Komunistički manifest Karla Marxa i Friedricha Engelsa: Zloglasni tekst koji nam danas više ništa ne znači

Komunistički manfiest vrlo je vjerojatno tekst koji je izazvao najviše nasilja u povijesti čovječanstva.

Dokazi za tu tezu još su sasvim svježi, a nekima i danas svjedočimo.

Radi se, dakle, o komunističkoj Rusiji - od Lenjina, preko Staljina, do samog kraja SSSR-a, zatim o komunističkoj Kini, osobito u Maovu razdoblju, o cijelom nizu diktatura Trećeg svijeta, koje su se pozivale na komunizam (i Sadam Husein bio je socijalist), kao i o polustoljetnoj, nevjerojatno brutalnoj, gotovo samoubilačkoj sjevernokorejskoj diktaturi: kampučijske Crvene Kmere, kao možda najekstremniji izraz državne realizacije komunizma ne treba ni spominjati.

Nadahnuće za ubojstva

Očigledno je, dakle, da je Komunistički manifest - politički proglas i filozofski tekst koji je originalno tiskan u Londonu 21. veljače 1848. godine, a koji je, eto, drugi put u dva desetljeća neovisne Hrvatske ovih dana izašao u Zagrebu, zahvaljujući Nakladi Pavičić (ljevičarski intelektualac Dejan Kršić tiskao je Manifest prije dvanaest godina, u starom prijevodu Moše Pijade, uz uobičajeno zabavan predgovor Slavoja Žižeka) - nadahnuo desetke i desetke milijuna političkih motiviranih ubojstava, kao i postojanje nekih od najbrutalnijh režima koji se mogu zamisliti.

Dapače, ne postoji, niti je ikada postojao, baš niti jedan politički sustav, koji je bio izravno inspiriran marksizmom, i koji se nazivao komunističkim, a koji nije bio izrazito represivan. Čak je i Jugoslavija, sa svojim strašnim Bleiburgom, političkim zatvorenicima, političkim ubojstvima i ozakonjenom neslobodom govora i političkog udruživanja, predstavljala jedan od najblažih oblika državne realizacije komunističkog projekta.

Komunistički manifest, objavljen u revolucionarnoj 1848. godini, ne treba, naravno, ocjenjivati isključivo prema političkim posljedicama pokušaja realizacije ideja koje su u njemu iznesene.

Bilo bi to podjednako besmisleno kao da se o Bibliji sudi prema križarskim ratovima ili prema inkviziciji, ili kao da se o Kur’anu prosuđuje prema al-Qa’idi (iako, kako znamo, svijet ne oskudijeva takvim ekscesima).

Izlaz iz začaranog kruga

Komunistički manifest, iako je rezultirao najbrutalnijom neslobodom, bio je, prije svega, izraz težnje za slobodom, u najširem smislu tog pojma.

Konzekventno tome, Komunistički manifest bio je izraz težnje za jednakošću i za pravdom, u svijetu koji je na lokalnim razinama bio obilježen dickensovskom nejednakošću i nepravdom.

Naposljetku, a danas još jednako aktualno, Komunistički manifest bio je izraz težnje za prevladavanjem kapitalizma.

Slavoj Žižek u svojem je predgovoru Kršićevu izdanju Manifesta konstatirao da nam “Komunistički manifest i danas nameće zadatak da pronađemo put iz začaranog kruga kapitalizma”.

Žižek je to napisao desetak godina prije najnovije krize kapitalizma, koja je Marxa ponovo učinila popularnim, ali samo naizgled relevantnim i aktualnim.

Povijesno-politički i moralni problem Komunističkog manifesta jest što je taj tekst poslužio kao predložak za bezočno brutalne, posve neslobodne i u krajnjoj liniji krajnje neuspješne političke režime.

Bez dodira sa stvarnošću

Današnji, dubinski problem tog Marxova i Engelsova teksta jest što njegove glavne postavke (u tom smislu, vjerojatno, treba shvatiti i Žižekove opaske o manjkavostima Manifesta) u najvećem dijelu ne komuniciraju sa stvarnošću.

Prvo, ekonomski odnosi u društvu više nisu razlog za revoluciju.

U to se upravo uvjeravamo. Zapad je prije dvije godine doživio potpuni ekonomski debakl. Počelo se govoriti o trajnoj krizi kapitalizma, kao i o primjeni socijalističkih načela u upravljanju slobodnim tržištem.

Gdje su potlačeni danas?

Milijuni ljudi ostali su bez posla, a stotinama milijuna ljudi smanjila se kupovna moć. Milijuni građana zapadnih zemalja izbačeni su iz svojih stanova i kuća jer više nisu mogli otplaćivati hipoteke.

Usprkos svemu tome, kao i činjenici da je krizu izazvala, grubo rečeno, pohlepa financijskog sektora, dakle zli i nezasitni bankari, koje se i u 19., Marxovu stoljeću prikazivalo kao najveće, arhetipske protivnike radništva, kapitalizmu se nije dogodilo ništa.

Ne samo da kapitzalizam nije počeo propadati nego, što bi Marxu bilo mnogo fascinantnije (a što danas jako, jako boli suvremene marksiste), nije došlo ni do kakve društvene, masovne građanske ili “radničke” pobune protiv sustava, ne računamo li grčki slučaj. Grčka, međutim, posjeduje dugogodišnju tradiciju uličnih demonstracija.

Dakle, najveća suvremena kriza kapitalizma i najveća kriza kapitalizma općenito poslije Velike depresije otprije osamdeset godina nije prouzročila nikakvu suštinsku političku nestabilnost, nije promijenila bitne odnose u društvu, niti je isprovocirala akciju “potlačene” klase ili barem onih milijuna građana koji su izgubili posao, socijalnu sigurnost i stanove.

Nedavna kriza kapitalizma pokazala je da ekonomski odnosi u društvu više ne izazivaju ni ozbiljnije prosvjede, da ne prijete prevratima, dok se o revolucijama ne može ni sanjati.

Širenje prostora slobode

Komunistički manifest, pak, propovijeda protukapitalističku revoluciju, utemeljenu na nepravednim ekonomskim odnosima.

Drugo, bilo kakav pokušaj komunističke revolucije izgubio je privlačnost u većem dijelu svijeta i zbog unutarnje kontradiktornosti komunističkih revolucija kao takvih.

Naime, većina prethodnih revolucija na Zapadu, koliko god one znale biti nasilne u samom revolucionarnom činu, redovito je širila prostore slobode.

Zbog toga, uostalom, Francusku revoluciju i danas držimo jednim od temelja suvremenog svijeta.

Bez interesa

Komunističke su revolucije nužno i radikalno sužavale prostore slobode jer su, programatski, zabranjivale slobodu političkog udruživanja, slobodu govora i slobodu privatnog vlasništva.

Revolucija koja deklarativno i radikalno smanjuje prostore slobode više nikoga ne zanima, osim, možda, poklonike Huga Chaveza i Eva Moralesa. No, tu se radi o posebnom pitanju nesposobnosti Washingtona da artikulira dugoročnu, produktivnu politiku prema Latinskoj Americi.

Radnici bez domovine

Treće, Marx nije razumio snagu nacionalnog faktora. U Komunističkom je manifestu, među ostalim, zapisano da “radnici nemaju domovinu”.

Riječ je o nevjerojatnoj vrijednosnoj pogrešci, koja, međutim, odzvanja europskom ljevicom do danas, pa mnogi europski socijalisti i socijaldemokrati ni 2010. godine ne razumiju zašto su se višenacionalne europske države morale raspasti.

Posve je jasno da radnici, kao i gotovo svi drugi građani, imaju Domovinu, s velikim D.

Nacionalni osjećaj, ili osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj grupi, i danas je jedan od najsnažnijih pokretača većine ključnih političkih odluka, procesa, ratova, nažalost, i pokolja.

Tutsi i Hutui, Kirgizi i Uzbeci, Albanci i Srbi, kao i pripadnici svih naroda na prostoru bivše SFRJ, bjelodan su recentni dokaz za tu tvrdnju.

Tekst koji je kanio promijeniti svijet (dobrim ga je dijelom i promijenio, ali privremeno), a čiji autori nisu razumjeli organsku, još neprevladivu snagu nacionalnog osjećaja, naprosto nije relevantan.

Ovdje, naravno, treba napomenuti da je nacionalni osjećaj snažno egzistirao i unutar komunističkih sustava: bivša Jugoslavija o tome sasvim dobro svjedoči.

Četvrto, Komunisitčki manifest danas je irelevantan i zato što je u zapadnom dijelu svijeta radnička klasa, u Marxovu smislu te riječi, već davno nestala, ili upravo nestaje.

Konvencionalni, konfrontirajući odnos rada i kapitala ublažen je činjenicom masovnog vlasništva nad kapitalom, kao i socijalnim alatima kojima raspolažu suvremene zapadne države.

Strastvena literatura

Nadalje, vertikalna pokretnost u suvremenim društvima toliko je velika da onemogućuje jasno klasno konstituiranje. Utoliko je normalno što je moderna zapadna ljevica, iz devedesetih godina, kao svoj cilj proklamirala društvo jednakih šansi, a ne društvo jednakosti.

Marx i Engels nisu, naravno, mogli predvidjeti strahovito brzi tehnološki razvoj, koji je doveo do dosad neviđene fragmentacije i do ekstremne individualizacije društva, što narušava bilo kakvo klasno grupiranje.

Na kraju, promjena sfere u kojima se događaju današnje revolucije čini Komunistički manifest osobito zastarjelim.

U posljednjih tridesetak godina svijet živi i u znaku vjerskih revolucija. Od Homeinija do Osame bin Ladena, radikalni je islam postao izvorište najsnažnijeg globalnog revolucionarnog pokreta, koji podjednako zahvaća posve siromašne zemlje poput Pakistana, plemenske zemlje poput Afganistana i relativno razvijene zemlje poput Irana.

Komunistički manifest govori o klasnoj revoluciji.

U suvremenom se svijetu, međutim, odigrava vjerska revolucija: jedini stvarni, uspješni revolucionarni pokreti u današnjem svijetu motivirani su religijom.

U određenom smislu, tu se radi o povijesnom Marxovu porazu.

Komunistički manifest svakako valja pročitati. I kao važan povijesni, politički i filozofski tekst, ali i kao strastveno napisanu literaturu.

No, Komunistički je manifest ispražnjen od većine modernih značenja.