REPORTER JUTARNJEG NA VLAKU SMRTI Pijani Rus viče mi u lice: 'Hrvati, Bugari, isti ste teroristi'

U hotelu nas je dočekao pomalo zastrašujući prizor. “Nema slikanja, maknite kamere.” Prišao nam je Kozak visok valjda dva metra s mitraljezom povećeg kalibra i cijevi. Oružje je čak i na takvoj gromadi izgledalo preveliko.

U lobiju je sjedio podeblji muškarac s maskirkom na licu, a na rukama je imao crne rukavice i držao pištolj. Nismo ga ništa pitali, a na recepciji su nam odgovorili da nisu ovlašteni davati nikakve informacije. Kolega iz Moskve promrmljao je: “U tijeku su pregovori s OSCE-om u susjednoj sali. To je osiguranje, ništa ih ne pitajte, nisu pričljivi, ni meni ne odgovaraju.” Mi smo se pak uputili u restoran.

Hotel u Donjecku

Sastanak je završio. Otvaraju se vrata i izlaze očito domaći pregovarači, a OSCE-ovci su ostali u sali. Pitamo konobara što se događa, tko su štićene osobe. “Na što točno mislite, kakve štićene osobe? Ma ne, to je normalno...” Nevješto je pokušao smanjiti štetu i ne sluteći da ju je povećao jer, ako je normalno da za večerom u hotelu oko vas trči desetak do zuba naoružanih vojnika i zvecka oružjem, da još nekoliko tjelohranitelja napeto iščekuje što će se dogoditi, što je onda nenormalno? Možda je nenormalno da u hotelskom restoranu nestane pića, a na snazi je policijski sat.

“U pravu ste, sve je to nenormalno”, objašnjava nam jutro poslije glavni menadžer hotela. “Morate shvatiti da još u petak u hotelu nije bilo nikoga. Pa i cijeli grad je prazan. Nismo mogli planirati ovakav razvoj događaja, usto je naš glavni opskrbljivač Metro opljačkan i devastiran u nedavnim sukobima pa se snalazimo. Obično to nije problem, sve potrebne stvari dostupne su u trgovinama, ali veće količine moramo planirati unaprijed.” I zaista, grad je sablasno pust, napet u iščekivanju razvoja događaja.

Procjenjuje se da je više od polovice stanovnika Donjecka napustilo svoje domove. Neki su otišli u Ukrajinu, neki pak u Rusiju. “Evo, i Šahtjor se raspada, Brazilci ne dolaze, vaš Eduardo ostao je u Brazilu. Ne znam ni što će biti sa Srnom i ostatkom tima.” Iako su me upozorili da se ne pozivam na Hrvate u lokalnom klubu, Nikolaj je sam otvorio tu temu. “Ma naravno da ih razumijem, to su dobri dečki i imaju pravo nastaviti svoje karijere. Ja sam Rus, originalni, ali ovo mi se sve manje sviđa. Imam osjećaj kao da služimo nekom drugom cilju. Ma mogu i to reći, ja sam za pripojenje Rusiji, ali strah me da će nas Putin žrtvovati ako bude morao.”

Susret s separatistima

U tom trenutku dobivam dva SMS-a. Samoproglašena vlada poziva me na press konferenciju, a bugarska kolegica Desi javlja da je neka pucnjava oko željezničkog kolodvora. Uskačem u taksi. Za par minuta sam na prilazu kolodvoru, ali područje je već osigurano. Separatistički dobrovoljci blokirali su prilaze. Dva vojnika dopratila su grupu novinara. Među njima je i Kenan, Bosanac koji radi za švedski radio.

“Strašno, ne idi tamo, sve je blokirano. Prestrašeni su i laki na okidaču. Sve je počelo prije pola sata. Radili smo neku reportažu kad su počeli pucnjevi. Pravi rat.”

Objašnjavamo taksistu da nas odveze na drugi prilaz kolodvoru. Iako sam prošao razna ratišta, prvi put stavljam pancirku. To su ulične borbe i ovdje zaista oprez nije naodmet. Na drugom kontrolnom punktu mladić buljavih plavih očiju unosi se bugarskoj novinarki u lice.

“Kamo idete, zašto nosite pancirke, vi ste teroristi, Ukrajinci. Bugari, Hrvati, sve je to isto, Europa. Imate i šljemove u prtljažniku, vi ste vojnici.”

Dok je ispaljivao salvu riječi, prskao nas je i ostacima neprožvakanog sendviča, ali to je bio najmanji problem. Optužbe koje je izrekao u trenutku dok traju borbe vrlo su opasne. Nikada nisam ni pomislio da će me pancirka dovesti u opasnost. U tom je trenutku uskočio naš vozač, autoritativnim glasom objasnio je da nas vozi već dva dana i da nismo nikakvi teroristi. Da smo Bugari i Jugoslaveni, njihovi saveznici. Očito je da naš vozač nije oduvijek samo vozač.

Shvativši da je nemoguće ući u zonu oko željezničke postaje, zaputili smo se u Terez. Na sinoćnjem sastanku dogovoreno je da se tamo postavi vlak-hladnjača u koji će se staviti tijela da se spriječi daljnje raspadanje.

Mala željeznička postaja koju čuva desetak lokalnih pobunjenika, mahom naoružanih starim puškama M-48, postala je koliko-toliko primjereno mjesto na koje su dovezli stradale. Motori dizelske lokomotive brujali su rashlađujući kompoziciju.

“Čuvamo vlak. Unutra su tijela poginulih u katastrofi. Rečeno nam je da će danas popodne stići još oko 30 tijela i to je gotovo 90 posto. Za nekima se još traga. Ne, zaista ne znamo kada će vlak krenuti. Možda će čekati da skupe sva tijela, a možda i kad dovezu tih oko 30 tijela.”

Krvava bitka za grad

U jednom se trenutku pojavila grupa ljudi koji su s nekim mjernim uređajima ispitivali ventilacijske sustave vlaka.

“Nemojte to snimati, to su iz teritorijalne zaštite, sanitarci. Sve je za sada u redu, nema nikakve opasnosti od zaraze, ali oni ne žele da ih se snima.” Iz Donjecka stiže informacija da su se borbe intenzivirale i da je četvero poginulih te da se cijela četvrt oko željezničke postaje evakuira. Navodno su počeli i napadi na aerodrom. Rat za Donjeck očito ulazi u završnu fazu.