, a u goste su on i njegova ekipa - u kojoj su bili: Krešimir Golik, Braco Reiss, Miško Petranović, Meho Sefić i Ivo Robić - osim političkih i vojničkih majordomusa pozivali pred mikrofon vodeće glumce, pjevače, sportaše i ine narodne miljenike.

Viki Glovacki za masovnoga bijega u Austriju, mada mu je bilo ponuđeno, nije umakao iz Zagreba, nego je - doslovce pred mikrofonom koji je naglo utihnuo - 8. svibnja 1945. u zgradi Državne krugovalne postaje u Vlaškoj ulici radeći svoju emisiju dočekao ulazak partizanske vojske.

Vojni sud Komande grada Zagreba presudom zavedenom pod brojem 1887-45 osudio je 25. kolovoza 1945. Vikija Glovackoga na sedam godina prinudnoga rada i pet godina gubitka svih građanskih prava osim roditeljskih kao ustaškoga zelota i suradnika okupatora.

* * *

Bila je zubata zima, poput onih iz kičastih opisa u pučkoškolskim čitankama.

Viki Glovacki, u tankim plitkim ljetnim cipelama jer zimskih nije imao, tabanao je oprezno i nesigurno da se ne posklizne na nataloženu neočišćenome ledu te ugledao kao utvaru Šilju Milića. Smramorio se pred pojavom negdašnjega prijatelja, odjevena u teški plavi šinjel pukovnika milicije.

Iako se u posljednje dvije prijeratne godine učestalo družio sa Šiljom, Viki je, opterećen razmišljanjima koja su mu sumanuto prohujala, kanio oboriti glavu i mimoići se s njime kao da ga odsutno zanesen nije primijetio. Ponadao se da će mu Šiljo uzvratiti jednako odglumljenom ignorancijom.

Pokolebani Viki je zakasnio za desetinku sekunde i nije izbjegao sudar očima.

“Zdravo, Viki!” glasno ga je pozdravio Šiljo.

Umjesto odzdrava užasnuti Viki, kao šipak skupljen od himalajske zime, smeteno je protresao glavom odozgo-odozdo i nesročno muklo zasoptao:

“Umhmmm...”

Šiljo ga je vedro uhvatio ispod ruke:

“Hajdemo na piće... Godinama se nismo vidjeli, je li tako, baćo...”

“Ali oprosti, Šiljo, ne mogu... Hvala na pozivu, možda drugi put... Jer strahovito žurim!” izvlačio se neodređeno Viki. Nije bio siguran je li zacvokotao od hladnoće ili zacijepio od straha. Dok ga je pukovnik vukao u Gradsku kavanu, izbacio je posljednju lošu kartu: “Nemam ni filira u džepu...” “Danas sam ja zvao, baćo. Ti ćeš taj drugi put, kad budeš imao!” Šiljo je zatroptao čisteći snijeg s đonova čizama i zatim ugurao Vikija kroz glomazna crna vrata od kovana željeza. Odložili su kapute, a zadivljeni garderobijer, nadjeveni memljivi bezbojni starčić s kožnatim zaštitnim zakrpama na rukavima sakoa, pozdravio ih je naglašeno sluganski i iskrivljena osmijeha. “Popnimo se radije na kat, gore je mirnije...” predloži Šiljo kad su zašli u osvijetljenu kavanu. I ne sačekavši odgovor zabrzao je uz visoko stepenište. Viki je sitnim koracima kaskao za njime.

Više pari prodornih radoznalih očiju, koje su uočile poznate gradske face, začuđenom naglom šutnjom popratilo je ulazak svemoćnoga policijskog arhonta i nemoćnoga prozebla komičara. Šiljo se vično uvjerio da je Zagreb obaviješten o Vikijevu izlasku.

Nekoliko trenutaka jedan drugome nisu ništa rekli.

“Odavno se nismo vidjeli, baćo...” tek poslije naručena kuhanoga bijelog vina s cimetom, koje se kao iz dimnjaka kipilo iz čaša zaštićenih čipkastim niklanim držačem i u valovima zamamno zamirisalo, Šiljo je ponovio frazu maloprije izrečenu ispred ulaza eda bi otkravio ukrućenoga neugrijana Vikija, koga je napreskokce spopadao laki drhat.

“Odavno, Šiljo. Puno vremena je prošlo...” splasnuto je mamoljio Viki, pušući istodobno u prevrelu tekućinu.

“Nisam brojao...” na to će uz lijeni osmijeh Šiljo. Zakašnjelo se sjetio da u kući obješenoga nije obzirno i smotreno spominjati uže.

“A ja sam, vidiš, brojao...” tihom gubitničkom gorčinom dočekao ga je natmureni Viki i oprezno srknuo prvi mali gutljaj.

“Daaa...?” upitno ga je odmjerio Šiljo, predosjećajući otprilike kako će mu replicirati Viki. I pogodio je:

“Da. Najprije, kraće vrijeme, u zatvorima u Petrinjskoj i u Popovači, a potom u logoru u Staroj Gradiški, brojao sam ne samo godine i mjesece, nego dane, i sate...”

“Žao mi je...”

Drugi i treći, ovaj put dulji srk rasteretili su Vikija dotadašnje nelagode. Napeto tužno žućkasto lice mu se smekšalo, a rečenicu je ukrasio rezigniranom grimasom:

“Lako je reći: žao mi je...”

“A što sam trebao reći?” jedva se pobunio Šiljo.

“Ne znam... Ali možda si s mjesta na kojem si mogao učiniti nešto za mene... Bar pitati kako mi je...” Vikijeva čaša se puno brže praznila od Šiljine.

“Nisam znao gdje si, Viki... Nisam znao što se dogodilo s tobom...”

“Nisi znao?” sve sigurniji i nesputaniji Viki prodornim i nepovjerljivim pogledom zakovao je zamišljena Šilju.

“Nisam!” neuvjerljivo reče Šiljo iz kojeg je izletio kratki uzdah. I da se na časak izvrda od nelagode, migom i pokretom ruke bez riječi naložio je udaljenu konobaru neka ponovi turu.

“Oprosti, Šiljo, ali ne vjerujem ti da nisi znao...” obneveseljeno jedva prošapće užareni Viki. Krupne kapi znoja, koje su mu se zakotrljale niz mesnate obraze, najvidljivije su kazivale koliko se uzbudio.

“Ako ti je tako draže, onda u redu. Nemoj mi vjerovati, baćo. Neka ti bude...” reče pukovnik prenavljajući se prepredeno.

* * *

Uz blagoslov druge ispijene čaše kuhana vina zagrijani Viki u Šilji sve manje vidi policijskoga pukovnika, a sve više veseljaka i kurviša, odvjetničkoga pripravnika Šilju Milića. Lumpera s beskonačnih noćarenja. Pajdaša s kojim je dijelio kavanske stolove, bančio, pjevao i nadvikivao se. A s njima i sateliti, Šiljina zaručnica Iva Zdunić, Nikola Mirt, Tias Mortigjija, Ivka i Joža Rutići, Dejan Dubajić i ostali puce i dečki. U Šilji umjesto pukovnika policije Viki radije prepoznaje svoga gledatelja, iz dana dok je kao komičarski novak grabio u osvajanja kazališta i kabarea.

Sljedeći dugi gutljaj, prvi iz treće čaše, Vikija je napunio većom snagom. I dok mu je srdžba splašnjavala, a nakon što su se našutjeli, počeo je ispovijedati svoju zapretanu prošlost, škiljeći napol spuštenih kapaka:

“Ugledao sam te iz daljine u Staroj Gradiški kad si tamo boravio koncem listopada 1947. Sjećam se i datuma, Šiljo. Bio je dvadeset osmi. Toga poslijepodneva, nakon ručka, upravo smo ulazili u dvoranu - išli smo na pokus osuđeničkoga zbora i orkestra koje je utemeljio Lovro Matačić... Lovru su, to ti je poznato, pomilovali godinu dana ranije, posljednjega dana u kolovozu 1946.” tesao je Viki.

Dok izvlači iz maloga mozga datume kao da sjedi ispred profesora na ispitu iz suvremene povijesti, iz njega šišti poput udaljena šuma nepodmazanih vrata. I kako ga Šiljo netremice sluša, Viki uznositije nastavlja:

“Nakon što su ga pustili, Lovru je, kao ravnatelja našega zbora i orkestra, a u svakome je bilo oko trideset osuđenika, naslijedio Zagorac Marijan Zuber, koji mu je bio ađutant dok je Lovro za NDH kao glavni kapelnik vodio domobransku glazbenu bandu. Među onima koji su sa mnom svirali i pjevali u logoru mnoge si poznavao, osobno ili po čuvenju. Recimo, arheologa Mirka Šepera, brata nadbiskupa Franje Šepera; zatim, moga prvog vjeroučitelja, svećenika Ambroza Vlahova; opernoga pjevača Dragu Hržića; umjetničkoga fotografa Ljudevita Kowalskoga, muža operne primadone, Bugarke Marijane Radev, koga su osudili na dugi zatvor jer je, pored niza ministara i njihove djece, snimao i Antu Pavelića s obitelji; franjevca konventualca i skladatelja Kamila Kolba; vlasnika kinematografa Rex Krunu Simona; novinara Milana Mačkovića, koji je bio glavni urednik lista Satirikus; veletrgovca Hugu Mondekara, čiju su ženu Ankicu 1947. osudili na smrt jer su joj pronašli neprijavljenu bačvu masti, a kad su je u zoru odvodili na strijeljanje na Mirogoj, ona se otimala, ridala i urlala toliko glasno da su se očajnički krici čuli stotinama metara...”

Slušajući ga najprije kao začaran, a sada već i uznemiren, Šiljo je zlovoljno zaustavio nizanje Vikijevih uzavrelih uzničkih uspomena:

“Otkrij mi, baćo, ali, molim te, bez folova, pošteno: kako si iza sedam brava u Staroj Gradiški uspio saznati sve ono o Mondekarici?”

Nakvašen vinom Viki Glovacki sada je posve zaboravio odnos tko je danas Šiljo, a tko on. I ponukan pitanjem o Ankici Mondekar, otključao je kovčeg u koji je pohranio najtajnije uzničke pitalice i kazalice. Iz njega je napokon progovorio glumac:

“Pitaš me kako sam saznao? Pa cijeli je Zagreb brujao da su osudili i ubili Ankicu Mondekar”, melodramatično je uzviknuo i, kao da će mu domalo doći sudnji dan, zabrzao: “Zar je onda čudno što je takva krupna novost brzo doletjela i do nas, do ptičica u krletci, željnih svake, pa i najbanalnije vijesti. Nekome netko dođe u posjet pa mu ili šaptom ili skrivećki doturenim papirom, dok je čuvar na tren okrenuo glavu, prenese što ga zanima. A nas je zanimalo sve iz Zagreba. Tko se oženio? Kome se rodilo dijete? Koji je Dinamo na tablici nogometnoga prvenstva? Kako to da je u Kairo emigrirao tenisač Franjo Punčec? Koje filmove prikazuju u kinima? Kako su plesali Ana Roje i Oskar Harmoš u baletu ‘Romeo i Julija’?

Gdje pjevaju Ivo Robić i Meho Sefić, a gdje sviraju violinist Dragutin Bego i pijanist Zlatko Černjul: u Ritzu ili u Grill roomu? Kakvo se čudo dogodilo da je i u novinama opasno žigosani Krešo Golik lanjske godine ipak uspio snimiti prvi hrvatski sportski film ‘Plavi 9’? Jesu li izmijenili brojeve tramvaja koji voze do Črnomerca i Dubrave? Kako je tajna policija nadmudrila i ulovila ubačenoga ustašu Ljubu Miloša, koga su potom osudili i objesili ga? Kako u logoru u Lepoglavi postupaju s osuđenim nadbiskupom Alojzijem Stepincem? Je li istina da je za svoj šlager ‘O bijeli Zagreb grad’ skladatelj i pjevač Zvonko Krkljuš morao po nalogu odozgo nadopisati stihove: ‘... prolazi kroz grad brigada, radosna su srca mlada’ - kako bi se afirmirala nova socijalistička svijest?

Kako su vlasti dopustile Walteru Neugebaueru - koga partizani umalo nisu likvidirali, zato što je od 1941. do 1945. s bratom Norbertom blistavo uređivao nikad nadmašeni Zabavnik, a koji je i na vrlo suženome teritoriju NDH bio prodavan u nevjerojatnih sto tisuća primjeraka, u triput višoj nakladi i od Hrvatskoga naroda - da snima prvi crtani film u Zagrebu i Jugoslaviji ‘Veliki miting’? Kako to da su lijepu pijanisticu Melitu Lorković, unatoč nepoćudnu rodoslovlju i stravičnome bojkotu u Zagrebu, 1948. ipak pozvali u Beograd da kao redovna profesorica glasovira predaje na Muzičkoj akademiji, a tamo i danas živi s mlađim sinom Hrvojem? Pa dalje: je li istina da su Andriju Hebranga preklani ubili u zatvoru u Beogradu?

I da te na kraju vrlo određeno pitam: jesmo li mi logoraši bili u pravu kad nismo povjerovali glasinama da se čestiti Mostarac Ilija Jakovljević - istaknuti novinar, posljednji prijeratni predsjednik Društva hrvatskih književnika, vrsni odvjetnik i visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke - ubio 1948. u zagrebačkome istražnom zatvoru kao što su vlasti proturile u javnost nego će prije biti da je ubijen poslije užasnih mučenja? Unatoč tome što su ustaše godinu i pol dana držali Jakovljevića zatočena u Staroj Gradiški, a on potom 1942. prišao partizanima...”

Šiljo je pršljivo zgrabio ruku zanesenoga Vikija i netrpeljivo ga iz duga izleta u uspomene sunovratio u vrijeme sadašnje.

“Stani, baćo, ohladi, grom te ranio... Pitao sam te jedino: kako si u logoru uspio saznati da je strijeljana Ankica Mondekar? Toliko si se zanio da si gurnuo pod otirač početu priču o tome da si me vidio u logoru...” odsjekao je Šiljo kao na panju i nagradio ga hladnim osmijehom.

“Kuhano vino me je uzelo pod svoje pa sam se zapetljao”, smućeno reče Viki zbrkano slažući riječi. Zastao je kao da u kavanskome polužamoru lovi misao koja mu je utekla.

A kad se sredio, počeo je ugađajući Šilji: “Dunque (tu talijansku poštapalicu moj otac Ivan donio je u Zagreb iz Rijeke, u kojoj sam rođen), nadao sam se da ćeš pitati za me, pozvati me, da ćeš se sjetiti naših zagrebačkih druženja. Iskopnio sam od tuge kad sam čuo da si četiri dana potom napustio logor... I da su istodobno kad si se ti vraćao u Zagreb oslobodili trojicu osuđenika, ciganskih kavanskih glazbenika koje je Marijan Zuber kanio priključiti našem orkestru. Dugo sam goruće razmišljao i pitao se u nevjerici zašto si me izbjegao. Zato što si bio uvrijeđen na me jer sam se ponio kao ljigavi gmaz i bijedno te izdao onda kad sam pošao na svadbu Robinu Hoodu...”

“Koji popišani Robin? Koja jebena svadba?” uzvrdao se Šiljo prhkajući usnicama.

“Oprosti”, nasmijao je krještavo Viki, “što sam Nikolu Mirta nehotice nazvao logorskim nadimkom Robin Hood, a koji ti ne znaš.”

“Pa što ako si mu bio na svadbi?” zarumenjeni Šiljo hinjenim ravnodušjem prikrivao je svoje srdito izdanje i razbuktali bijes zbog spomena Nikole Mirta, a napose njegova i Ivina pira. Dotle je, bar za vanjsku upotrebu, uvjeravao sebe i ostali svijet da je usavršio tehniku kojom je iz sjećanja izbrisao Ivu Zdunić.

“Ni ja na tvome mjestu, Šiljo, ne bih oprostio svome najboljem prijatelju da mi je preoteo zaručnicu kao što je Nikola tebi preoteo Ivu. I neoprostivo bih zamjerio svojim prijateljima koji su otišli na njihovu svadbu kao što sam otišao ja. Napose bih uzeo za zlo Tiasu Mortigjiji jer je pristao da bude Nikolin kum...” burno je rasuđivao Viki. “Vaš je sud Tiasa i mene kaznio kao osramoćene ratne gubitnike. Njega smrću, a mene sa sedam godina zatvora.” Viki je počeo ispijati i četvrtu čašu kuhana vina. I po onoj: neka bude što biti mora! - iznureno je istresao herezu koja je pokosila Šilju. A rekao mu je: “Sada ću ti priznati zbog čega se godinama mučim i slamam. Pojasnio sam prošle događaje time da si se zlopamtivo osvetio Tiasu i meni! Kreneš li me uvjeravati da nam se nisi osvetio, pitat ću te zašto onda, iako si mogao, nisi zaustavio Tiasovo pogubljenje?”

Kad je saslušao što Viki misli o njemu, Šiljo je nekontrolirano procvilio poput pseta koje su pogodili kamenom:

“Jesam li ja unatoč visokoj dužnosti koju sam obnašao potezom pera ili jednom jedinom riječi, kao što me uvjeravaš da jesam, mogao oboriti smrtnu osudu koju je Tiasu Mortigjiji izrekao Okružni sud Hrvatske, kojim je predsjedao jedan od najpotkovanijih pravnika Žarko Vimpulšek? Hajde, odgovori mi! Zar misliš da nisam krvavo propatio kad sam saznao da je Tias strijeljan? I može li tvoja prazna glava zamisliti što bi bilo da je bilo obratno? Da ste rat dobili vi, ustaše?” Viki je protrnuo kao ošinut kad ga je Šiljo ciljajući strijelom u srce nazvao ustašom. Ipak se svladao da mu zamjeri zbog opasne kvalifikacije nego ga je i dalje slušao bez upadica. “Mortigjija je, time ćeš se bezuvjetno morati složiti sa mnom, u ustaškome poretku bio neusporedivo viši, važniji, moćniji i utjecajniji nego što je pukovnik OZN-e Đuro Milić danas, u komunističkome! Heeej, baćo, pa ja ne bih mogao izvući ni vlastita brata kad bih ga imao da ga je kao ustašu osudio na smrt visoki tribunal kao što je Okružni sud Hrvatske, shvaćaš li me? Želiš li još dokaza o mojim neuspjesima ili ti je ovo dovoljno?”

Vikiju Glovackome nije bilo dovoljno:

“Ali ja sam saznao da si nekima spasio glavu...”

“Kome?”

“Nikoli Mirtu!”

Šiljino se lice ukisnulo kao da je popio bokal octa:

“Tko ti je to rekao?” obrušio se na nj.

“I doista želiš saznati tko mi je rekao?” obzirno ga je pitao Viki.

“Naravno da želim, jebo te...”

“Osobno Nikola Mirt!”

“Nikola Mirt? A što ti je mogao reći taj nedojebani prtljanac?”

“Rekao mi je da si mu u posljednji trenutak spasio glavu. I to kad mu je već bila napisana osuda na smrt strijeljanjem. Povjerio mi se da je Iva poslala odvjetnika, doktora Antu Štokića k tebi na Zrinjevac, s vapijućom molbom da joj pomogneš. Da joj curice ne ostanu sirotice bez oca! I ti si poslije toga životno pomogao Nikoli. Ovu riječ životno on je izgovorio da je upravo tako shvatim! Je li točno to što kažem ili nije?”

“No comment!” nezadovoljno je odvrzao Šiljo i usiljeno se iskesio: “Ništa ti neću reći. Gotovo! Over!”