Kako se u Hrvatskoj dobivaju, a kako gube izbori? Kako se moraš pozicionirati da pobijediš, što donosi poraz po važećem Izbornom zakonu koji se više ne može mijenjati?
Parlamentarna inicijativa za promjenu Izbornog zakona ne smije se pokretati u posljednjih dvanaest mjeseci mandata. Rok je istekao u veljači 2015., što znači da promjene više ne dolaze u obzir. Stoga je trud “ekspertne skupine” HNS-a, koja je nafantazirala šest izbornih jedinica, uključujući onu što bi spojila Istru i Liku u jedinstven okrug, bio posve izlišan, pa nije promijenjena ni odredba o istom broju mandata u izbornim jedinicama (14 u svakoj od deset). Ustavni sud predlagao je da se uskladi s brojem registriranih birača pa bi oscilirao od deset do petnaest, a pogodovalo bi SDP-u jer upravo u depopuliranim krajevima, gdje je sad manje glasova potrebno za jedno zastupničko mjesto, imaju slabiju podršku. Ali, nisu bili kadri provesti ni ono što im ide u prilog. Zapleli su se u pregovore s koalicijskim partnerima i, po običaju, od svega digli ruke. Da sami moraju napuhati pojas za spašavanje, radije bi se utopili...
Konsenzus i muljaža
Na ovim izborima valja očekivati jak učinak obračunskog mehanizma D’Hondtovom metodom koja favorizira pobjednike u izbornim jedinicama. Jača stranku koja će naposljetku formirati Vladu, a druge političke organizacije marginalizira, da se spriječi situacija poput one u slovenskom parlamentu gdje je obično potrebno da četiri stranke međusobno istrguju ustupke i sinekure kako bi se mogla formirati većina koja je i tada obično toliko slaba da ne može riskirati niti jedan smion potez, nego se sve rješava konsenzusom i muljažom. To je možda dobro za Švicarsku, ali je detrimentalno za ovu niskobudžetnu repliku alpske države blagostanja koja je zapala u strukturnu krizu jer odbija uvesti kapitalizam, opstruirajući globalne novčarske interese. Posljednjoj premijerki, lijevoj liberalki koja je htjela prodati propala javna poduzeća, policija novoga premijera sa smiješnim je pretekstom upala u stan i napravila pretres, a ministar policije dao je prisluškivati strane biznismene involvirane u privatizaciju slovenskog Telekoma. Kad je puknuo skandal, objasnio je da je to pitanje “nacionalne sigurnosti”. Politički kretenizam, dakle, nije endemska pojava svojstvena samo nizinskim predjelima isušenoga Panonskog mora...
Hrvatska ima dobar Izborni zakon koji će u budućnosti biti malo popravljen umjerenom primjenom “preferencijalnih glasova”, što biračima omogućuje da pojedine kandidate gurnu na čelo liste, znači u Sabor, bez obzira na to kako ga inače pozicionira stranačka tehnostruktura. Ona svoje popularne članove ne može posve izostaviti, da ne izgube svaku privlačnost za birače, i tako će morati riskirati da im se dogode neželjene kadrovske rošade... Zakon je dobar utoliko što pobjednicima omogućuje da vladaju usprkos tome što je zapravo malen broj zastupnika u parlamentu, a nepreporcionalno velik predstavnika manjina koji se biraju s neznatnim brojem glasova. Oni srpski trebali su čak svi ići pobjedničkoj listi, da se izbjegne cijepanje nacionalnog kluba, ali prijedlog nije prošao. Na koncu, rezultat je posve neprimjeren kompromis, i doista nitko u Europi nema takve čudnovate kljunaše u parlamentarnim klupama, ali s obzirom na kompenzaciju d’Hondtom i spremnost manjinaca da surađuju sa svakom vladom, jer imaju primarno ekonomske ciljeve, to ipak nije tragično... Samo tri lika izabrana iz dijaspore od glasača koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez također je podnošljiva anomalija s obzirom na ukupni aranžman. Tipični hrvatski truli kompromis koji, zapravo, funkcionira uz opću suglasnost na temelju skrivenih računa - tri Srbina kompenziraju u Saboru tri Hercegovca, iako je među ovima i Milijan Brkić Vaso, rodom iz Ljubuškog, ali inače zagrebački građanin i pripadnik hrvatske političke nomenklature...
Vlast u rukama trećine
Kad se, dakle, sve to uračuna i još uzme u obzir da otprilike šestina biračkog tijela uvijek glasa za stožernu stranku ljevice, postkomuniste, ma kako se zvali i bez obzira što radili ili ne poduzimali, a otprilike petina, bez obzira na sve, glasa za stranku koju vidi kao hrvatsku svetinju i zalog “modernog nacionalizma”, jasno je da se cijela izborna bitka vodi oko otprilike polovice birača koji će doista izaći na izbore (najviše dvije trećine upisanih), što znači za - trećinu populacije stariju od 18 godina. Ta trećina daje vlast jednoj ili drugoj stožernoj stranci, dok druge stranke, zapravo, nemaju ozbiljne izglede, osim da se ugrade u njihovu pobjedu i pritom “skupo prodaju svoju kožu”.
Ratko Čačić bio je uvijek najuspješniji u kreiranju neke takve “ucjenjivačke” mini-koalicije koja pobjedniku donosi sigurnu pobjedu bez rizika i glavobolje, što je onda skupo i preskupo naplaćivao. Isporučio je većinu Račanu, a zatim Milanoviću, ali kako Milanović ne haje za politiku (nego isključivo za manifestacije vlasti), a njegov glavni polster, izborni statističar i matemartičar Arsen Bauk, politiku ne razumije, dali su HNS-u, koji se prethodno utalio s IDS-om i penzionerima, neopravdano velik broj mandata i sad o njima ovise u parlamentu jer ih ne mogu kao vješti Ivica pocijepati i nastaviti vladati s otpadnicima - to, naime, ne bi bilo dovoljno ruku...
Predizborno koalicijsko kombiniranje ključna je vještina za dobivanje izbora, a na prošlim izborima Milanović je tom rasprodajom mandata pokazao da takav talent ne posjeduje... Zašto je koaliranje presudno?
Koštat će ga Jakovčić...
Ako misliš pobijediti ili makar izbjeći da budeš hametice poražen, moraš na bilo koji način ostvariti većinu u barem tri-četiri izborne jedinice jer će te inače D’Hondt srušiti, iscipelariti i oduzeti ti sav politički kapital...
Osim što ne zna koalirati jer je uobražen i nasilan pa nije sposoban pregovarati, Milanović ima loše svojstvo da smrtno uvrijedi i odbije čak i one koji bi s njim iz oportuniteta inače sadili tikve. Tako se smrtno zamjerio Jakovčiću, i to će mu se vratiti na ovim izborima. IDS će do kraja taktizirati, a onda ići sam, ali osobni razlozi tu nisu presudni, nego im naprosto nije pametno da postanu taocima politike propalog SDP-a. Radije će biti u izoliranoj, principijelnoj opoziciji HDZ-u, s mogućnošću da se to pretvori u parlamentarnu koaliciju za fundamentalne dogovore, u kojima će IDS sudjelovati ako im se ostavi županijska autonomija. Na to je HDZ unaprijed pristao najavljujući da prilikom reforma opće države neće dirati tu instituciju regionalizma, koja odnosi možda tek oko 5 posto troškova lokalne samouprave. Time se uvažava politička realnost - Istrani žele bezmalo političku autonomiju, sjeverozapdna Hrvatska ekonomsku, a istočna Slavonija nekulturnu, naime pravo da slušaju cajke, jedu fiš i potajno se dive Glavašu.
IDS sam može dobiti tri mjesta, a SDP mu ne može dati više od toga jer ni sami neće imati... Prema tome, tu se nema oko čega pregovarati. Talleyrand bi možda nešto postigao, ali Milanović - teško.
Što se tiče HNS-a, stvari su malo kompliciranije. Ratko Čačić izašao je iz stranke i osnovao svoju novu, istu - varaždinske Reformiste i može možda u III. izbornoj jedinici osvojiti dva mjesta (pokazuju rezultati predizbora u Novom Marofu gdje je Pusićkin HNS totalno puknuo). Kako se neformalno udružio s Pupovčevim SDSS-om i zadnjim ostatkom nekoć ponosnog talijanstva na Balkanu, mojim starim drugom Furiom Radinom, imat će oni svoj lobi od recimo šest glasova, koje će biti spremni staviti na raspolaganje i za pravljenje Vlade i za parlamentarno koaliranje.
Proburaženi špenadlom
Milorad Pupovac tako će napokon ostvariti ono o čemu budan sanja već godinama - da bez izgovorene riječi, samim pogledom kao zrakom kriptonita, proburazi Josipovića i Milanovića istodobno pa da obojica završe u muzeju sitne političke faune, nabodeni na špenadle u entomološkoj zbirci.
HNS će na izbore ići uz SDP. Prvo, ne mogu riskirati ni jedan časak gubitka patronaže u političkom procesu, drugo, sami bi prošli katastrofalno - vjerojatno ne bi prešli izborni prag, jer bi nastupali s Vesnom koja je na njihovu domaćem terenu oko Varaždina manje popularna i od samog Milanovića. Da svi prijeđu Čačiću, loše bi prošli, a ti se ljudi razumiju u trgovinu konjima i mandatima. No, od SDP-a ih neće puno dobiti - možda pet, i to samo zato da se očuva privid koalicije te da presudno zaigra na relativnu pobjedu u III. izbornoj jedinici, budući da samo ondje i u Zagrebu, osim u Rijeci, Kukuriku ima makar i teoretske šanse. No, ako čestiti kramari dobiju samo pet zastupničkih mjesta, poludjet će od bijesa i frustracije, naročito kad koalicija izgubi izbore, što znači da će odmah najuriti cijelo rukovodstvo, i Vesnu, i Vrdoljaka, i župana Štromara, i Srećka Ferenčaka i Beusa Richemberga, pa će ostati samo taj normalni, domaći dečko, čakovečki župan Ivan Posavec, koji će ih sve onda prevesti u Vladinu parlamentarnu koaliciju, ili će, skupa s Ratkom i njegovima, formirati lijepi veliki klub raznih regionalista sa 12 zastupnika kako bi Ratko (možda) ipak fasovao i neku ministarsku fotelju...
Strateška slabost kukurikavaca bit će fragmentacija lijevog izbornog tijela. Svi orahovci, antiestablišmentski i alternativni pokreti, Živi zid i slično, glasat će za svoje luzerske liste ili će apstinirati, a većina njihovih glasova ostat će ispod izbornog praga, što znači da će se, po D’Hondtu, preseliti udesno, k HDZ-u. Na desnici, HDSSB će prijeći prag, a oba HSP-a vjerojatno neće, što znači da će HDZ akumulirati glasove sa svog ekstremnog desnog pola, ali i one s esdepeova, s lijevog. Dobit će neproporcionalno mnogo tih “izgubljenih glasova” pobijedili li doista u osam, možda i u devet jedinica…
Čak i u riječkoj, VIII., dogodit će se veliki pad SDP-u jer ondje imaju jako slabog nositelja, neomiljenog Jovanovića, te utjecajnog “domaćeg izdajnika” Slavka Linića koji bi se upisao i kod d’Annunzija da time može malo naškoditi svom bivšem štićeniku, kojega je izmislio i postavio na čelo SDP-a. Valja usto očekivati rast HDZ-a, budući da će i Kolinda Grabar Kitarović koji put svratiti doma, i zračiti porukom nade, uzdržavajući se od izravne agitacije...
Besmislena opozicija
Bandić? On je strateški upućen na HDZ, a taktički može u svakom času razvrgnuti savez s HSLS-om, koji u izbornoj matematici na nacionalnoj razini nije bitan, s obzirom na neznatni birački potencijal te činjenicu da će članstvo, dođe li do nekog unutrašnjeg spora, izabrati suradnju s Vladom, a ne besmislenu opoziciju u gradu i državi.
Neoprezno je prognozirati rezultate godinu dana prije izbora - a bit će, držim, za godinu dana, poslije neopisivog mrcvarenja Milanovićevom histeričnom osobnom kampanjom, koja ima više veze s njegovim egzibicionističkim profilom, nego s bilo kakvom političkom strategijom stranke. No, kad se sve ovo uzme u obzir, vjerujem da će SDP u novom sazivu parlamenta imati manje od trideset mjesta. Ali to je ionako više nego što zaslužuju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....