Globalna konvencionalna vatrena moć SAD-a je podcijenjena, što prijeti i stvarnosti i percepciji strateške stabilnosti jer su SAD i njezini saveznici sposobni zaprijetiti i uništiti sve nuklearne lansirne lokacije Rusije i Kine konvencionalnim oružjem, što izvršava pritisak na Moskvu i Peking i kreira potencijalno nestabilnu geopolitičku situaciju.
To bi mogao biti zaključak velikog istraživanja dvojice stručnjaka, Dana Plescha i Manuela Galilea sa Sveučilišta Soas u Londonu, koji u svojoj studiji pod nazivom "Gospodari zraka: Strateška stabilnost i konvencionalni udari (Masters of the Air: Strategic stability and conventional strikes), objavljenoj u četvrtak, opisuju "tihu revoluciju u vojnim poslovima" koja odražava povećanu vojnu moć SAD-a u odnosu na Moskvu i Peking, posebno u konvencionalnoj raketnoj tehnologiji.
Plesch i Galileo tvrde da bi to moglo stvoriti uvjete za novu utrku u naoružanju na koju Kina i Rusija pokušavaju odgovoriti, ali možda čak i stvoriti rizik od pogrešne procjene u velikoj krizi jer bi bilo koja od tih zemalja mogla pribjeći lansiranju nuklearnog oružja kako bi pretekla SAD. Dvojica stručnjaka navode da SAD imaju "uvjerljiv današnji kapacitet s nenuklearnim snagama da preduhitri ruske i kineske nuklearne snage", što im daje vojnu prednost pred tim zemljama, prenosi The Guardian.
Kako procjenjuju autori, postoji oko 150 ruskih i 70 kineskih udaljenih nuklearnih lansirnih lokacija, otprilike 2500 km od najbliže granice, a sve bi se mogle doseći američkim raketama JASSM koje se lansiraju iz zraka i krstarećih projektila Tomahawk za nešto malo više od dva sata u početnom napadu osmišljenom da spriječi lansiranje nuklearnog oružja - i to ne samo s obzirom na sveukupno smanjene mogućnosti detektiranja od strane Rusije i Kine te postupno poboljšavanje američke obrane od projektila.
SAD i njegovi saveznici mogu ugroziti čak i najdublje zakopane i najmobilnije strateške snage Rusije i Kine s 3500 JASSM-a i 4000 Tomahawka kojima, s koliko se procjenjuje da raspolažu SAD-u i njegovi saveznici, ističu autori. Novi tehnološki razvoj također znači da se krstareći projektili JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile) mogu lansirati na paletama, koristeći višestruki lansirni sustav Rapid Dragon za masovno ispaljivanje projektila iz nemodificiranih standardnih vojnih transportnih zrakoplova, kao što su C-17 Globemaster ili C-130 Hercules.
Asimetrija
"Naša analiza predviđa da se samo za ruske mobilne i kineske duboko zakopane strateške sustave može smatrati da bi mogli opstati u slučaju konvencionalnih raketnih napada i daleko su ranjiviji nego što se obično smatra", navode autori i dodaju da je njihova neispitana neranjivost temelj pretpostavljene strateške stabilnosti.
Savezničke konvencionalne sposobnosti mogu se činiti uvjerljivijima Rusiji i Kini nego američkim donositeljima odluka, no u cijelom spektru od mirnodopske diplomacije do kriza na rubu rata, navode autori, pojava nenuklearnih protutežnih sposobnosti zaslužuje veću pozornost nego što joj se do sada pridavalo.
Primjer za to je sveprisutni borbeni zrakoplov pete generacije F-35 - njegovi radari dizajnirani za detektiranje i napad na kopnene ciljeve pretražuju u radijusu od 300 km i opremljeni su JASSM i drugim projektilima i bombama. Osim toga, F35 i drugi zrakoplovi nose i projektile zrak-zrak nove generacije AMRAAM. Ti projektili imaju operativni radijus od oko 150 km zbog radara AN/APG-81. Ovaj visokoosjetljivi radar sposoban je detektirati ciljeve s radarskim presjekom od 1 m2 na udaljenosti do 110 km. To je osobito relevantno kada se u obzir uzme da takav sustav AMRAAM može imati kapacitet za obaranje interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) u njihovoj fazi ubrzanja.
"Ovaj tehnološki napredak koji studija naglašava vrlo je relevantan za trenutačnu geopolitičku situaciju. Članice NATO-a i američki saveznici poput Poljske, Nizozemske i Japana značajno su povećali svoje zalihe (‘stealth‘ projektila, op.a.) JASSM-ER-a, što pokazuje veliku asimetriju između savezničkih nenuklearnih sposobnosti i ruskih obrambenih sustava, koji ne idu ukorak s nedavnim savezničkim konvencionalnim razvojem", napominju Plesch i Galileo u zaključku svoje analize.
‘Konvencionalna prevencija mogla bi funkcionirati‘
Primjerice, kako objašnjavaju, kada bi SAD i saveznici imali zadatak uništiti ili obraniti se od spomenutih 70 kineskih i 150 ruskih ciljeva u središnjoj Aziji, na raspolaganju bi imali također spomenutih 3500 projektila JASSM i 4400 Tomahawka. U takvom pretpostavljenom okruženju, SAD bi djelovale zrakoplovima F-35 opremljenim projektilima AMRAAM s radijusom presretanja od 200 km. Pojednostavljena analiza pretpostavlja 200 uspješnih lansiranja projektila s 40 američkih borbenih zrakoplova, što autori smatraju realnom brojkom, a to znači da bi se mobilni i duboko zakopani nuklearni strateški sustavi našli na udaru preciznih masivnih udara.
Naime, američke i savezničke konvencionalne rakete i zrakoplovi koji nose projektile vrlo su precizni, relativno ih je teško otkriti radarskim sustavima i imaju podzvučne brzine oko 914 km/h. Njihovi ciljevi koji su najteže dostupni u dometu su od oko 2400 km za Rusiju i 2500 km za Kinu izvan njihovih granica, što daje nominalno vrijeme od lansiranja do cilja za oko spomenuta dva sata. Treba pretpostaviti da će faktor iznenađenja te ‘stealth‘ tehnologija zrakoplova i dijela projektila i sposobnost lansiranja iz kineskog i ruskog zračnog prostora eliminirati ili značajno skratiti vrijeme za upozorenje - detektiranje prijetnje i reakciju.
"U konačnici, pojačani i uglavnom nezapaženi tehnološki razvoj analiziran u našoj studiji čini se da ojačava argument da konvencionalne sposobnosti prvog udara mogu imati sličan učinak na strateško planiranje protivnika kao i ortodoksne sposobnosti prvog napada. Drugim riječima, nenuklearna prevencija bi mogla funkcionirati", zaključuju autori.
No, Plesch i Galileo primjećuju da nema dovoljno javnih rasprava o strateškim sposobnostima SAD-a u slučaju velike konfrontacije, ukazujući na to da su rasprave o sukobu koji bi uključivao Rusiju i Kinu obično usmjerene na regionalnu dinamiku, kao što je rat u Ukrajini ili moguću invaziju na Tajvan. "Globalna konvencionalna vatrena moć SAD-a je podcijenjena, što prijeti i stvarnosti i percepciji strateške stabilnosti", navode autori, dodajući da bi bilo kakva hibridna uporaba nuklearnog oružja uz konvencionalne projektile zakomplicirala ionako napetu sliku.
Prst na okidaču
Iako, kako se navodi, malo tko vjeruje da je moguć velik sukob između SAD-a i Rusije ili Kine, invazija na Ukrajinu dramatično je povećala globalnu neizvjesnost. Ruski predsjednik Vladimir Putin upozorio je u ožujku da će Moskva biti spremna upotrijebiti nuklearno oružje ukoliko njezin suverenitet ili neovisnost budu ugroženi, a Kremlj je sada najavio i promjenu nuklearne doktrine.
Autori tvrde da se strateška zabrinutost sastoji u pitanju strahuju li Rusija ili Kina od vojnih sposobnosti SAD-a do te mjere da to opravdava novu utrku u naoružanju. "Sama procjena prijetnje SAD-a 2024. godine istaknula je kineski strah od prvog američkog napada kao motiv za kinesko gomilanje nuklearnog oružja", navode Plesch i Galileo. Snaga američkih konvencionalnih raketnih sposobnosti je takva da "izvršava pritisak na Rusiju i Kinu da svoje rakete stave na okidač", odnosno da budu spremne za trenutačno lansiranje, ističu autori. SAD bi se, kako se upozorava, našle na udaru u slučaju svakog pogrešnog lansiranja koje neka od te dvije zemlje pokrene.
Prošle je godine Kina počela raspoređivati manji broj nuklearnog oružja - ukupno 24 komada - s lanserima, prema istraživanju Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu (Stockholm International Peace Research Institute), a SAD su upozorile da će možda morati povećati količinu svojih raspoređenih bojevih glava kao odgovor na to.
Plesch i Galileo upozoravaju da do promjena u vojnoj moći dolazi u vrijeme kada kontrola naoružanja opada. Godine 2019. sporazum o kontroli naoružanja za nuklearne snage srednjeg dometa, koji je zabranjivao SAD-u i Rusiji da raspolažu s projektilima koji se lansiraju sa zemlje s dometom od 500 do 5500 km, istekao je, što je ostavilo mogućnost za obje strane da ih ponovno rasporede.
Autori tvrde da novonastala situacija opravdava ponovno stavljanje fokusa na kontrolu naoružanja, kao što je predložio i glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres u srpnju prošle godine, kada je pozvao na održavanje posebne sjednice Opće skupštine UN-a o razoružanju. "Sprječavanje pogrešnih procjena koje dovode do nuklearnog rata trebao bi biti najveći prioritet vlade i civilnog društva", navode autori u zaključku svoje studije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....