REPORTERKA JUTARNJEG U SAD-U 'Američko društvo puno daje i puno traži. Socijalna država ovdje ne postoji'

U mom hotelu u Washingtonu prije nekoliko mjeseci, u veljači, dogodilo se prilično okrutno ubojstvo. Kada je tijelo mladog odvjetnika otkriveno u sobi na 4. katu, a hotel je elegantan, s puno dizajnerskih detalja i bazenom i barom na krovu, ispostavilo se da je sedam puta izboden nožem. Policijska je istraga potvrdila da je žrtva tražila, preko društvenih mreža, partnera za seks, muškarca, a na vratima mu se pojavila nepoznata žena koja ga je željela opljačkati i koja ga je potom i ubila, u dogovoru sa svojom ljubavnicom. Suđenje je završeno, izricanje presude bit će tijekom ljeta.

Washington je grad koji, i pored svoje velike političke moći, ima i onu ružnu, kriminalnu stranu. To ne znači da se ne može slobodno šetati ulicama, ali znači da je jedan od američkih gradova s najvišom stopom ubojstava, da iza mramornih zidina njegovih velebnih institucija postoje “skriveni gradovi”, sirotinjski, uglavnom crnački slamovi u koje, na primjer, nije pametno zalaziti. Vremena se i po tom pitanju, naravno, mijenjaju. U Washingtonu je danas hipsterska 14.ulica, njezin sjeverni dio, bila prije samo nekoliko godina dio područja u kojem nemate što tražiti. Danas je puna restorana, kafića, noćnog života, tamo gdje su zgrade nešto starije, ruše se i grade nove, novi stanovi, novi urbanistički planovi i kvart oživljava. Trgovine organskom hranom – bez GMO-a – tri puta skuplje od uobičajenih, mali šik butici pa čak i njemačka pivnica, sve je to izniklo u posljednjih desetak godina.

S obzirom na to da je Washington skup, ljudi koji izlaze vani, rado paze na to kada je vrijeme za happy hour. Cijene onda padaju za pedeset posto i postaju znatno prihvatljivije pa tako svi kruže uokolo mijenjajući jedan happy hour za drugim, a u mom se hotelu čak od pet sati popodne nudi i čaša bijelog ili crnog vina besplatno, mislim da je to zbog pokušaja da se ljudi opet ovamo privuku nakon okrutnog ubojstva.

Nakon što smo zajednički večerali u kineskoj četvrti, ostalo je puno hrane pa su nam u restoranu ponudili da nam je spreme u plastične kutijice. Imali smo ih četiri i putem do hotela, dali smo ih beskućnicima na koje smo naišli. Pitam ženu koja sjedi na pločniku mogu li joj dati vrećicu s hranom. Ona pod svjetlom poslovne zgrade čita knjigu, na glavi joj je šilterica, nekoliko prnja ima oko sebe, bocu vode. Podigla je pogled prema meni, i zahvalila mi sa “God bless you.”

Nama je toliko ljudi koji žive na cesti zapravo slika koja stalno para oči, prizor zbog kojega se ne možete diviti veličini ovoga grada jer je toliko onih koji su u njemu izgubili sve, a onima koji u svemu ovome već dugo žive, siromaštvo i bogatstvo postali su tek životni omjeri, životne šanse.

Priča mi poznanik, Amerikanac, kako je ovdje godina studiranja oko 70 tisuća dolara, bez stanarine i hrane. Ponosan je jer je on završio studij, dodaje da mu je otac rekao da je cijeli život radio da bi njega upisao na fakultet. Ja mu odgovaram kako je taj koncept nama neprihvatljiv, da školovanje treba biti besplatno, ili barem u cijenama koje su dostižne, prihvatljive i normalne, bez da stvaramo kastu privilegiranih koji će svoj životni put graditi samo na temelju toga što su im roditelji crnčili kako bi ih poslali na fakultet i da kroz poreze plaćamo i školovanje svoje djece. “Draga moja, ovdje bi te zbog toga prozvali socijalistom, a znaš kako oni prolaze u Americi”; završio je diskusiju poznanik, vidno se čudeći takvim idejama euronaivaca.

Američko društvo puno daje i puno traži. Socijalna država ovdje ne postoji. Da postoji, ne bi toliko ljudi spavalo na klupama u parkovima. Nisu baš svi narkomani, alkoholičari i propalice koji su tu završili jer su se opako kockali sa životom. I da jesu, netko im treba pomoći. Ali, američko je društvo uvijek bilo društvo pojedinaca, individualizma, ne kolektiva. U kojem ne pitate što država može učinit za vas, nego vi za nju...

U Washingtonu se obilježava mjesec ponosa, i grad je ponosno okićen zastavama duginih boja. Upravo je na svečanosti u Pentagonu jedan američki general pred svima predstavio svog supruga s kojim je već 18 godina u vezi. Sasvim je normalno vidjeti starije i mlađe istospolne parove kako se drže za ruke. Za njima se nitko ne okreće, ali zato se okreću za mojim engleskim kolegom koji zbog ozljede noge joggira na prstima svakoga jutra nekoliko kilometara, a stanovnici Washingtona smatraju da je to jedan od najsmješnijih prizora koji su vidjeli.

Crkve pozivaju vjernike na ravnopravnost i zastajem pred jednom gledajući u ono što bi kod nas bilo nezamislivo – panel duginih boja na ulazu u crkvu, poput tepiha dobrodošlice za vjernike i veliki uspravni natpis u istim bojama koji kaže – Božja su vrata svima otvorena...