Na četverostruki CD ugurao pola stoljeća jazza na svjetskoj razini

Posljednjih godina još vrlo aktivni Boško Petrović slavi niz obljetnica. Godine 2008. navršilo se 20 godina njegova B.P. Cluba kao zagrebačkog hrama jazza. Godine 2009. proslavio je 50 godina Zagreb Jazz Quarteta, a u veljači 2010. i svoj 75. rođendan. Tom prigodom nedavno je Croatia Records objavila 4-CD box-set “B.P. Collection” na koji je Boško u zajedničkom odabiru s urednikom i dugogodišnjim prijateljem Đorđem Kekićem uvrstio 46 snimki iz raznih faza svoje bogate karijere.

Big Band Quincyja Jonesa

Boškova ostavština toliko je velika i kvalitetna da ne može biti reprezentirana na samo jednom 4-CD box-setu. “B.P. Collection” obuhvaća snimke s prijateljima s raznih strana svijeta (CD “Feel So Fine”), uključujući i naslovnu s Big Joeom Turnerom iz 1965. Drugi CD, “After Dark”, donosi Boškove snimke s prijateljem i gitaristom Joeom Passom, a treći, “With Pain I Was Born”, snimke Boškova trija. Četvrti, “Round Midnight”, sadrži Boškove snimke s Big Bandom RTV Slovenija iz 2002. i 2004.

Davno je bilo kad je Boško zasvirao na vibrafonu i počeo igrati ulogu našeg vodećeg organizatora jazz koncerata i festivala te popularizatora jazza preko TV ekrana i radiovalova. Posljednjih 20 godina Boškova baza je zagrebački B.P. Club, ali i Grožnjan u kojem drži ljetnu školu jazza, a gostuje i drugdje.

Nema drugog hrvatskog glazbenika koji je s inozemnim kolegama ostvario toliko suradnji i prijateljstava. Boško počinje sjećanjem na nastup Big Banda Quincyja Jonesa.

- To gostovanje1960. bilo je senzacija, a kako su njegovi muzičari, bili u Zagrebu tri-četiri dana, slobodno vrijeme provodili su s nama, članovima Big Banda RTV Zagreb, koji je vodio Miljenko Prohaska. Posudili su naše instrumente i trubača Stanka Selaka, koji je morao odbiti ponudu Quincyja Jonesa da s njima nastavi turneju. Alt-saksofon svirao je Phil Woods, ‘bijeli Charlie Parker’, a s njim je došla i predivna žena. Quincy nam je otkrio da je to Chan, udovica Charlieja Parkera, koja je u miraz Woodsu donijela alt-saksofon pokojnog muža. Organizirali smo i jam-session u caffe-baru na vrhu Nebodera, pa se rodila i ideja o zajedničkom snimanju. Vodstvo diskografske kuće PGP RTB odmah je odobrilo snimanje kad smo Davor Kajfeš (klavirist Zagreb Jazz Quarteta) i ja ušli u studio s nekoliko muzičara Quincyja Jonesa. Nedavno je redatelj Mario Lubina na eBayu naišao na taj LP album ‘Meeting In The Studio’ po cijeni od 399 dolara - priča Boško.

Zamalo su snimali i zajedno s Louisom Armstrongom.

- Kad je prije 40-ak godina on bio u Zagrebu, pristao je na dvije ad hoc snimke sa Zagreb Jazz Quartetom. On je u tri popodne sljedećeg dana odlazio, ali je bio voljan u 11 doći na snimanje u studio. Odmah sam otišao na Radio Zagreb, te Mariji Ritz rekao kakva nam se prigoda ukazuje. ‘Druže Petroviću, ne znam hoće li to ići, znate da snimanja moramo najaviti’, reče ona. ‘Znam’, kažem, ‘ali to je prilika kakvu više nećemo imati’. Otišla je razgovarati s produkcijom, koja snimanje nije odobrila jer je Ana Štefok, prema ranije utvrđenom terminu, u to vrijeme snimala vokale za Zagrebački festival. Kad je godinu poslije Louis umro, radiopostaje diljem svijeta emitirale su njegove snimke iz svojih arhiva, ako su ih imale, a mnoge jesu. Radio Zagreb emitirao je njegove regularne snimke jer vlastite nije imao, a mogao ih je imati - prisjeća se Boško.

Satchmo postao sjetan

- Bili smo i na večeri kod američkog konzula u Zagrebu, na Tuškancu, i razgovarali dugo u noć, dok u jednom trenu Armstrong sjetno ne reče: ‘Bio je to lijep život, ali sve ide kraju’. ‘Pa dobro se još držiš’, rekoh, a on: ‘Ma, ne mislim na zdravlje nego na ove nove koji dolaze’, odvratio mi je Louis. ‘Svi su ludi za Milesom, a ovo što ja sviram više nikoga ne zanima’. Rekoh: ‘Nije točno, vidiš da si ove godine već drugi put u Europi’, na što će on: ‘Samo zato što i moj menadžer osjeća da se bližim kraju, pa me tjera da radim što više’. Zanimljiv je bio antagonizam između Milesa Davisa i Dizzyja Gilespieja s jedne te Armstronga s druge strane, iako je Miles isticao Louisa kao glavni uzor i priznavao da ne može svirati tako visoke tonove. Uvijek ga je isticao kao autora u smislu muzikalnosti. To i ja velim, Louis je jedini na čije sviranje trube možeš plesati i kad oko nje nema drugih instrumenata - kaže Boško.

S nekim je legendama jazza bio bolje sreće za zajednička snimanja. O tome su s poštovanjem pisali i ugledni magazini.

- Sredinom 60-ih na Bledski jazz festival došli su Buck Clayton i Big Joe Turner, trubač i pjevač orkestra Counta Basieja. Doveo ih je engleski menadžer Alan Bates. Na brzinu sam organizirao noćno snimanje u dvorani Istra. Snimanje je trebalo početi u 23 sata, ali kako smo nakon večere dulje ostali na piću, došli smo u ponoć kako bismo počeli snimati. Starije kolege Stanko Selak, Stanko Brihta i Mladen Mazur također su ‘zavijali’ na toj snimci, a onda je Alan Bates uzeo snimke i objavio ih za Phillips/Fontanu. Zagreb Jazz Quartet nije dobio ni penija honorara, ali je taj album proglašen pločom mjeseca u Melody Makeru. Mazur je uspio sakriti tu snimku kod sebe doma, ali do nje sam došao tako što mi ju je Georgie Fame poslao iz Londona kad je bila reizdana na CD-u. Potom sam je i ja objavio na svojoj Jazzette Records - sjeća se Boško.

Boško, iako je rano došao u doticaj sa svjetskim jazz glazbenicima, od kojih su mu neki, poput pijanista i “zagrebačkog zeta” Johna Lewisa iz Modern Jazz Quarteta nesebično nudili pomoć u ostvarivanju svjetske karijere, ipak se nije trajno odselio iz Zagreba.

Godina života u Bavarskoj

- Početkom 70-ih živio sam godinu dana u Münchenu, imao stan i svirao u klubu Domicile de jazz, četiri-pet puta na mjesec u raznim kombinacijama, za honorar, besplatno piće i gulaš ili grah. Tamo je bio i Fritz Pauer, pa Jimmy Woody, trombonist Bob Burgess. Živjelo je tada u Münchenu 40-ak poznatih jazz glazbenika i svirali su i surađivali u Domicileu ili Scotchu, pa išli do Kölna, Ulma, Nürnberga, Frankfurta. Pomogao mi je trubač Duško Gojković, snimao sam i u Studiju 70 sa Zarom Leander, najpoznatijom njemačkom šansonijerkom nakon Marlene Dietrich. Tada su pjevači još snimali s okrestrom, uživo. Imao sam 35 godina i bio u naponu snage, ali me drmao i blues za Zagrebom. Bio sam i prije po tri mjeseca na turnejama, nekad i šest-sedam mjeseci godišnje, ali već poslije 10-ak dana hvatala me tuga za Zagrebom. U Americi nikada nisam mogao biti dulje od tri tjedna. Nudili su mi i da ostanem u Los Angelesu, mogao sam živjeti od snimanja glazbe za filmove i serije, a navečer svirati za svoj gušt i dodatni honorar, ali ne. Nema tamo ovog našeg duha i modela druženja. Zbog našeg načina života moji prijatelji glazbenici iz inozemstva voljeli su dolaziti u Zagreb. Još je Armstrong govorio Bucku Claytonu da se mora pripaziti šljivovice, a još su više bili iznenađeni našim jazz muzičarima - veli Boško.

Popularizirao je jazz i preko medija te kroz organizaciju koncerata, festivala i svirki u klubu B.P. Koliko vibrafonom, toliko je i vibrantnim poduzetničkim i organizacijskim duhom te sjajnim javnim istupima osvajao prostor za jazz.

- Vodio sam serije emisija na radiju, na TV-u. Ne znam tko će i kako nastaviti moju organizacijsku ulogu, ali znam da je iz Grožnjana izašla plejada glazbenika koji su završili akademije u Grazu ili Rotterdamu, neki su došli i do Berkeleyja. Neki su profesionalci poput Sigija Feigela. Svake godine se u našu školu jazza prijavi i netko tko želi učiti i postati samostalan autor, interpretator i improvizator. Događa mi se da harmoniju poučavam i profesore s glazbene akademije jer oni u klasičnoj glazbi imaju jedno poimanje harmonijske progresije, a ja u jazzu drugo - kaže.

Slušao ih na Glasu Amerike

- Kad sam radio selekciju za box-set, uvidio sam da na njega - koliko god da sublimiram - ne mogu uvrstiti sve najbolje snimke iz svih faza. Recimo, uopće nema B.P. Conventiona i B.P. Non-Convertible All Stars, gdje ima i etno-jazz snimaka. To sam maknuo na stranu kako bih se koncentrirao na snimke koje su ovdje. Nema ni snimki s Artom Farmerom iako smo snimili četiri-pet ploča. Pokušao sam ove skladbe dovesti stilski u korelaciju. Činjenica je da sam još početkom 60-ih mogao svirati s Amerikancima, mladenački naivno i veselo, ali kompetentno. Nekih osam CD-a realno bi obuhvatilo solidan izbor snimki iz svih mojih faza, no to nije bitno jer će za 20-30 godina to interesirati od 7 do 11 ljudi. Bit će u knjižnicama da možemo reći - imali smo i to.

A malo je ljudi imalo život, bogat i uzbudljiv poput Boškova. Čini mi se da uz obilje optimizma povremeno u njegovu glasu čujem malo gorčine, a u pogledu opazim neku sjetu.

- Nisam razočaran. Imao sam sreće, ali i puno radio, iako to nisam osjećao kao teret. I danas mi ljudi govore da previše radim.Ta atmosfera koju sam imao sreću proživjeti i pritom se družiti s kremom svjetskog jazza dostatna je da mi se život sviđa. Sve štima, iako mi je John Lewis iz Modern Jazz Quarteta prigovarao da bih se trebao posvetiti vibrafonu, a zapostaviti organiziranje koncerata i festivala. No, tko bi onda to napravio. Mladen Mazur je imao svoj način, kao što sada Dražen Kokanović ima svoj, a ja sam imao svoj koji je urodio i ovim klubom. I pritom sam i svirao. Služi me i zdravlje, uz veseli način života koji ne skrivam i koji i dalje teče, u pravom smislu riječi, ha, ha, ha... A sad sam dobio i ‘spomenik’ u obliku ovog box-seta - skromno kaže.

Jazz u koji je ušao kao mladac - inspiriran emisijama na Voice of America i najavom “Welcome to the world of jazz” Willisa Conovera, čiji je glas progovorio i sa zagrebačke pozornice, kad se obilježavalo 25 godina Zagreb Jazz Quarteta - ostao je Boškova ljubav, ali i povod za druženje s prijateljima.

Promocija sutra u BP Clubu

- Jazz je ljubav za cijeli život, a u njega sam ušao 1954. sa snimkom za kvartet Radana Bosnera, tada još kao harmonikaš. Teško bih mogao reći je li jazz glavni razlog mog druženja s dragim mi ljudima ili samo povod. Za mojim stolom je pravilo da se ne razgovara o politici i bolesti, a često ni o našim profesijama. To su inteligentni i načitani ljudi, pa mi je užitak konverzirati s njima, smijati se i probavati vina, pretežno istarska. Roditelji su mi umrli, davno sam se razveo, sin je kupio stan prije 10 godina i odselio se, živim sam u sto kvadrata. Jedan prijatelj pegla, a ja kuham jer je on talentiran za peglanje, a ja za kuhanje. Moj ‘stammtisch’ u klubu savršeno mi regulira potrebu za druženjem i familijom. A moj krug i ja prakticiramo ‘splendid isolation’ od matice društva. Nikada se ne družim s ljudima koji mi ne odgovaraju, kao što i ne pijem vino koje nije dobro ili kad sam u bedu - pojašnjava B.P. On će svoj CD box “B.P. Collection” predstaviti u B.P. Clubu u ponedjeljak, 26. travnja, u 19 sati.