Pojavljuju se očigledni znakovi da EU i NATO popuštaju Rusiji, a izlaze i detalji sa skupa ‘Ramstein 4‘

Sam kraj petog mjeseca intenzivnog ratovanja u Ukrajini dočekali smo kako u svjetlu nastavka međunarodne vojne pomoći Ukrajini, tako i s očiglednim znakovima parcijalnog popuštanja EU/NATO država Ruskoj Federaciji po pitanju mijenjanja detalja primjene već uvedenih sankcija. Što se pomoći tiče, zadnjih dana u javnost izlaze detalji dogovora na skupu nazvanom „Ramstein 4“, koji je Kontaktna skupina za obranu Ukrajine održala virtualno u srijedu 20. srpnja. Dok se ondje čulo o nastavku vojne pomoći SAD-a, čije se detalje očekivalo do kraja ovoga tjedna, spomena je bilo i o civilnoj pomoći koja bi trebala osigurati nastavak funkcioniranja ukrajinske države u produljenim ratnim okolnostima. Iako je bilo govora kako će se ponešto ograničiti objavu konkretnog sadržaja buduće vojne pomoći Ukrajini, to naravno nije spriječilo pojedine države da samostalno nastave na te teme izlaziti u javnost.

Tako je britanski ministar obrane Ben Wallace u svom govoru pred parlamentom istaknuo kako tijekom idućih tjedana Ujedinjena Kraljevina planira u Ukrajinu poslati više od 20 haubica M109 kalibra 155mm, više od 36 haubica L119 kalibra 105mm, dodatne topničke radare, više od 50.000 granata za staro ukrajinsko topništvo sovjetskoga podrijetla, te preko 1600 komada protuoklopnoga oružja zajedno s velikim brojem dronova – posebno onih tipa „kamikaze“. Za razliku od UK, iz Njemačke, koja već mjesecima svašta obećava, a bitno manje šalje put Ukrajine, samo dva dana ranije se čulo riječi ministrice obrane Christine Lambrecht kako „Ne možemo dati mnogo više opreme i oružja Bundeswehra“, budući da Njemačkoj navodno ponestaje mogućnosti daljnjeg pružanja vojne pomoći napadnutima. No ostaje najava isporuka sustava IRIS-T ravno iz tvornice, što će biti najranije krajem ljeta.

Nije zgorega napomenuti da je samo dva dana nakon takvog njemačkoga stava uslijedilo otvaranje desetak dana obustavljenog „Sjevernog toka 1“, na kojem je obavljeno održavanje. U zamjenu za rusko otvaranje oko 40 posto kapaciteta ovog plinovoda, Njemačka je praktično pa iznudila povratak sankcijama blokiranih turbina iz Kanade, koje su još u transportu prvo u Europu, a onda i u Rusiju. No, kako su europska skladišta plina puna tek na oko 62 posto (a za hrvatsko skladište se prije koji dan čulo da je na 38 posto popunjenosti), itekako se postavilo pitanje stanja opskrbe tim energentom ove zime. Zato i nije začudio prijedlog koji je Europska komisija objavila 20. srpnja da se zemlje članice potakne na dragovoljno smanjenje potrošnje plina za 15 posto od idućega mjeseca. No, već prve reakcije na ovakve mjere, navodno prvenstveno usmjerene na olakšavanje njemačkoga suočavanja s manjkovima plina, bile su burne. Dok se od Terese Ribere, španjolske ministrice za ekološku tranziciju, čulo izričito odbijanje takvih ideja praćeno komentarom: „Za razliku od nekih država, mi Španjolci nismo živjeli preko svojih mogućnosti, s energetskoga gledišta“ – izgleda da je ove ideje o linearnim uštedama širom Unije odbio klub sastavljen od Grčke, Italije, Španjolske i Portugala, ali i Poljske, te Mađarske.

Dapače, Mađarska je tu izgleda krenula u svojevrsnu nacionalnu kampanju po pitanju Ukrajine i ruskoga plina. Prvo je u utorak, 19. srpnja Levente Magyar, zamjenik ministra vanjskih poslova Mađarske, konstatirao kako je njegova zemlja nakon pet mjeseci rata u Ukrajini možda ipak spremna dopustiti da pomoć, uključujući i oružje koje šalju druge države, prolazi kroz njezin teritorij. Dok su do sada letovi s pomoći za Ukrajinu ponekad radili ogromne zaobilaske oko Mađarske, posebno u dolasku iz Turske ili s Bliskoga Istoka, Magyar je dometnuo: „U isto vrijeme, sama Mađarska neće isporučivati svoje oružje - to je naša strateška pozicija“, dok je ipak ustanovio kako su također spremni prihvatiti civilno i vojno osoblje iz Ukrajine na liječenje, smjestiti ukrajinsku djecu u mađarska lječilišta, te osigurati 1.000 stipendija za ukrajinske studente na mađarskim sveučilištima.

Drugi korak mađarske strategije ispao je usmjeren prema Rusiji te bitno diskutabilniji – odigran je jučer, kada je mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto osvanuo u Moskvi na sastanku s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom. Cilj susreta je navodno bio u mađarskim željama da se „poveća opseg opskrbe ruskim plinom“, o čemu je Budimpešta svoga ministra i pregovarački ovlastila, mimo čitavog ostatka Europske unije. Naravno, kakvi god da su bili sami razgovori, s ruske strane su sve navedeno odmah iskoristili i za slanje poruka te ratnu propagandu. Tako je Lavrov s Mađarima skromno zaključio da će „Zapad jednoga dana shvatiti koliko je kontraproduktivno i opasno opskrbljivati Ukrajinu oružjem, te poticati Kijev na ‘lude akcije‘“, dok se od Putina tek čuo komentar na njemačka petljanja oko povratka turbina za „Sjeverni tok“ – da Kanada zapravo nije ni htjela vratiti turbine s remonta, ali ne zbog vojne „specijalne operacije“ Rusije u Ukrajini, već zato što sama proizvodi naftu i plin – implicirajući da je ovom primjenom sankcija zapravo suzbijala rusku konkurenciju.

Za razliku od svog ovog EU petljanja po pitanju energenata, Turska je svoju vlastitu igru s Ruskom Federacijom izgleda danas okrunila određenom dozom uspjeha, kada je nakon dva mjeseca pregovora u Istanbulu potpisan sporazum o otvaranju crnomorskih luka za izvoz žita iz Ukrajine i Rusije, te umjetnih gnojiva iz Rusije. Dakle, pod patronatom organizacije Ujedinjenih naroda, tu je Ruskoj Federaciji opet olabavljen sankcijski režim, ne bi li se istim putem spriječilo prehrambenu krizu svjetskih razmjera. Ovim putem je Ukrajini omogućen izvoz iz luka Odesa, Černomorsk i Južni, a uspostavljen je i Koordinacijski centar u Turskoj, koji bi primjenu ovog sporazuma trebao kontrolirati u hodu. Ako bi se ovaj mehanizam pokazao dobrim, moglo bi ga se krajem listopada i dalje produžiti, a brodovi koji bi žito i umjetno gnojivo transportirali pod njegovim okriljem bili bi idućih 120 dana pod režimom „prešutnoga primirja“. Ukrajinska plovila će tu nastavili koristiti posljednjih tjedana otvorene obalne rute za izlazak do Bospora, gdje bi ih kontrolirale mješovite skupine inspektora – da se spriječi njihovo potencijalno korištenje za prijevoz vojnih materijala. Dok je ovaj sustav provjere uveden da se smiri ruske sumnje – Ukrajina se posljednjih tjedana našla izložena i insinuacijama s ruske (ali i zapadne) strane – da barem dio primljenog oružja na neki način preprodaje dalje, bilo svom ratnom protivniku ili kriminalnim krugovima u Europi.

Iako se više puta čulo da takve priče o švercu s bojišta baš i ne drže vodu, posebno kad je riječ o težoj i posebnijoj vojnoj tehnici (uz spomen i posebnog mehanizma kojim NATO partneri određenim elektroničkim sustavima obilježavaju svoje donacije, ne bi li zadržali pregled nad njenim stanjem i lokacijama) – sada su vlasti u Ukrajini krenule sustavno djelovati na suzbijanju čitave ove teme. Tako su jučer Oleksij Danilov, tajnik Vijeća za sigurnost i nacionalnu obranu Ukrajine, i ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov, javnosti predstavili sustav praćenja partnerskih isporuka oružja Ukrajini. On se prvenstveno sastoji od informacijsko-analitičkog modula za sustav SOTA, te NATO logističkog sustava računovodstva i kontrole LOGFAS, kojeg je Ukrajina dobila još 2019. Sam sustav SOTA preko svog portala služi za praćenje situacije na bojišnici, praćenje rasporeda neprijateljskih snaga, raketnih napada na teritorij Ukrajine, granatiranje naseljenih područja, geografske reference poruka vezanih uz vojne operacije, te sagledavanje izvanrednih situacija i visokoprofilnih izjava u medijskom prostoru.

Njegov svježe predstavljeni informacijsko-analitički modul sadrži tri razine podataka - javno dostupne informacije, informacije za službenu uporabu i tajne informacije – a omogućuje praćenje novih isporuka oružja po statusu (na primjer, spremno za isporuku, na putu ili primljeno u Oružane snage) i zemljama donatorima, kao i analizu isporuka oružja po nizu kriterija (po razdobljima usvajanja, zemlji donatoru, usklađenost s NATO standardima, svrstavanju u sovjetske uzorke oružja i drugo). Naravno, ostaje otvoreno pitanje hoće li i ovaj napor biti dovoljan da se suzbiju sve te priče o švercu oružja iz Ukrajine – budući da one nipošto nisu jedine glasine koje se šire iza bojišta, nastojeći utjecati bilo na strane donatore koji pomažu Ukrajini ili na domaće stanovništvo.

A upravo je i domaće stanovništvo Ukrajine posljednjih dana bilo metom dva niza pažljivo plasiranih mjera dezinformiranja – gdje su u jednoj prilici nepoznati hakeri uspjeli u programe više ukrajinskih radija ubaciti vijesti o navodnoj hospitalizaciji Volodimira Zelenskog u kritičnom stanju, da bi u drugoj situaciji bila riječ o nizu SMS-ova koji su stanovništvo iz „pouzdanih izvora“ informirali o predstojećem napadu Bjelorusije i diverzantima koji takvoj velikoj ofenzivi prethode širom države.

No, sva ova spominjanja međunarodnih događanja i informacijskog ratovanja ne znače ujedno da je petak 22. srpnja, inače 149. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, prošao mirno na oko 1.100 kilometara tamošnjih bojišnica. Iako su nastavljeni ruski napadi iz zraka na sva veća naselja uz crtu fronte, treba napomenuti kako je niz ruskih kopnenih napada posljednjih dana ondje imao tek uvjetnog uspjeha. Naime, ni jedna od linija bojišta nije bila probijena, a tek su na istoku Donbasa bilježene manje promjene jugoistočno od grada Bahmuta – gdje agresor aktivno nastoji osvojiti termoelektranu Vuglegirsk i ukrajinski izboj fronte kojem je ona na istočnom kraju. Jednako tako treba spomenuti i događanja na krajnjem jugozapadu čitavoga bojišta, u Hersonskoj oblasti. Ondje se već neko vrijeme izgleda sprema ozbiljnija ukrajinska ofenziva, iako su dosadašnji pomaci uzduž oko 140 km fronte na zapadnoj obali Dnjepra bili prilično mali.

Ukrajinske snage ondje na jugu polako prilaze okupiranom regionalnom središtu Hersonu, oko sredine te zone borbe se vode temeljem ruskog nastojanja da unište ukrajinski mostobran preko rijeke Ingulec (jugozapadno od mjesta Davidov Brid), a na sjeveru zone Ukrajina nastoji agresore odbaciti što dalje od prilaza gradu Krivi Rih (možda i opkoljavanjem ruskog garnizona u selu Viskopilija, o kojem se danas intenzivno nagađalo na društvenim mrežama). Iako je već duže bilo jasno da su se na čitavom tom potezu Rusi nastojali ukopati, izgleda da je Ukrajina prvo uspjela probiti nekoliko njihovih uzastopnih utvrđenih linija, a bi onda posljednjih dana u zrak odletio i niz ozbiljnih ruskih skladišta streljiva i goriva, kao i ponešto trupnih zapovjednih mjesta. Iako je to bio samo dio od sada već oko 100 bitnijih ciljeva koji su širom Ukrajine bili pogođeni preciznim višecijevnim sustavom HIMARS – na ovom području ukrajinskog pritiska se manjak takvih zaliha posebno osjeti. Dapače, on postaje još i ozbiljniji kad se u obzir uzme da se posljednjih dana intenzivno gađalo i tek nekoliko infrastrukturnih prijelaza preko Dnjepra, kojima svježe zalihe uopće i mogu doći do ruskih položaja.

Nakon gađanja prometno prohodne brane kod Nove Kahovke, ovih je dana u više navrata na red došlo i gađanje mosta Antonovski neposredno sjeveroistočno od grada Hersona – dok se ništa nije čulo o sudbini (i prohodnosti) jedinog željezničkog mosta preko Dnjepra između Hersona i Nove Kahovke, koji je već jednom bio uništen, pa su ga navodno Rusi obnavljali. Dok ostaje nejasno da li su u tim prilikama baš bili gađani sami prelazi preko Dnjepra, ili su ciljevi zapravo bili ponešto precizniji – konkretno, pojedini komadi napredne vojne opreme stacionirani na tim prelazima te neka jednako tako pozicionirana zapovjedništva – ostaje činjenica da se tu radi o nizu napada koji su tamošnjim ruskim postrojbama izgleda utjerali određenu dozu straha u kosti.

(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize)