LJEVICA U HRVATSKOJ: JE LI RAZBIJENA, ILI JE SVUDA OKO NAS? Ako je toliko brojna (i raznovrsna), što ljevicu čini toliko frustriranom i razočaranom?

U lijevoj izvanparlamentarnoj javnosti praktički je općeprihvaćeno da je ljevica u jadnom stanju, razbijena, da je praktički i nema. U isti mah, desnica je prepoznaje na svakom koraku, u svakom disonantnom tonu, kao da je sveprisutna. Riječ je, naravno, o desnici i ljevici iz medija i sa socijalnih mreža, koje posljednjih godina značajno diktiraju političku atmosferu i ton javne diskusije. Moglo bi biti da su obje ocjene točne, da je ljevica razbijena i sveprisutna.

S jedne strane desnica, karakteristično, sve što joj se ne priključuje svrstava na protivničku stranu i bez puno krzmanja prokazuje kao ljevicu. Utoliko, iz desne su perspektive lijeve grupe i ideje izrazito brojne i raširene, iako je- s druge strane - nerijetko zaista upitno radi li se uopće o ljevici. No, za desnicu, a sve više i za hrvatsku javnost, to su nijanse. Čak i površna, nužno nekompletna generacijska sistematizacija otkriva na nominalnoj lijevoj strani popriličnu raznovrsnost i bogatstvo. Tu su:

Javni autoriteti

- Partizani i svi antifašisti najstarije generacije. Njihov je najeksponiraniji predstavnik bivši predsjednik RH Stjepan Mesić.

- Bivši uvjereni članovi Partije, koji se svojom voljom ili spletom okolnosti nisu snašli u novom sustavu. I dalje vjeruju u kvalitete socijalizma, u njegov zdravstveni i školski sustav, sustav društvenih stanova, pa i u kvalitete samoupravljanja i ondašnje industrije. Nemaju vođu poput Mesića, ali nisu bez glasa u neformalnim diskusijama.

- Prva generacija odrasla u socijalizmu. Bila je dovoljno udomaćena da ga se usudila kritizirati, uglavnom iz liberalne i humanističke perspektive, zauzimanjem za pluralizam i pravo na drukčije mišljenje. Riječ je često o šezdesetosmašima, antistaljinistima, općenito antiautoritarcima, još uvijek ljevičarima. Gesta njihovih izrazitih predstavnika, npr. Antuna Vujića i Vjerana Zuppe, vrlo je generalna, s intencijama nerijetko dalekosežnijim od zamaha. Generacijski su im bliski tehnomenadžeri, dijele i neke zajedničke vrijednosti, ali su ipak na drukčijim pozicijama. Među njima se nastoji rafinirati razlika između socijaldemokrata i liberala.

- Sindikati. Kao zaštitnike radničkih prava uobičajeno ih se svrstava na lijevu stranu, iako među članovima sindikata ima desničarske kulture, a i neki su sindikati otvoreno bliski desnim strankama. Samoproglašeni libertarijanci koji sebe svrstavaju na desnicu, istodobno sve sindikate klasificiraju kao ljevicu.

- Civilno društvo. Ideja se počela afirmirati osamdesetih, u disidentsko-liberalnom ozračju tadašnje socijalističke Europe, pa i u Hrvatskoj. Devedesetih je potisnuta, ali se poslije razvila u niz pokreta i organizacija. Tu su sve vrste zelenih, feministice, pacifisti, borci za ljudska prava i demokratske standarde. Mediji su ih objeručke prihvatili najviše radi smanjenja uobičajene jednoličnosti i zatucanosti političke scene. U jednom su trenutku u toj mjeri diktirali političku atmosferu da su reagirali vodeći politolozi. Upozorili su da je riječ o tipu političke organizacije u kojem akteri ne snose nikakvu odgovornost za aktivnosti i prijedloge za koje se zauzimaju. Neke od tih organizacija, na primjer Gong, prerasle su u javne autoritete. Uočivši njihov uspjeh desnica je preuzela organizacijski obrazac i u tom segmentu danas vjerojatno postiže značajnije (materijalne) efekte, ali su sinonim “civilnog društva” i dalje originalne lijeve ideje i organizacije.

- Plenum na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Subversive film festival samo su najvidljivije ekspresije aktivnosti ljevice u posljednjih deset godina. Plenum se okupio oko zahtjeva za besplatno visoko školstvo, a promovirao svoju inačicu direktne demokracije. Motiv mu je najnovijih okupljanja očuvanje javnog školskog i sveučilišnog sustava od hijerarhije Katoličke crkve. Subversive film festival se bio usmjerio na širenje informacija o internacionalnom kontekstu prevratne društvene dinamike i estradizaciju ideja.

To još nije sve. Lijeve ideje simpatiziraju i bivši članovi Laburista i ORaH-a koji su ih napustili nakon izbornih neuspjeha. A u ime otpora imenovanju Zlatana Hasanbegovića ministrom kulture organizirali su se Kulturnjaci 2016 i za njegovu smjenu skupili više od 3000 potpisa. Još povremeno izvode zapažene akcije i performanse. Pitanje je, naravno, ako su antifašisti koliko su ljevičari, a u čemu nisu.

‘Održavanje plamena’

Na kulturnoj, idejnoj i medijskoj sceni nekolicina je lijevih klubova, intelektualnih grupa i portala, a nemali je broj i mlađih pripadnika akademske zajednice odlučnih da zagovaraju ideje jednakosti i socijalne pravednosti. Nisu svi smješteni u Zagrebu. Tako dugotrajno “održavanje plamena” u ovim posljednjim skupinama donekle je iznenađenje. Intelektualna je ljevica, naime, ranije nerijetko demonstrirala lijenost. Na produženi aktivizam ovaj put vjerojatno utječe slabljenje materijalne perspektive, ali i olakšana mogućnost pristupa javnosti. Potencijal nove ljevice najviše ovisi upravo o energiji i intelektualnoj domišljatosti ovih posljednjih skupina. “Bolest ljevičarenja” u prvim trima skupinama češće prepoznaje tradicionalistička sastavnica desne koalicije, dok je za preostale skupine više senzibilizirana ekonomska idejna sastavnica - radikalni liberali (libertarijanci).

Odnosi izvanparlamentarne i parlamentarne ljevice već su desetljećima puno lošiji nego na desnoj strani političkog spektra. To je zacijelo jedan od razloga češćih izbornih poraza nominalne ljevice, čak i kad su joj okolnosti znale ići naruku. Prema istraživanju docenta Gorana Čulara, koje je proveo Fakultet političkih znanosti u Zagrebu u suradnji s agencijom Hendal, više od polovice glasača Hrvatska raste (a i Domoljubne koalicije) starije je od 55 godina. Utoliko je razumno pretpostaviti da su mnogi pripadnici prvih tri od pobrojanih skupina dobrim dijelom glasali za koaliciju Hrvatska raste.

Analitičari su se nakon izbora sporili jesu li glasači Mosta bivši glasači SDP-a ili HDZ-a? Čularovo je istraživanje potvrdilo da je među njima više glasača Kolinde Grabar-Kitarović, no u usporedbi s prethodnim parlamentarnim izborima, više su to bivši glasači SDP-ove koalicije. Značajnije je međutim da su glasači Mosta, a vjerojatno i drugi prosvjedni i volatilni glasači, svjetonazorno bliži ljevici, na primjer kad je riječ o odnosu prema religiji. Osim toga, najveći broj njih sami sebe svrstavaju neznatno lijevo od centra.

No u svjetonazornom je pogledu njihov odnos prema demokraciji najvažniji. Na liniji demokracija - vođa, glasači Domoljubne koalicije su skloniji vođi, glasači koalicije Hrvatska raste znatno preferiraju demokraciju. Glasači Mosta su gotovo jednako skloni demokraciji kao i glasači ljevice, ali su među ispitivanim skupinama daleko najnezadovoljniji njezinim funkcioniranjem. Kako je logično pretpostaviti da isti odnos prema demokraciji njeguju i ostali prosvjedni glasači, to istraživanje signalizira da su nominalno lijeve, odnosno antidesne, antiautoritarne vrijednosti značajno prisutne u Hrvatskoj.

Talent za politiku

Ako je toliko brojna (i raznovrsna), što ljevicu čini toliko frustriranom i razočaranom? Još važnije, kakve su perspektive lijevih ideja i organizacija? Odgovore nije moguće dati u jednom tekstu. Pitanje uostalom traje desetljećima, sve od početka slabljenja socijaldemokracije i uzmicanja i transformacije ljevice u velikom dijelu Europe. Nekolicina upućenih sugovornika za ovu priliku ukazuje na dva generalna problema. Prvi je organizacijski, a drugi idejni, izostanak idejne koherencije.

Što se tiče prvog, organizacijskog problema, barem je dijelom riječ o izostanku pravog razumijevanja politike, pa čak i talenta za politiku. Propuštena prilika kad su Laburisti nudili Mireli Holy da bude njihova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba najbolja je ilustracija. Lako je moguće da bi se danas vidljivi nedostaci pokazali i nakon izbora, ali još je vjerojatnije da bi zahvaljujući zamahu koji bi uslijedio stvari krenule sasvim drugim tokom. Ali, to je “ki bi da bi”, kao što je znao reći Tuđman.

Početkom siječnja, kad je Hrvatska imala samo kandidata za premijera a još ne i vladu, Vilim Ribić je u Sindikalnom domu organizirao okrugli stol o potencijalnoj političkoj profilaciji i aktivaciji sindikata. Žarko Puhovski vrlo je jasno upozorio da je u politici važan osjećaj za realnost i - da vrijeme prolazi. Ako se to ne učini najkasnije u sljedećih šest mjeseci, dok je politička scena još nedefinirana, ništa od toga. Koliko se vidi, ništa od toga. Unatoč tome što je na okruglom stolu iznesena uvjerljiva statistika o ulozi sindikata u snaženju Laburista u Britaniji i moderiranju političke scene u Skandinaviji i zemljama Beneluxa. Antun Vujić je, u maniri “dugog marša kroz institucije”, sve okupljene pozivao “da djeluju kroz SDP”, no svima je već tada bilo jasno da “ništa od toga”.

Ustvari, malo je neobično baviti se organizacijom a da prije nije artikulirano idejno pitanje. Profesor P., kojeg u svojim kolumnama ponekad citira kolega Boris Vlašić, jedini zajednički nazivnik ljevici vidi u antiautoritarnosti, upravo u onome u čemu su bliski prosvjedni glasači i glasači ljevice. No jesu li svi na ljevici antiautoritarni, a osobito u SDP-u. Na primjer Maras?! Nema mjesta iluzijama. Sugovornici iz Gonga imaju dojam da se Hrvatska naglo u pogledu razvoja demokratske prakse vratila godinama unatrag. Personalizacija institucija duboko je ukorijenjena u društvene i političke običaje. Javna diskusija taj problem slabo prepoznaje. Poistovjećuje ga se s korupcijom, iako se izjednačavanjem korupcije i autoritarnog vođenja institucija abolira visoka korupcija (a i autoritarni sindrom).

Mentalne prepreke

Ilustracija je to mentalnih prepreka preko kojih današnja ljevica ne uspijeva iskoračiti. U nastavku ćemo teksta navesti nekolicinu suvremenih tema s kojima se nedovoljno ili nije uopće suočila, a razjašnjenje odnosa prema tim pitanjima odlučno je za njezinu vitalnost. To su: odnos prema tehnološkim promjenama, transformacije kapitala i sudbina rada u tim okolnostima, novi mediji i demokracija, globalizacija, financijalizacija te prevladavanje žala za zlatnim dobom socijaldemokracije.

Pitanje tehnike tradicionalno je pitanje lijeve teorije, od Marxa do duboko u 20 stoljeće. Današnje ga tehnološke promjene čine i praktičnim, čak i klasnim pitanjem (govoreći tradicionalnim rječnikom), no suvremena ga ljevica uopće ne reflektira, ni domaća, a koliko mi je poznato ni svjetska. Stare ideje o održivom rastu ne nude praktičan odgovor. Paradoksalno, rast udjela obnovljive energije omogućen je upravo razvojem tehnologije. Za razliku od ljevice, ideolozi tržišne ekonomije prisvojili su tehnološke promjene. Stvaranjem dojma da znaju što i kako s tehnologijom stekli su političku prednost. Dok se ljevica sporadično bavi odnosom rada i kapitala, oni se bave start up kompanijama.

Tehnološke promjene, međutim, potpuno mijenjaju tradicionalni odnos rada i kapitala. U tradicionalnom smislu riječi u Hrvatskoj je samo nekoliko kapitalista. Svi ostali, obrtnici, sitni poduzetnici, intelektualci, profesionalci, slobodne profesije svih vrsta, poljoprivrednici, migrirajući radnici, sitne usluge, trgovci, pomoćne djelatnosti, najamnici, samozaposleni, bili inkorporirani ili ne bili, uglavnom su u istom ili sličnom ekonomskom položaju. U 99 posto deprivilegiranih je i masa “kapitalista”. U svoje je doba tradicionalna ljevica znala prepoznati takve saveznike. Današnjoj je prioritet analiza diskurzivne proizvodnje društvene moći. Izgleda malo dekadentno, zar ne?

Transformacija medija. I tu se ljevica slabo snašla. Unatoč izrazitoj decentralizaciji medija ljevica u njima još vidi ponajprije izraz korporativne moći. Lijeve ideje, često nedopečene, mora se priznati, našle su se na udaru brutalne libertarijanske i konzervativne propagande, uglavnom ispod razine ukusa. Propaganda se još jednom pokazala glavnim sredstvom populizma, recimo to eufemistički. Stvaraju se vođe i sljedbenici. Utoliko bi jednako agresivan pokušaj uzvrata s lijeve strane bio jadan, protivan demokratskom opredjeljenju. No, i dok su dobivali novac lijevi su se portali manje istaknuli analitičnošću i istraživanjem, a više patetikom, iritantnim prenemaganjem, uzdasima i kolutanjem očima kojima se pokušava ojačati unaprijed zadane stavove. Doprinos razvoju medijskih sloboda je slab. Obilno korištenje izlizanih metafora onemogućava čitanje. Idejno kaskanje je očito. Stvar je to tužnija što libertijanci nastupaju s još jeftinijom doktrinarnom frazom (“nema besplatnog ručka”, moš mislit).

Problem za praksu

Globalizacija. Ljevica ju je s pravom prepoznala kao problem za demokratsku praksu. Ali, što da se radi? Intelektualne vježbe u katastrofičnim dijagnozama slab su poticaj, dosadne. Zbog njih globalizacija neće stati, netko će na njoj i dalje raditi. Što je sljedeća faza globalizacije, na što se pripremiti, što očekivati, na ta pitanja prezaposleni intelektualni globtroteri lijeve provenijencije nemaju uvjerljive odgovore. Pokret Demokracija u Europi (DiEM) bivšega grčkog ministra financija Janisa Varufakisa u tom je pogledu pošten pokušaj da se sudjeluje. Od njegova najbližeg suradnika Srećka Horvata prije nekoliko sam godina prvi put čuo o izbjeglicama i utopljenicima u Sredozemlju, kad ni informirani zapadni mainstream mediji tome nisu posvećivali prostor. U upozorenjima se međutim i tada osjećala neka tipična lijeva bespomoćnost.

Financijalizacija. Ljevica je zaista prva prepoznala kao problem snažan rast financijske industrije i duga kućanstava, korporacija i država koji sve (nas) izlaže krajnjoj neizvjesnosti. Yanis Varoufakis to međutim ne vidi kao novi sustav povezan s tehnološkim i globalizacijskim procesima, nego prije kao politički propust kad se dopustilo da “umre” poredak formiran u Breton Woodsu. Općenito, nostalgična žal za zlatnim dobom stabilne socijaldemokracije koja je omogućavala viši stupanj jednakosti i demokratski razvoj i danas je lajtmotiv novoljevičarskog diskursa. Govoreći “dijalektičkomaterijalistički”, taj tip proizvodnje je napušten pa tako i taj tip društvenih odnosa. “Nema više vraćanja na staro.” Neka druga jednakost je danas na dnevnom redu.

Govoreći na nekom od onih skupova na kojima su se evocirali slavni dani 68., profesor P. spomenuo je da se te godine vlast kotrljala ulicama Pariza, ali nitko nije bio spreman (ili sposoban) da je skupi. Studenti su prezirali svaku vlast, pa se odbjegli de Gaulle vratio i uzeo je. Neki današnji ljevičari šezdesetosmašima zamjeraju elitizam, slabu zainteresiranost za ljude koji nisu iz njihova kulturnog kruga, za radničke slojeve. Ne čini se međutim da je osjećaj za suvremenu realnost posebno razvijen ni u današnjoj ljevici, kolikogod ona raznovrsna i brojna bila. Utoliko je laka za odstrel. To je ta idejna i organizacijska slabost.