Ja sam jedna od 5 tisuća zagrebačkih vrtlarica. Evo zašto

Taraca bi bila puna turista kad bi se baba Mare, u crnom fuštanu i sva crvena u licu, popela do nas. “Nikola, Nikola, ajmo u polje, politi loze, vikala bi.” “Ajde ća, oće li mi polje školovati dicu!”, ljutio bi joj se sin. Odrasla sam uz tu dreku, uz oca i majku koji su odlučno branili svoju autonomiju pred zahtjevima prethodne generacije. I baba Mare je već izdavala sobe Nijemcima, ali svijet joj je i dalje počinjao i završavao s kišom i sušom, smokvama i maslinama, motikom i modrom galicom. Roditeljima je cilj bio da im se djeca školuju “da ne bi morali raditi” - što dalje od motike i maslina branih i neobranih, što dalje od teškog rada na zemlji i pripadajuće mu bijede.

U idućem stoljeću taraca je i dalje na istom mjestu, četiri diplome uokvirene vise na zidu. Tu su i dalje turisti, a unuci babe Mare na laptopima i iphoneima jedni drugima pokazuju kako su im uspile pomidore i artičoke, kumpiri i batati.

U Zagrebu se s prijateljicama dogovaram za kave na Cvjetnom na kojima se žalimo na nepoznate bolesti koje su nam napale rajčice, kolegica s posla priča o tragediji koju su joj izveli puževi, s više bola nego da ju je dečko ostavio.

Sve je počelo prije dvije ili tri godine, otprilike: sve češće bi se u društvu našao netko tko bi se hvalio svojim paradajzom, na H-alteru su se uz objave Sindikata biciklista i intervjue sa stranim filozofima počeli pojavljivati tekstovi o pokretu urbanih vrtova, u Varaždinu, Virovitici i Ivanić Gradu pojavili su se prvi gradski vrtovi nove ere. Idućeg ljeta sam, umjesto na kupanje i kavu, radije odlazila s najmlađim bratom u polje. On je prvi počeo. Svemu smo se čudili: zašto je blitva tako mala i uopće ne raste?! Pa ni mrkva ne raste, to je zbilja tužno! Ostatak obitelji nam se rugao, dok se konačno nije smilovala teta Ljubica (78) i objasnila da se blitva isto kao i mrkva mora prorjeđivati da bi preostale biljčice imale prostora za rast. Hm.

Biograšak iz Beča

I tako: svijet je odjednom postao sasvim nov, i s tisuću pitanja. Kiša je padala jučer, trebam li ovo zaliti?! “Molim vas, samo nemojte mene! Ja vam pojma nemam”, pun straha širi ruke moj prvi susjed. To je bilo lani u kolovozu, kad su tek podijeljene parcele u gradskom vrtu Borovje. Ove godine mu sasvim lijepo rastu paprike i krastavci. Dok oko mene pljušte otkazi i stropoštavaju se predstečajne nagodbe, ja patim zašto mi je slabo uspio ljubičasti nizozemski grašak, i smijem se sebi što sam tri eura platila sjeme tušta, one biljke koju sam lani svu počupala misleći da je korov. A onaj bio-grašak iz Beča, pet eura, nije ni niknuo!!

Nakon vrta mog brata, rastegnutog od ruba rimske vile rustice do mora, uz crkvicu svetog Martina (11. stoljeće) na Ivinju, u Zagrebu je pionirka bila Jelena, prijateljica s kojom sam obično išla u kazalište. Urbana cura sto posto, zaposlena majka dvoje djece, makrobiotičarka zabrinuta za kvalitetu prehrane, javila se kad je Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo raspisao natječaj za podjelu prvih parcela u Sopotu. Nakon toga sve je išlo logičnim tokom: kad je Zorana javila da smo obje dobile vrtove na Borovju, prekoputa moje zgrade, skočila sam od sreće. Da, skočila! Bez obzira što od zdrave hrane preferiram proizvode marke Gavrilović.

Nove lokacije

Zahvaljujući Milanu Bandiću i ekipi iz udruge Parkticipacija koja je građanskim pritiskom sve pogurala, par tisuća ljudi u Zagrebu dobilo je novi život. U godinu i pol dana, Bandić je podijelio 1258 parcela u deset gradskih vrtova. Vrtovi su na površini od 147.000 metara kvadratnih, odgovorili su na pitanje Jutarnjeg nadležni iz Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo. Gradonačelnik je obećao da grad neće stati s nalaženjem novih lokacija sve dok bude interesa: na redu je proširenje vrta u Borovju s čak 500 novih parcela, dakle za trećinu od sadašnjeg broja parcela u svim vrtovima, od Klare i Sopota do Savice, Sesveta, Prečkog i Stenjevca. Interes je priličan: tek što su podijelili parcele u Stenjevcu, Gradskom uredu se javilo još sedamdesetak građana iz tog kvarta. Kad su se ti vrtovi dijelili, gradonačelnik je najavio da do kraja godine planiraju urediti čak 3000 novih parcela.

- Svakodnevno nam se obraćaju građani iz svih naselja s pitanjima hoće li i kod njih biti gradskih vrtova. Odgovor svima je isti: ako postoji pogodno zemljište u gradskom vlasništvu i mišljenje da se može koristiti, grad će ga sigurno urediti i opremiti za gradske vrtove - poručuje pročelnik Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo Emil Tuk.

I sam Milan Bandić uzeo je parcelu na Savici, i mada su zlobnici nagađali da će mu to održavati podređeni, susjedi kažu da je Bandić uredio vrt, posadio krumpir i da svako malo dođe, čupka i uređuje.

Za razliku od nekadašnjih socijalističkih divljih vrtova po Novom Zagrebu i rubnim gradskim kvartovima, novovjeko urbano vrtlarstvo gotovo sasvim je iskontrolirano. Grad odredi zemljište, uredi ga bagerima, isparcelizira, postavi vanjsku ogradu, pumpe za vodu, kompostere, sanduke za alat, klupe i pokretne zahode, organizira javni natječaj i organizira svečanu podjelu parcela.

Svatko od vrtlara potpiše dvogodišnji ugovor kojim se obaveže da će na svojih 50 kvadrata uzgajati povrće i cvijeće isključivo za vlastitu upotrebu, da neće saditi trajnice niti graditi ikakve nastambe na svojoj parceli, jer će inače ostati bez nje. Potom korisnici vrtova biraju svog predstavnika, koji bi ih trebao zastupati u odnosima prema gradu.

- Prije su mi se smijali, a sada sve manje - odgovara 36-godišnji informatičar Mate na pitanje kako mu prijatelji reagiraju na to što se okrenuo motici i kupusu. Skoro svaki dan je na vrtu sa svojom vječno nasmijanom ženom. Čekaju bebu. Mate je iz Zadra došao tu na faks, oženio se i ostao. Pozira s par paradajza u jednoj i dvije tri glavice crvenog luka u drugoj. Fotografkinja Neja pokazuje puni potencijal buduće urbane vrtlarke, s obzirom da je na snimanje na vrt okupan kišom došla u balerinkama, sređena za koncert te večeri.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista