KAKO JE IZGLEDALA LUSTRACIJA U EUROPI? Bivša komunistička elita i sad je dio vlasti svih bivših socijalističkih zemalja

HDZ je kao jednu od svojih najvažnijih trenutačnih političko-ideoloških predizbornih agendi postavio pitanje lustracije. Doduše, o tome kako bi se ona provela i koga bi zapravo obuhvatila zasad nema opipljivih detalja, iako je prošlo 25 godina od propasti komunizma u Hrvatskoj. No, postavlja se pitanje je li i na koji način ona provedena u drugim zemljama istočne i središnje Europe u kojima je nakon Drugoga svjetskog rata vladao socijalistički režim.

Od Baltika do Crnoga i Jadranskog mora, od Tallinna do Tirane još uvijek kruži bauk komunizma. Mnoge bivše komunističke zemlje imale su određenu vrstu “suočavanja” s lustracijom ili dekomunizacijom, ali niti jedna od njih nije ju provela do kraja jer je uvijek negdje zapelo. Očito to nije ni lako, niti uvijek potrebno, bez obzira na različita iskustva i osobenosti komunizma svake od tih država. Sve te zemlje pozabavile su se bivšim stupovima tog režima, uglavnom djelatnicima tajne policije, sudstva i obrazovanja.

No, čak i kad ovlaš bacimo pogled na situacije u svim tim zemljama - od Estonije, Latvije, Litve, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije, preko zemalja bivšeg SSSR-a i Jugoslavije do DR Njemačke koja je sada dio SR Njemačke - vidi se da nema niti jedne bivše socijalističke države u kojoj nekadašnji pripadnici komunističke nomenklature nisu zauzeli mjesto i u novoj, ponegdje i vrlo isturenoj, “demokratskoj” političkoj i poduzetničkoj eliti.

I na ljevici i na desnici

U svim tim zemljama u nekom je trenutku na nekoj od pozicija - predsjednika, premijera, ministra ili vođe radikalnih desnih ili (rjeđe) lijevih opcija - bio netko od nekadašnjih komunističkih dužnosnika. To se dogodilo čak i u onim zemljama koje se smatraju perjanicama antikomunizma, poput Litve, Latvije, Estonije ili Češke koje su Komunističku partiju proglasile “zločinačkim organizacijama”. Da ne bi bilo zabune, i prvi demokratski izabrani ruski predsjednik Boris Jeljcin stavio je KPSS izvan zakona 1991., nakon neuspjelog boljševičkog puča, progasivši je također “zločinačkom organizacijom”.

Bivši članovi “mjesnih komunističkih partija” iz vremena “nenarodnih režima” koji su trenutačno na pozicijama predsjednika ili premijera u nekadašnjim komunističkim zemljama su: litavski predsjednica i premijer Dalia Grybauskaite i Algirdas Butkevičius, češki predsjednik Miloš Zeman, slovački premijer Robert Fico, bugarski premijer Bojko Borisov, srpski predsjednik Tomislav Nikolić, predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović, slovenski predsjednik Borut Pahor, crnogorski predsjednik Filip Vujanović te premijer Milo Đukanović koji je i najdugovječniji političar jer je na vrhu od 1989., moldavski predsjednik Nicolae Timofti, ruski predsjednik Vladimir Putin, bjeloruski šef države Aleksandar Lukašenko i doslovce do prije nekoliko dana (10. lipnja je predao dužnost) latvijski predsjednik Andris Berzinš. Albanskom predsjedniku Bujaru Nishaniju taj se podatak ne navodi u službenoj biografiji, ali može se pretpostaviti jer je u komunizmu bio pitomac najprestižnije tamošnje vojne akademije Skenderbeg.

Sve te zemlje imaju različite putove razvoja i različit stupanj odnosa prema tom dijelu prošlosti, ali vidi se da pripadnost Komunističkoj partiji ipak nije ni remetilački, ni otežavajući faktor.

Puno zakona uzalud

Naime, na izborima pobjeđuju čak i kao pripadnici desničarskih izrazito antikomunističkih stranaka (Dragan Čović), radikalnih nacionalističkih stranaka (Tomislav Nikolić) ili socijaldemokratskih opcija (Butkevičius), a ne smeta im ni “nepodobno” obiteljsko podrijetlo - otac Dalije Grybauskaite bio je pripadnik KGB-a, a roditelji albanskog premijera Edija Rame viđeni članovi komunističke elite u vrijeme Envera Hoxhe.

Baltičke zemlje prednjačile su u tome da se 23. kolovoza označi kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (uglavnom se u bivšim komunističkim zemljama podrazumijeva samo taj režim), kao podsjetnik na Pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine, kojim je između nacističke Njemačke i SSSR-a podijeljena Poljska, a tri baltičke države je anektirao SSSR. Iako je prošlo već više od četvrt stoljeća od pada Berlinskog zida, simbola komunističkog sustava istočnoeuropskih zemalja, odjeci tog civilizacijskog i povijesnog događaja još uznemiruju javnost tih zemalja. No, odmah nakon promjene sustava u više su tih država doneseni razni lustracijski zakoni, a iako su najavljivani “komunistički nürnberški procesi”, to se uglavnom nije dogodilo, pa ni u Njemačkoj koja je možda imala “najlakši” zadatak i mogućnost da se obračuna s neugodnom komunističkom prošlošću.

U Bugarskoj su već 1992. donijeli nekoliko zakona o dekomunizaciji, koje je Ustavni sud poništio, ali je prošao zakon kojim je nekadašnjim “aktivistima KP-a i komunističkim ideolozima iz obrazovnih institucija” zabranjen rad na rukovodećim pozicijama na fakultetima i višim obrazovnim ustanovama. No, na bavljenje politikom to se očito ne odnosi. Bojko Borisov, nekadašnji pripadnik MUP-a “narodnodemokratske” Bugarske i posljednji šef osiguranja dugogodišnjeg komunističkog šefa Todora Živkova, u dva je navrata bio bugarski premijer. Na toj je dužnosti i sada.

I Jaruzelski bez osude

U Češkoj je 1993. donesen zakon o “nezakonitostima komunističkog režima” pod koji je potpalo oko 140 tisuća ljudi. Pripadnici tajne policije i zaposlenici partijskog aparata bili su na pet godina isključeni iz političkog života ako “im je specijalna komisija mogla dokazati krivnju”. Iako jedna od žrtava komunizma, Vaclav Havel “tražio je oprez” po tom pitanju. U Slovačkoj sličan zakon nije prošao, a u dva mandata za predsjednika je biran nekadašnji član KP-a i tužitelj u Bratislavi od 1966. do 1968. Ivan Gašparovič. Svi šefovi HDZ-a BiH bili su članovi KPJ, a jedan je bio i kapetan JNA.

U Albaniji je 1995. donesen Zakon o moralnom liku dužnosnika iz bivšeg režima, na osnovi kojega su pred sud izvedeni Nexhmije Hoxha, moćna supruga albanskoga komunističkog diktatora Envera. Osuđena je na devet godina “zbog korupcije”, ali je nakon par godina amnestirana. U Poljskoj je također donesen zakon o lustraciji. Govorilo se da će njime biti obuhvaćeno oko dva milijuna ljudi, ali se uglavnom prelomilo preko “nižeg kadra”. Iako se sudilo generalu Wojciechu Jaruzelskom, koji je 1982. godine izvršio puč stavljajući sindikat Solidarnost izvan zakona, navodno se time žrtvujući i spašavajući Poljsku od sovjetske intervencije, na kraju ipak nije osuđen. Najveća “žrtva” lustracije u Poljskoj bio je svojedobni premijer (1995. - 1996.) Józef Oleksy koji je morao dati ostavku zbog suradnje s KGB-om, ali je poslije ipak bio ministar unutarnjih poslova te potpredsjednik vlade i Sejma. Konačno je pao 2007. godine nakon što je procurila snimka njegova razgovora u kojem je tračao svoga tadašnjeg šefa Aleksandra Kwasniewskog koji je bio komunistički dužnosnik i sudionik Okruglog stola - pregovora vlasti i Solidarnosti, a svojedobno i poljski predsjednik. Na izborima je pobijedio baš vođu Solidarnosti Lecha Walesu. Od zakona se polako odustajalo, pogotovo kad je sjena suradnje s tajnom policijom pala i na samoga legendarnog Walesu.

Iako se smatra da su najbeskompromisniji u vezi s tim baš u baltičkim državama, koje se aklamacijom smatraju “najvećim žrtvama” komunizma, i tamo su na vlasti bili pripadnici Komunističke partije. Estonski predsjednik od 2001. do 2006. Arnold Rüütel bio je čak šef Prezidiuma Vrhovnog sovjeta komunističke Estonije, a Andrus Ansip, koji je najdulje (2005. - 2014.) obnašao funkciju premijera, od 1976. je bio u redovima KPSS-a, stranke koja je u njegovoj zemlji proglašena zločinačkom i okupatorskom. Znači li to da su i njezini pripadnici zločinci i okupatori ili u najmanju ruku kolaboracionisti?

I Guntis Ulmanis, latvijski predsjednik od 1993. do 1999., koji je čak djetinjstvo proveo u sibirskom izgnanstvu, bio je član Partije, a napustio ju je 1989. godine. Ion Iliescu, rumunjski predsjednik u dva navrata - od 1990. do 1994. te od 2000. do 2004. - bio je bliski suradnik Nicolae Ceausescua i član CK KPR.

Stasi radio po zakonu

Činilo se da su tu Nijemci možda u najpovoljnijoj situaciji. Naime, SR Njemačka je kao uhodana demokracija te gospodarski, pravosudno, politički i društveno razvijena i samosvojna zemlja “prigrlila odmetnuti” komunistički dio koji se 40 godina zvao DR Njemačka. Čak su i šefovi zloglasne istočnonjemačke političke policije Stasi umrli prirodnom smrću u vlastitom domu u dubokoj starosti, poput Ericha Mielkea u 92. i Markusa Wolfa u 83. godini, primajući državne mirovine shodne rangu i dužnostima koje su obavljali. Erich Mielke je vodio Stasi od 1957. do 1989. godine. Uhićen je 1990., ali mu niti jedna od brojnih optužbi o zlokobnom i zločinačkom radu nije dokazana.

Naime, Mielke nije, kako je rečeno na sudu, radio ništa nezakonito. Na kraju su ga osudili na šest godina zbog ubojstva policajca na komunističkim prosvjedima davne 1931. godine.

No, nakon trećine odslužene kazne 1995. je pušten zbog starosti i bolesti. A 1997. je Ustavni federalni sud SR Njemačke oslobodio sve oficire Stasija od progona pod optužbama za izdaju, nezakonite radnje i špijunažu.