OGOLJENA INTIMA SLAVNOG KIPARA Zaboravljena muza Ivana Meštrovića ostala mu je vjerna do kraja života

Dolazeći u Dubrovnik 1920., Ivan Meštrović vjerovao je da će ondje konačno moći mirno raditi i bez ikakvih trzavica izvesti svoje prvo arhitektonsko-skulptorsko djelo “Crkvu Gospe od Anđela - zadužbinu obitelji Račić” u Cavtatu. Tada su ga već bili slavili u Europi kao novog Michelangela i, po Rodinovu mišljenju, najveći fenomen europskog kiparstva. Bio je imućan, ali i iscrpljen, umoran od proživljenih godina u kojima je postigao nevjerojatnu afirmaciju: od dječaka-pastira, kojeg je rođak u 12-oj godini naučio čitati i pisati, 17-godišnjaka koji se zalaganjem nekolicine ljudi iz Dalmatinske zagore našao u “kraljevskom” Beču, gdje je s nepunih 18 godina upisao Akademiju likovnih umjetnosti i na trećoj godini izlagao s grupom Secesija, a godinu dana poslije, po narudžbi Karla Wittgensteina, izradio veliko djelo “Zdenac života”, od čije je dobiti izašao iz “faze gladovanja“ i uspio sa suprugom Ružom Klein, Židovkom hrvatskog porijekla, živjeti u Parizu dvije godine, do Rima, u kojem je na Međunarodnoj izložbi 1911. osvojio prvo mjesto za kiparstvo, a Gustav Klimt za slikarstvo.

Iza njega je bila i samostalna londonska izložba koju su mu Englezi priredili 1915. u Victoria and Albert Museumu kao prvom živućem umjetniku. Zatim oproštaj od umiruće slikarice, Čehinje Ružene Kvoščinski u švicarskom sanatoriju u Leysinu, koja će ga nadahnuti za anđele s prekriženim krilima na svodu cavtatskog mauzoleja, preležana španjolska gripa, te silni strah od uhoda, koje je primjećivao na svakom koraku, i moguće internacije zbog političkog angažmana kojim je zagovarao oslobađanje od Austro-Ugarske Monarhije.

Međutim, Dubrovnik je nepopravljivo prekinuo njegov dotadašnji privatni život, što će naposljetku označiti i preokret u njegovu kiparstvu. Dojam koji je pri slučajnom susretu na njega ostavila suvlasnica apoteke na Gružu, mr. farmacije Olga Kesterčanek bio je iznimno jak. No, isprva ne toliko fatalan da bi zbog lijepe, vitke i visoke crnke, neobičnih sivo-zelenih očiju, napustio suprugu Ružu, iako njezine konstantne ljubomorne i histerične ispade jedva da je više mogao podnositi. Meštrović prvi put spominje Olgu, kao Ružinu prijateljicu, u pismu bratu Peši u jesen 1921. To je i vrijeme kada Ruža napušta Dubrovnik, svjesna da je izgubila čovjeka svog života.

Olga Kesterčanek snimljena 17. svibnja 1924. sa svojom i Meštrovićevom najstarijom kćeri Martom koju su dobili u ‘divljem braku’ jer se on tada još nije formalno razveo od svoje prve supruge Ruže

Raskid s Ružom

Raskid s Ružom bila je jedna od najtežih Meštrovićevih odluka. S njom je proživio 20-ak godina seljakajući se po Europi i uspinjući se, pri čemu se ona, kao inteligentna, okretna i sposobna mlada žena, i sama umjetnički nadarena, znala ponašati u elitnoj sredini. Molio ju je u Dubrovniku da među njima “ostane kako jest”, ali da mu “dade neograničenu slobodu”, što očajna Ruža nije htjela prihvatiti. Tada je Meštrović, valjda kao nekakvu svoju utjehu, napisao bratu Peši: “Razišli smo se dok smo se još voljeli”. Ipak, ta prva velika emocionalna i fizička ljubav Ivana Meštrovića nije mogla završiti bez komplikacija, koje će Meštrovića pratiti sve do Ružine smrti 10. veljače 1942. Dao joj je jasno do znanja da “supružničkih obveza prema njoj više nema”, ali da će joj “uvijek biti prijatelj i drug”, i to je obećanje poštovao, isto kao i njezinu neupitnu i bolnu ljubav prema njemu. Taj fer-odnos, još više prijateljstvo s bivšom suprugom Ružom, pogotovo kada je ona 1927., 1928. i 1929., predstavljajući se kao Meštrovićeva supruga, izlagala po Južnoj Americi svoja dekorativna djela, i uz njih Meštrovićeve skulpture koje joj je on, zajedno s palačom u Mletačkoj 10, velikom svotom novca i mjesečnom rentom, darovao prigodom raskida - uzrujavao je Olgu Kesterčanek. Toliko da je u jednom trenutku zaprijetila odlaskom, što je Meštrović iz Chicaga, gdje je postavljao svoje “Indijance”, prokomentirao u pismu bratu Peši: “Čini mi se da i ona počima da štrajka kao i R. u svoje vrijeme. Na krivu je putu.”

Meštrovićijanci “staroga kova” isticali su Ružu kao ključnu osobu u Meštrovićevu životu i stvaralaštvu. Naravno, već to što ga je ludo voljela i kao kitničarka u Beču uvodila u neka društva, što je bila prisiljena prekinuti izvanmaterničnu trudnoću, zbog čega poslije nije mogla postati majkom, što mu je bila inspiracija i vjerna pratilja, pa i službena supruga do kraja svog života… zauvijek ju je zapisalo uz Meštrovića. Bio joj je vjeran 10-ak godina, a onda se pojavila Ružena, supruga ruskog diplomata u Rimu, koja je u njemu probudila vatru i stvorila opekline, jer su oboje, zbog grižnje savjesti, a on još i zbog ljubavi prema Ruži, svoje osjećaje uzvisili u metafizički odnos. Bilo je očito da je Ružena, kao neostvarena strast, tinjala u Meštrovićevu tijelu pa je Ruža 1918. u Londonu odabrala svoju prijateljicu Mariju Račić Banac da, više u šali, skrene Meštrovićev pogled na sebe i da ga na taj način otrgne od misli na “onu groznu” Ruženu. Meštrović je upao u zamku, malo se zanio, ali se sve, po svemu sudeći, završilo na Meštrovićevu pitanju Mariji Račić Banac: “Kako bih ja vas poljubio kada ste toliko visoki”, na što je ona odgovorila: “Sagnut ću se”. Jednom ga je upitala hoće li joj sagraditi grob kada umre, ne sluteći da će se to dogoditi tako brzo, 1919., u Rimu, gdje je otišla bratu na vjenčanje i zajedno s njim i njegovom zaručnicom, Talijankom, umrla od španjolske gripe. Godinu prije umro joj je otac u Trstu, kapetan Račić, brodovlasnik koji je sa zetom Bancem u Londonu imao predstavništvo, a majka, koja je od Meštrovića naručila mauzolej u Cavtatu za svoju nesretnu obitelj, umrla je 1920. U samo dvije godine tragično je nestala jedna cijela, neizmjerno bogata i ugledna cavtatska obitelji, zbog koje je Meštrović došao u Dubrovnik s ciljem da prijateljici, s kojom je imao bezazleni flert, ispuni posljednju želju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg