‘Kako sam uspio nikad ne napustiti svoju dječju sobu’

Inspiriran spomenikom Maloj sireni, koja zauvijek sjedi na svojoj morskoj hridi, Julian Juhlin zakleo se da nikad neće napustiti svoju dječju sobu. Odrastao je i iselio se iz stana svoje majke, ali svoju dječju sobu nije napustio. Novi stan u Kopenhagenu uredio je tako da uz pomoć moderne tehnologije svakodnevno projicira svoj lik u sobu u kojoj je proveo djetinjstvo.

- Mislim da je ovo umjetnički projekt, ali je istodobno i moj život. Živim ovako svaki dan, svaki trenutak provodim u ovoj sobi. Čak i spavam s upaljenim svjetlima kako bi dječak u onoj sobi ostao živ. Krenulo je tako što sam dobio ideju da ispričam tu neobičnu, dirljivu priču o liku nalik Maloj sireni koji ne može napustiti svoj dom. Poslije toga samo sam pomislio ‘o, moj Bože, pa ja ću to morati proživjeti do kraja’ - ispričao nam je Julian preko Facebooka i prepričao kako je jednoj danskoj novinarki koja ga je posjetila u unajmljenom stanu pokazao kako to radi.

Zeleni kombinezon

Dao joj je da navuče jarkozeleni kombinezon prije nego što ju je pustio u sobu. Na prvi pogled je jeziva, ali i nekako magična, napisala je: sve je u sobi jarko zeleno, zidovi, stropovi, sve. Osim Juliana. On sjedi na krevetu dok ga snima kamera i istodobno emitira tu snimku u njegovoj bivšoj sobi u Frederiksbergu, drugom dijelu Kopenhagena. Ekran laptopa je crn, vidi se samo Julian kako lebdi na tamnoj pozadini. I tako već tri godine.

Julian Juhlin tako danas ima dva života: u jednom ima 28 godina i bori se za život, a u drugom je i dalje mali dječak koji ne želi napustiti svoju sobu. “Da, to izgleda kao dva života, ali ja to vidim i kao dvije osobe”, odgovorio je Julian na pitanje Jutarnjeg. “Ja sam onaj koji živi u zelenoj sobi, a dječak je osoba kojoj sam dao život živeći i snimajući u mojoj zelenoj sobi. On je poput duha, verzija mene koja ostaje u dječjoj sobi, iako se sve oko njega mijenja. On je prekrasan, ali istodobno i tužan tip jer mu vrijeme koje prolazi i sve mijenja utiskuje melankoličnu tugu”, kaže Julian Juhlin. I potpisao se tako, Julian, the boy will never leave home - Dječak koji nikad neće napustiti dom.

Što taj usamljeni zeleni dječak ustvari želi? Može li mu pomoći? “Mislim da dječak iz dječje sobe želi ostati u dječjoj sobi. To je njegova jedina želja zato što je to jedina stvar koju on zna. Ja mu pomažem time što živim u zelenoj sobi”, objašnjava nam Julian. Snimajući sebe na zelenoj pozadini, Julian omogućava dječaku da živi. “On postoji zahvaljujući meni. Na taj su način naši životi potpuno povezani”, ističe.

To je umjetnički projekt koji je osmislio 2012. i otad ga neprestano održava. Umjetnost koja se stopila sa životom. Kad je morao napustiti obiteljski stan u kojem je odrastao, iz svoje dječje sobe uklonio je sav namještaj i sve stvari kako bi oslobodio prostor za “Dječaka koji nikad neće napustiti dom”.

Mami se sviđa. Možda

Kad god je on u zelenoj sobi u svom novom, unajmljenom stanu, njegova se slika projicira ovdje. Rekao je da se njegovoj majci ideja svidjela, ali i da nije uvijek najsretnija zbog toga. Nekad se, kaže, osjećala kao voajer dok ga gleda, a zna da on nju ne može vidjeti.

Julian i danas izgleda kao dječak, mršav i plav. Kao netko tko nikad neće odrasti, Petar Pan 21. stoljeća.

“Dječak je u međuvremenu postao neka treća osoba. Tu smo ja, moja majka i dječak. Ne mogu ugasiti svjetlo, ne mogu dopustiti da umre”, ispričao je Julian. Majka ponekad prijeti da će sobu iznajmiti ili je preurediti u radnu sobu. Julian joj odgovara da može, ali da dječak ostaje. “To znači da će i svaka soba u koju se ikad budem preselio morati postati zelena soba”, ističe.

Zelena boja je tehnička stvar, objašnjava on za Jutarnji. Soba je zelena zato što ta boja čini sobu nevidljivom za kameru. Na taj način, tehnikom zelenog ekrana (green screen tehnics) koja se koristi u filmovima, kad se snimljenome naknadno dodaje pozadina, Julianova sadašnja soba pretvara se u nevidljiv ulaz u njegovu staru sobu. Kamera vidi samo njega i samo njegov lik projicira u dječju sobu.

Nedavno se preselio u novi stan, ali dječaka nije napustio: ponovno je tu, u novoj zelenoj sobi. Starom stanodavcu nije se baš svidjelo što mu je napravio od sobe. I na novu adresu prvo su došli majstori koji su bušili i prepravljali prije nego što će postaviti svoje jarkozelene kulise.

Julian Juhlin kaže da je “Dječak koji nikad nije izašao iz kuće”, kako je svoju emotivnu životno-umjetničku kreaciju nazvao 2012., prilično popularan u Danskoj. O njemu su pisale novine i časopisi, televizijske i radijske postaje emitirale svoje priloge. Ali mi smo prvi novinari izvan Danske koji smo ga kontaktirali.

Završio za scenografa

- Projekt traje svaki dan posljednje tri godine, što znači da živim u zelenoj sobi, s kamerom uključenom danju i noću, svakodnevno od prosinca 2012. - kaže Julian. Instalacija je bila otvorena za javnost dva puta u tom razdoblju kad su svi znatiželjnici mogli ući u stan njegove majke i pogledati dječaka na zidovima sobe u kojoj je odrastao. Za majku je to bilo potpuno strano iskustvo, da joj svakakvi ljudi smiju pozvoniti a ona im mora otvoriti vrata i pustiti ih unutra.

Julian je završio za scenografa na Danskom fakultetu za scensku umjetnost, a trenutačno radi kao set-dizajner za nekoliko kazališta u Kopenhagenu. Na internetu se može naći više njegovih kreacija, nedavno je dobio nagradu Reumert za scenografiju u predstavi “Kao da je bilo jučer” kazališta Riddersalen. Reumert je danska nacionalna kazališna nagrada. Osim scenografije, u više je predstava kreirao i kostime. Na “Dječaka koji nikad nije napustio kuću” podsjeća njegova instalacija “Long life still life” iz 2010. gdje je, također na zelenoj pozadini, izložio sam sebe kao mrtvu prirodu.

U stvarnosti je sasvim živ, mlad umjetnik koji živi u zemlji u kojoj je uobičajeno da djeca odlaze od kuće s 18 godina. Ipak, Julianova priča djeluje poetično i u zemlji u kojoj dvije trećine mladića ostaje živjeti sa svojim majkama nakon tridesete, i gdje mnogi baš nikad ne odu od toplog majčina gnijezda. Odvajanje je gotovo uvijek traumatično, ali samo neki znaju od toga napraviti umjetnost.

Novinarka Vicea Sofie Marie Ottsen, koja ga je posjetila u njegovu unajmljenom stanu, napisala je da Julien Juhlin normalno radi, studira i “vodi savršeno normalan društveni život, usprkos jedinstvenim okolnostima”. No, teško da tulumari i vodi neki posebno bogat društveni život u vlastitom stanu: tko god želi doći kod njega, mora navući kombinezon, specijalno jarkozeleno odijelo u kojemu nije naročito ugodno jer se čovjek intenzivno znoji.

Da Julian Juhlin živi u Hrvatskoj, cijele priče vjerojatno ne bi bilo. Danska je na vrhu zemalja u kojima se mladi brzo osamostaljuju, po tome se izmjenjuje sa Švedskom na prvome mjestu u Europskoj uniji, a Hrvatska je, pak, među članicama EU na prvome mjestu po tome koliko dugo mladi ostaju živjeti s roditeljima. Mladi Danac prosječno s 21 godinu odlazi od kuće: djevojke nešto ranije, s 20,5 godina, a dečki s 21,5. Julian je pritom vjerojatno bio čudan susjedima i okolini što je ostao živjeti s majkom čak do 25. godine. Na razini Europske unije on je čisti prosjek: prema podacima Eurostata, prosječno mladi odlaze od kuće s 26 - žene s 25, a mladići s 27. U Hrvatskoj to čine s 33 godine za muškarce (teško možemo reći mladiće) i 29 godina za žene.

I u nas bi bio kod mame

Da je u Hrvatskoj, Julian bi bez problema i dalje živio s majkom. Ne bi bilo zelene sobe ni tužnog dječaka koji odbija odrasti, njegova dječja soba ne bi bila golih zidova. On još nema 29 godina: u toj dobi s mamom živi 80 posto hrvatskih sinova (i 60,3 posto kćeri). Julianu bi u Šibeniku i Vinkovcima mama još nosila kavu u krevet, kupovala cigarete i kuhala omiljena jela za ručak. Ono što je kod nas normalno, u Danskoj je prilično čudno.

Tako s navršenih 29 godina s roditeljima živi samo 2,4 posto Danaca: 0,8 posto žena i 4,2 posto muškaraca. I u djetinjstvo i djetinju vezu s majkom mogu vas vratiti samo umjetnost i imaginacija.