'Svi u sebi nosimo mogućnost da postanemo zli. Onaj tko misli da nikad neće postati zlostavljač ne poznaje samog sebe'

Najnoviji roman Slavenke Drakulić “Optužena” (izdavač V.B.Z.) jedno je od onih literarnih djela protiv kojih se čovjek, nakon što ga proguta, kao protiv neke infektivne bolesti, bori satima ili danima. Ne zato što je to loš roman, ni govora, već zato što je riječ o prvom hrvatskom romanu koji bez zadrške govori o nečemu krajnje odbojnome - zlostavljanju djece.

- Da, kod svih koji su ga do sada pročitali roman je izazvao jake reakcije. Neki od njih osjećaj koji se u čovjeka uvuče nakon moje knjige uspoređuju s onim koji na gledatelje ostavljaju Hanekeovi filmovi - ispričala je naša najprevođenija spisateljica koja se kao romanopisac gotovo tri desetljeća bavi temama tijela i traume. Ne krije pritom da dosadašnje impresije publike shvaća kao kompliment te da je zadovoljna što čitatelji reagiraju vrlo afektivno na roman koji, u kraćim crtama, govori o emocionalnom i fizičkom zlostavljanju kroz tri generacije u jednoj obitelji i poentira time da lanac zla ne može zaustaviti ništa doli tragedije.

Prema zadnjem istraživanju Poliklinke za zaštitu djece, u nas je 15,9 posto djece izloženo fizičkom zlostavljanju, 16,5 posto emocionalnom te 13,7 posto spolnom. Mislite li da su to realne brojke?

- Teško je reći koliko su podaci vjerodostojni. Jednostavno, ljudima je teško govoriti o nasilju u obitelji, a pogotovo o zlostavljanju, to je velik tabu. Kao u svim drugim slučajevima nasilja, na primjer silovanja, to se mnogo češće događa nego što pretpostavljamo. Na jedan prijavljeni slučaj silovanja sigurno je deset neprijavljenih. Međutim, moram reći da se, pišući ovaj roman, nisam rukovodila brojkama nego napisima u medijima. Zapazila sam neke slučajeve koji su mi se usjekli u pamćenje i tamo ostali - neki i godinama - sve dok nisam odlučila napisati roman o fizičkom i emocionalnom zlostavljanju koje dovodi do ubojstva.

Nasilje odgovornih

Roman je pogodna forma za progovaranje o nasilju. On može iskazati onaj strašan krik koji mediji ili psihijatri ne mogu jer ih forma priječi.

- Naravno da sam, na primjer, mogla uzeti jedan ili više istinitih slučajeva i napisati novinarsku knjigu poput, primjerice, “Children Who Kill” Johna Summita. Ima raznih načina na koje se može, da tako kažem, “upotrijebiti materijal”, ovisno o tome što zapravo želite. Meni je prvenstveno bio cilj ući u psihologiju i osjećaje žrtve i opisati situaciju u kojoj žrtva na kraju postaje počinitelj. Roman mi se nametno kao jedina forma u kojoj mogu opisati osjećaje. Također, roman mi je dao mogućnost da pored glavnog lika - Optužene - koja se ustvari ne želi prisjećati svoga djetinjstva, kreiram i lik petogodišnje Djevojčice. Djevojčica je ta koja priča pravu priču o zlostavljanju - onu koju Optužena želi potisnuti i zaboraviti.

Uznemiravajuće je to što ste roman napisali u prvom licu. Ako vi sami niste žrtva takvog nasilja, koji je bio emotivni okidač da se o tome uspijete izraziti u prvom licu?

- Drago mi je da je i na vas djelovao uznemirujuće. Ideja je, naravno, da se čitatelj (vjerojatnije - čitateljica!) identificira s glavnim likom, a to je moguće jedino ako se barem u nekim elementima može poistovjetiti s njom. Isto vrijedi i za mene kao spisateljicu: opisujem osjećaje koje sam i sama iskusila u najrazličitijim situacijama i u tome je jedina autobiografičnost romana. Naime, ima puno ljudi koji imaju izvanredna iskustva, loša ili dobra, svejedno. No, sama ta činjenica ne znači da ih mogu aritikulirati, u ovom slučaju uobličiti u literarni tekst. Dobar primjer za to su autobiografska djela žrtava zlostavljanja kojih ima dosta u engleskom govornom poručju ali, bez obzira na to što opisuju istinite događaje, rijetko su uvjerljiva, barem na razini osjećaja, poput, recimo, “A Child Called ‘It’” Davea J. Pelzera. Razumljivo, jer žrtve bilo koje vrste nasilja teško mogu artikulirati svoje osjećaje. Rezultat je da se čitatelj te autobiografske knjige, važne za osvještenje o problemu zlostavljanja, ipak ne može do kraja identificirati sa žrtvom. Po mome mišljenju, iskustvo samo po sebi za literaturu nema toliku vrijednost koliku ima sposobnost imaginacije i vještina pisanja.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista