Šokantna ispovijest sindikalne liderice Avberšek: 'Na prijevozu se državu vara za 250 milijuna kuna. To ćemo zaustaviti, ne želimo izgubiti sve'

Počeli su ukopani. Vlada kaže odreknite se, sindikati uglas odgovaraju: ne dolazi u obzir. I onda se dogodilo nešto na što sindikati javnih službi tijekom pregovora s Vladom nisu navikli. Umjesto očekivanog, “ljudi smo, dogovorit ćemo se”, stigao hladan tuš. Vlada kaže, u redu, razumijemo vas, ali i vi morate razumjeti da za regres, božićnice, jubilarne nagrade... novca nema. Nema se odakle isplatiti jer novca jednostavno nema. I sve potkrijepljeno argumentima.

Šok sa sindikalne strane stola bio je jasno vidljiv. Očekivali su povuci - potegni, nagovaranja, dogovore, prijedloge, obećanja, a ništa od toga nije se dogodilo. Čak ni pozivi pojedincima na dogovore u četiri oka. Umjesto toga jasan stav koji je na kraju rezultirao uštedom od gotovo dvije milijarde kuna, bez većih posljedica za učitelje, liječnike, medicinske setre, socijalne radnike, kulturnjake... Oni su 2010. godine ostali bez onih prava kojih se privatni sektor morao odreći prije nekoliko godina.

Posljednja crta obrane

Iako je formalno uime Vlade šef pregovaračkog tima bio potpredsjednik Neven Mimica, glavnu riječ u pravilu su imali ministri financija i rada Slavko Linić i Mirando Mrsić.

- Bili su to uobičajeni pregovori, kakvih je dosad bilo na stotine, s različitim vladama. Jedina razlika bila je naša početna pozicija: nema pregovora ispod stola. Nema razgovora mimo onoga što je ponuđeno - govori Mirando Mrsić koji je i dalje, iako je sindikalna strana već jasno rekla da su pristali na uštede, vrlo oprezan i konačni sud o uspješnosti pregovora dat će tek kada se dogovor i formalizira.

Najteže je bilo, kaže Mirando Mrsić, kad je na red došlo smanjivanje naknade za minuli rad sa 0,5 na 0,3 posto.

- Znali smo da će to najteže proći, znali smo da je ta točka nešto oko čega se sindikati neće dati. Ali, i nama je to bila posljednja crta obrane, nešto za čime bismo posegnuli tek ako se potrebne uštede ni na koji drugi način ne bi mogle ugovoriti. To, i epilog u kojem bi došlo do raskidanja Temeljnog kolektivnog ugovora. Nikome nije bilo u interesu da stvari tako završe - kaže Mrsić i pojašnjava:

Neiskusni ministar

- Imali smo dogovoren pregovarački stav. Znali smo da moramo uštedjeti, ali bez da se ljude dovede u pretešku situaciju. Zato ni u jednom trenutku nismo dolazili do ultimatuma: uzmi ili ostavi. Uvijek smo nudili više opcija. I nakon što smo zaključili da nema šanse da sindikati pristanu na smanjenje postotka za minuli rad, postojao je izlaz i krenuli smo u pregovore oko naknade za prijevoz.

Mrsić, koji u javnosti slovi kao ministar s vrlo malo iskustva u pregovorima, danas govori kao da mu ništa što se odvijalo u pet rundi pregovora nije bilo strano. Zapravo, Mrsić u pregovorima sa sindikatima ima priličnog iskustva, bez obzira na sve primjedbe sindikalca Vilima Ribića koji mu je u više navrata spočitavao kompetentnost.

- Od 2001. do 2003. bio sam član Upravnog vijeća Rebra. Ništa meni nije bilo nepoznato. Navikao sam na pregovore sa sindikatima, a kako ja dolazim iz tog sustava, ništa me nije moglo iznenaditi - kaže ministar rada, po struci liječnik.

U ovim pregovorima, koji su pred samom finalizacijom, kaže, uspjeli su dokazati da ne stoji da je ovo Vlada bez želje i smisla za socijalnim dijalogom. Ne stoji da smo bez socijalnog afiniteta.

- Sad smo pokazali kako će ova vlada raditi. Isključivo za stolom. Ništa ispod stola. A osobno, ja sam čovjek kojega se ne može impresionirati velikom bukom i larmom, kao ni pretjeranom ushićenošću - priča ministar Mrsić i već najavljuje: isto će biti i za godinu dana, kad ćemo započeti pregovore o novom Temeljnom kolektivnom ugovoru s javnim službama:

- Ima raznih puteva kojima se moglo ići, mi smo izabrali svoj. Trasirali smo ga, sada ga trebamo izbrusiti, urediti, ograditi, osigurati, da za sve sudionike bude siguran.

Najčvršći ministar

Tko je bio najžešći pregovarač sa sindikalne strane, nije želio reći. Ni očita razjedinjenost sindikata nije im bila olakotna okolnost. Logika je sljedeća: nisu imali ništa od toga da dio sindikata pristane, a da dio ustraje u svojim stavovima.

- Da se to dogodilo, a moglo se, tek tada bismo bili u problemima, jer parcijalni dogovori s dijelom sindikata nisu bili rješenje. Trebao nam je dogovor sa svima - zaključuje Mrsić.

Najtvrđi orah za sindikate, na kojima su mnogi mogli zube polomiti, bio je Slavko Linić.

- Najčvršći je. Iako su svi ministri uvijek tamo. I spreman je sve napraviti kako bi objasnio. Jednostavno kaže: da sad ovdje ne oduzimam vrijeme, želite li da vam više proširim, objasnim, dođite u Ministarstvo. Ovdje ne mogu ulaziti u detalje - kaže sindikalistica Spomenka Avberšek i prepričava situaciju kad je jedan ministar odlučio malo popustiti sindikalnoj strani:

- Ne možemo govoriti na pamet. Ne dam. Ovo ću braniti svim silama. Ne možemo dati ono što nemamo - govorio je ministar Linić i sindikatima, ali i svojim kolegama.

- Dakle, nije bio oštar samo prema nama, nego i prema njima - priča najglasnija sindikalka Avberšek, koju je tijekom pregovora njezin kolega Vilim Ribić počastio s nekoliko epiteta, uz ostalo, i da je SDP-ova sindikalka i da radi za Vladu.

- Kakva sam ja to SDP-ovka ako ih na pregovorima nazivam prevarantima? Da su moji, onda bih im tepala - kroz smijeh, iako jasno povrijeđena, govori S. Avberšek uz napomenu da s Ribićem više neće ući u sukob jer mu ne želi davati na važnosti.

Ipak, dok govori o pregovorima, ne može ga zaobići. Tvrdi kako su upravo Ribiću najteže pala nova pravila ponašanja. Posebno stav Vlade da pregovora ispod stola - nema.

Bez prevara

- Ako vidim da je netko nekoga prevario, ja to kažem. I rekla sam. Drage kolege, neće ići. Ja imam saznanja da postoji jedna uredba o povećanju koeficijenata koju je potpisao još premijer Račan, i koja je vrijedila do 2004. godine, a koja se još uvijek primjenjuje za zaposlene u prosvjeti. To smo saznali 2010. godine, tijekom pregovora između Šukera i Ribića, kad je Šuker rekao: Kako te nije sram javljati se uopće, kad vi i dalje primate povećane koeficijente koje ste trebali izgubiti još 2004. I sad sam ja potegnula to pitanje, rekla sam da ne mogu uzimati prijevoz, božićnice, regrese, a postoji uredba koja ne vrijedi od 2004. koja se ipak primjenjuje i koju nitko ne dira. Onda je Ribić napao Linića da će za sve što im se uzme tužiti, ali ovoga puta Linić mu nije ostao dužan - prisjeća se Spomenka Avberšek.

Ribić je, dakle, najavljivao da će se svi u prosvjeti tužiti ako im se prosvjetni dodatak bude isplatio s odgodom od 1. siječnja iduće godine.

- Kako vas nije sram, i mi ćemo uzeti pravnike i tužit ćemo vas da konzumirate uredbu koje nema - odgovorio je Linić, no Ribiću nije bilo dosta:

- A, ne. To je stečeno pravo - rekao je, iako je bio svjestan da to što govori nema nikakva smisla.

- I to sve govori Ribić - u nevjerici ponavlja Spomenka Avberšek - a mene ništa ne može smetati koliko kad netko evidentno laže.

- Ribić je ispregovarao sve živo i mrtvo. Da nisam odlučila da mu više neću odgovarati, svašta bih mu bila izgovorila kad me je krenuo napadati pred novinarima. On, za kojega svi znamo da laže. Da je zdilao s Vladom 2,4 milijuna kuna! Da ja primam tolike novce, sve četiri u zrak i uživaj! Pa toliko dobijemo godišnje od 10.000 članova! I zato sam rekla Vladi, nemojte se šaliti, izbacite tih 2,4 milijuna van, pa to su novci poreznih obveznika - govorila je ljutito sindikalistica koja predstavlja medicinske sestre:

- Kad narod od takvih sindikalaca nešto dobije, to je jako teško ukinuti. Narod zaboravlja da je nešto ispregovarano ispod žita. Pa sad meni oni psuju mater jer ispada sa sam ja ta koja njima ruši plaću, zaboravljaju da je to dogovoreno ispod stola, mimo svih regula - pojašnjava Avberšek.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG