OSJEČKOG TESLU ŽELI NASA. ODMAH! ‘Izumio sam jedač plamena, motor za štedljivi put u svemir’

Do prije nekoliko dana Marko Pinjuh (22) bio je, široj javnosti, nepoznati student 3. godine Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku. Sin liječnika od malih nogu više se zanimao za tehniku i tehnologiju nego li za anatomiju. No, kontinuirani, višegodišnji rad na novim izumima napokon je prije godinu dana rezultirao inovacijom koja, ne samo da je primjenjiva, već je i izrazito učinkovita. Riječ je o vakuumskom motoru imena “Jedač plamena”, koje i samo dovoljno govori o čemu se zapravo radi. Markov izum, naime, i doslovno i preneseno u stanju je pojesti plamen, odnosno toplinsku ili električnu energiju. I to do 40 posto njezine snage.

Velika prednost

- Usuđujem se reći da je to revolucionarna inovacija, ali ne zato što ja tako mislim, već zato što je već predstavljena i prepoznata od niza ustanova i sudačkih povjerenstava - priča Marko u osječkoj dvorani Gradski vrt gdje se održavaju 10. izložba Budi uzor i 39. salon inovacija Inova. Prije 10-ak dana vratio se iz Njemačke gdje je na svjetskom sajmu inovacija INEA za svog “Jedača plamena” dobio srebrnu medalju, a daleko više mogao bi dobiti i on, ali i naš planet ukoliko njegova inovacija zaživi u praksi, za što se već zainteresirala i NASA, premda Marko o tome ne smije pričati. No, što je zapravo “Jedač plamena”.

- Najjednostavnije rečeno, imate toplinski izvor poput peći, i na njega ugradite ovaj motor. On postiže da se i dalje normalno grijete, ali ujedno dobivate električnu ili mehaničku energiju koju kasnije možete koristiti ili pretvarati u druge oblike. Ispitivanja su pokazala da motor svojim radom povećava efikasnost vašeg izvora za 40 posto - pojašnjava Marko, navodeći potom i još neke prednosti ovog izuma.

- On nema održavanja zbog uvođenja filta i neovisan je o podmazivanju zbog svojstva materijala. U odnosu na ostale motore velika prednost mu je i što može raditi u oba smjera jednakom brzinom i efikasnošću te nema mogućnosti eksplozije - priča 22-godišnji Osječanin porijeklom iz Grabovca u Baranji, koji je, kaže, izumio nešto što su brojni već pokušavali, ali u tome nitko do sada nije uspio.

Kako je sve počelo?

Sve je počelo 2010. kada mu je prijateljica Mateja Hržica s kojom ga prijateljski odnos veže još od jasličke dobi, a danas i zajedno studiraju, pokazala dokumente studenata osječkog ETF-a koji su radili Stirlingov motor. Marko i Mateja tada su bili maturanti Elektrotehničke i Prometne škole u Osijeku.

- Bio sam oduševljen time što sam vidio. Prvi put susreo sam se s motorom koji može raditi uštedu energije na bilo kojem izvoru topline, da se nešto i vrati nazad, a ne da sve ode u atmosferu. To me zainteresiralo, pa sam malo ‘kopao’ po internetu i vidio da postoji cijeli povijesni niz u ljudskim pokušajima da se tako nešto napravi i da on datira još od 1758. kada ga je u teoriji razvio Henry Wood za što mu je odobren patent. No, prva izvedba vakuumskog motora nastala je tek 2003. od nizozemskog inženjera Jana Riddersa.

- Ridders je 2009. pokušao napraviti i nešto jednostavniju mehaničku konstrukciju samoga motora i dobio je nešto poput ovoga što ja predstavljam. Taj je motor rađen samo kako bi se dokazala teorija, bez namjere da se dalje usavršava. Bio sam oduševljen modelom zbog njegove jednostavnosti, no koeficijent iskoristivosti bio mu je samo 7 posto, neki koji su radili na tome postigli su 10 posto, ali ne više od toga - vratio se Marko četiri godine unatrag i nastavio svoju priču koja će ga dovesti do, kako kaže, revolucionarne inovacije, a na čemu je nailazio i na prepreke.

- Tehnička dokumentacija bila je gotova 2012., pa sam ušao u razgovore s inženjerima, strojarima.... Oni su me u startu ‘popljuvali’, govoreći mi da je to nemoguće, da se to ne radi tako...

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg