SJEĆANJA EFRAIMA ZUROFFA (1.)

KOBNA POGREŠKA U SLUČAJU MILIVOJA AŠNERA 'Bio sam uvjeren da čovjek u 91. godini ne može i ne želi bježati. A onda je taj stari ustaša nestao...'

 
 Getty Images/Wikipedia

Kvislinzi koji su pomislili kako su se uspjeli izvući

Efraim Zuroff, povjesničar i lovac na naciste, američki Židov, rođen je u New Yorku 1948., ali se nakon završetka studija 1970. preselio u Izrael. Kao direktor Ureda Simon Wiesenthal Centra u Jeruzalemu posvetio je cijelu svoju profesionalnu karijeru pronalaženju i privođenju optuženih nacističkih i fašističkih zločinaca i stekao neslužbenu titulu “Posljednjeg lovca na naciste”.

“Operacija Posljednja prilika - Potjera za nacističkim zločincima” nisu samo Zuroffovi memoari nego i, vjerojatno, najbolje dokumentirana priča o lovu na “drugu kategoriju” ratnih zločinaca, onih o kojima javnost uglavnom nije ništa znala, a oni su desetljećima poslije završetka Drugoga svjetskog rata, živjeli kao mirni susjedi, od Austrije i Hrvatske do Južne Amerike i Australije. Osim toga, najčešće se nije radilo o Nijemcima i Austrijancima, već o pripadnicima kvislinških postrojbi, od Baltika do Jadrana, koji su odigrali važnu ulogu u holokaustu. Iako je u mladosti maštao kako će postati profesionalni košarkaš, Zuroff će ostati zabilježen kao netko tko je skoro četiri desetljeća progonio zločince u ime milijunskih žrtava šoe.

“Operaciju Posljednja prilika” tiskala je izdavačka kuća Fraktura, a Jutarnji list ekskluzivno objavljuje četiri priče o ratnim zločincima koje je otkrio Efraim Zuroff.

Lipanj 2008.: Europsko nogometno prvenstvo organizirano u Švicarskoj i Austriji se zahuktava. Neki su navijači oduševljeni, dok su drugi nesretni ili posve očajni, ovisno o uspjesima svoje omiljene momčadi. Ovaj je čovjek među onima koji slave. Ruku pod ruku sa suprugom Edeltraut odlazi u šetnju ulicama grada Klagenfurta u južnoaustrijskoj pokrajini Koruškoj u kojoj boravi hrvatska nogometna reprezentacija. Iako je više od pola stoljeća proveo u Austriji, i dalje je vatreni navijač Hrvatske, zemlje u kojoj je rođen. U dobi od devedeset pet godina živahno hoda iako ne pušta ruku svoje Edeltraut.

Udobno smješten za stolom na terasi jednoga kafića, kao svi obični ljudi, par uživa razmjenjujući šale s konobarima neposredno pred odlazak u kupnju.

Skriven od pogleda, fotograf poznatoga britanskog tabloida The Sun snima svaki trenutak ovog šarmantnog prizora. Sutradan se šetnja zaljubljenih golupčića pojavljuje na naslovnici: “Traženi nacist pronađen na Euru 2008.!”

Čovjek odjeven u crni pulover, bijelu košulju i platnene hlače nije bio tek bilo koji umirovljeni nogometni navijač. Taj se stariji gospodin uglađena izgleda nalazio na četvrtome mjestu našega popisa deset najtraženijih nacista u svijetu.

Prezime: Ašner. Ime: Milivoj. U Austriji je bio poznat pod imenom Georg Aschner. Godina rođenja: 1913. Rok službe: bivši zapovjednik ustaške policije u Požegi, optužen za organiziranje deportacije stotina Srba, Židova, Roma i komunista u hrvatske koncentracijske logore, u kojima je većina pogubljena. Pod njegovim zapovjedništvom spaljena je velika požeška sinagoga, na čijem je mjestu sagrađen koncentracijski logor. Zbog pokušaja bijega u noći 26. kolovoza 1941. pogubljene su tri stotine zarobljenika. Nakon toga, 25. prosinca 1941., počinju masovne deportacije Židova. Muškarci su bili poslani u logor Jasenovac, a žene i djeca u Đakovo. Židovi su bili prisiljeni u njegovu uredu predati velike količine novca i ostale vrijednosti. Ipak, Ašner u svom domu prima novinare časopisa The Sun sa širokim osmijehom na licu, tvrdeći da nije ratni zločinac. “Ja s time nisam imao ništa. Ja sam bio samo dužnosnik pravne službe - pravnik. Nikada nikome nisam učinio ništa nažao.”

Izvješće o njemu dobio sam u Izraelu krajem svibnja 2004., a poslao mi ga je dvadesetsedmogodišnji Alen Budaj iz Požege, gdje je Ašner bio zapovjednik policije i gdje su se događala njegova zlodjela.

Budaj je živio u Zagrebu i tamo se borio održati sjećanje na židovskog djeda i baku sahranjene na sada uništenom i napuštenom židovskom groblju koje se neprekidno iznova oskvrnjivalo. Tijekom istraživanja za knjigu na temu požeške povijesti i tamošnje židovske zajednice Budaj se susreo s jednim starim partizanom, koji mu je rekao da se bivši lokalni načelnik policije, stanoviti Milivoj Ašner, 1991. vratio u Hrvatsku nakon dugogodišnjeg boravka u Austriji, gdje se skrivao nakon rata. Budaj je nekoliko godina gotovo svakodnevno kopao po Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U moru dokumenata arhiviranih tijekom šest desetljeća naišao je na naloge za deportaciju s Ašnerovim potpisom.

U Zagreb sam sletio 29. lipnja 2004. u prijepodnevnim satima te se ubrzo sastao s Alenom Budajem u hotelu Dubrovnik. Budaj je na sastanak došao sa svojim bratićem Salamonom (Šlomom) Jazbecom, koji je pokazao prilično znanje o židovskim temama i čak je natucao hebrejski. No nitko od mojih prijatelja u zagrebačkoj židovskoj zajednici, s kojima sam razgovarao neposredno nakon što sam zaprimio dosje, nije poznavao nijednogod njih, što je, dakako, pobudilo moje sumnje. Zato sam ostao suzdržan, a i Budaj se doimao vrlo rezerviran. Činilo se kao da je zabrinut da bih ja mogao prisvojiti njegove marljivo prikupljene materijale, što je bilo pomalo čudno s obzirom na to da se on obratio meni i zatražio pomoć. Bilo je bjelodano da su njih dvojica posjedovala prvorazredne informacije, no trebali su me zbog umreženosti, poznavanja povijesti, iskustva i vještine s medijima. S druge strane, oni su meni bili potrebni jer su donijeli dosje o Ašneru. Kako se sastanak bližio kraju, uspio sam ih, hvala Bogu, uvjeriti da sam podjednako spreman odlučno raditi na kaznenom progonu Ašnera te da nipošto ne namjeravam otuđiti njihov istraživački rad i tako smo dogovorili suradnju radi postizanja zajedničkog cilja.

Konferenciju za tisak održao sam odmah sutradan 30. lipnja. Znao sam da ono što spremam može biti pomalo opasno, no tada nisam smatrao da postoji ozbiljan rizik da će Ašner pobjeći, pa sam razotkrio njegov identitet i iznio za što ga se tereti. Objasnio sam da sam u posjedu njegove adrese i broja telefona. Također sam pokazao dva dokumenta ustaške policije iz listopada 1941. s Ašnerovim potpisom. Prvi je bila naredba o izopćenju, a u stvarnosti naredba o deportaciji dvadeset šest židovskih i srpskih obitelji iz Požege. Drugi je bio nalog o konfiskaciji svih dobara stanovite Valerije Moskowitz čiji je muž, prema onome što je pisalo u dokumentu, bio zatočen u koncentracijskom logoru jer se suprotstavio ustašama.

Također sam pokazao da je Milivoj Ašner, hrvatski državljanin, krajem rata pobjegao u Austriju, gdje nikada nije bio priveden pravdi, nakon čega se 1991. vratio u Hrvatsku. Ašner je pobjegao 1946. jer je jugoslavenska Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača detaljno dokumentirala ratna zbivanja u Požegi.

Trebao sam biti oprezniji. Umjesto toga sam učinio nešto nepromišljeno, što se ubrzo pokazalo ogromnom pogreškom. Nisam ozbiljno razmotrio mogućnost da bi Milivoj Ašner mogao nestati. Bijeg u njegovim godinama činio se nezamislivim. Nitko ne odlazi u neku nepoznatu zemlju da bi tamo počeo novi život s lažnim identitetom u dobi od devedeset jedne godine. Tako je ako se zanemari mreža pomagača na koju bi se ta osoba mogla osloniti. Ašner je imao sina koji je živio u Austriji i samim time mjesto za bijeg, sklonište. Podrška predsjednika Mesića i glavnoga državnog odvjetnika i činjenica da će, ako ostane u Hrvatskoj, sigurno izaći pred sud, Ašnera su, bez sumnje, potaknule na što hitriji bijeg. Da bih lov priveo kraju, morao sam se uputiti u Austriju.

Za Ašnerom je raspisana međunarodna tjeralica, a Interpol je 13. prosinca 2001. izdao nalog broj 2005/29623 zajedno s fotografijom bjegunca, nasmiješenog i odjevenog u prugasti sako. No to nije urodilo plodom.

Došao sam do zida, zida šutnje austrijskog pravosuđa i predstavnika vlasti. Ašneru cinizam nikada nije bio stran pa je tako nastavio potpuno mirno živjeti. Jednom izraelskom novinaru čak je izjavio: “Ja sam hrvatski Schindler”,[i] pozivajući se na njemačkog industrijalca Oskara Schindlera koji je tijekom Drugoga svjetskog rata spasio više od tisuću Židova. Dao je nekoliko intervjua u kojima navodi da nikada nikome nije učinio ništa nažao, da su sve optužbe lažne i da nikada ni na koji način nije bio povezan s ustaškom policijom. Neprekidno je ponavljao da je moj jedini cilj uznemirivati prave hrvatske domoljube. Također je dao intervju za austrijski tjednik Profil naslovljen “Ach, dieser Jude, ein Lump” (“Ah, taj Židov, koja ništarija”).

Slučaj se pojavio na sudu u Klagenfurtu u takvim nepovoljnim okolnostima. Svakih nekoliko mjeseci sazivala su se saslušanja na kojima se utvrđivalo je li Ašner dovoljno dobra zdravlja za ispitivanje o prošlosti i eventualno izručenje. Presuda koja nikoga nije pretjerano iznenadila izrečena je 2007. Sud u Klagenfurtu citirao je dva liječnička izvješća u kojima je bilo navedeno da je Ašnerovo zdravlje odveć loše za ispitivanje i suđenje. Rečeno je da je prestar i preslab i da čak boluje od početnog stadija Alzheimerove bolesti.

Uvjereni da bi problem mogla biti suosjećajnost lokalnih liječnika prema starijem Hrvatu (Koruška je bila poznata po visokom postotku stanovništva ksenofobnih i antisemitskih stavova, što objašnjava neprekinuti niz pobjeda Jörga Haidera na izborima), od suda smo zatražili da provedemo svoje gerijatrijsko vještačenje, no naš je zahtjev za ponovljenim vještačenjem odbijen u svibnju 2007. Otprilike u to vrijeme predsjednik Mesić boravio je u službenom posjetu Austriji. Preklinjao sam njegova savjetnika za vanjske poslove da se tom prilikom otvori pitanje slučaja Ašner. Dva dana poslije odgovorio mi je sljedeće: “Dragi Efraime, predsjednik je spomenuo slučaj Ašner tijekom razgovora s premijerom Gusenbauerom koji na to uopće nije reagirao. Moj je dojam da nije upoznat sa slučajem. Zato sam o cijelom slučaju detaljno razgovarao sa savjetnikom za vanjske poslove predsjednika Fischera. On mi je obećao da će učiniti sve što može... Nadajmo se da će to imati nekakav učinak”.

Sve je bilo uzalud. Glasnogovornik ministarstva kao mulac je inzistirao da je “proces izručenja Hrvatskoj bio obustavljen prošle godine nakon što su iznesena dva specijalistička vještačenja, jedno iz 2006. i jedno iz 2007. godine” te pridodao da se postupak može ponovno pokrenuti samo ako tako presudi sud u Klagenfurtu.[ii] Sud je, zauzvrat, odbio tvrdnje da štiti bilo kojeg nacista. Toga dana, 18. lipnja 2008., Ašner je dobio potporu i Jörga Haidera. U intervjuu koji je dao za Der Standard Haider se glasno usprotivio izručenju rekavši: “On [Ašner] svoj život mora završiti ovdje. Niz godina je bio građanin Klagenfurta koji je mirno živio među nama. To je vrlo pristojna obitelj i svi smo za njih vezani”.

U intervjuu koji je Hrvatska televizija emitirala 19. lipnja Milivoj Ašner priznao je da je tijekom rata naredio deportaciju stotina Srba, Židova, Roma i komunista te ustvrdio da se građanima lojalnim hrvatskoj državi nikada ništa loše nije dogodilo. “Vjerujem da se, ako niste Hrvat i mrzite Hrvatsku, trebate vratiti u svoju domovinu, idite u Beograd, Vojvodinu, u svoju domovinu, a nas Hrvate pustite na miru.”

Suočen s takvim nepovoljnim okolnostima, osjetio sam da bih trebao posljednji put pokušati uvjeriti austrijske vlasti da krenu u akciju, pa sam zatražio sastanak s ministricom pravosuđa Berger. Sastali smo se u Beču krajem lipnja 2008. i tom sam je prigodom zamolio da pozove stranog medicinskog stručnjaka da pregleda Ašnera te tako zajamči objektivnost pregleda. Na sastanku je odbila moj prijedlog, ali su ubrzo Austrijanci najavili da će pozvati švicarskog stručnjaka za gerijatriju dr. Marca Grafa da obavi pregled. On to nije mogao učiniti zbog tehničkih razloga te su prošli mjeseci tijekom kojih su austrijske vlasti tvrdile da je novi pregled zapeo zbog financijskih poteškoća. Tako je tek na proljeće 2009. njemački stručnjak po imenu Norbert Nedopil pregledao Ašnera, no njegovo mišljenje gotovo je u cijelosti potvrdilo nalaz triju prethodnih pregleda, čime se omogućilo da bivši ustaški policijski zapovjednik nastavi boraviti u jednom od najboljih europskih utočišta za nacističke ratne zločince.

(Milivoj Ašner preminuo je 14. lipnja 2011. u vlastitom domu u Klagenfurtu)

O KNJIZI

Efraim Zuroff: “Operacija Posljednja prilika: Potjera za nacističkim zločincima”

● prevela Mirna Herman Baletić

● br. stranica 256

● tvrdi uvez s ovitkom

● redovna cijena 149 kuna

● cijena u pretplati: 120 kuna s uključenom dostavom*

● narudžbe na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30

* vrijedi samo za područje Republike Hrvatske

● Iz tiska izlazi 10. veljače 2018.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 06:21