‘Sada je jasno. Putin se sprema za nuklearni obračun! Četiri stvari moramo učiniti odmah...‘

Rusko jučerašnje obaranje američkog drona bila je namjerna provokacija. Radi se o zabrinjavajućem incidentu, a k tome se čini da je takvo ponašanje predodređeno da postane još gore i je sitnica u usporedbi s onim u kojem bi smjeru stvari mogle krenuti ako Zapad ne bude spreman, navodi u svojem komentaru za The Telegraph Hamish de Bretton-Gordon, stručnjak za kemijsko oružje, koji je služio u britanskoj vojsci kao zapovjednik Združene kemijske, biološke, radiološke i nuklearne pukovnije Ujedinjene Kraljevine i NATO bataljuna za brzo reagiranje.

De Bretton-Gordon navodi da je ruski predsjednik Vladimir Putin stjeran u kut - njegova pozicija svakim danom slabi kako su zapadni tenkovi sve bliže ukrajinskom bojištu, a približava se i proljetna ofenziva ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i njegovih vojnih snaga. Istovremeno, čini se da veliki ruski napad u istočnoj Ukrajini zapinje i guši se uz veliku cijenu u ljudstvu za agresora. Prošlotjedni masivni raketni udari, koji su uključivali i toliko hvaljene, ‘nezaustavljive‘ hipersonične projektile Kindžal, nisu bili pretjerano uspješni, a sankcije su napokon počele gurati rusko gospodarstvo prema dnu.

Ukrajinci, sa svoje strane, imaju namjeru izbaciti ruske snage iz istočne Ukrajine, ali i s Krima. To bi, navodi autor, bez sumnje značilo kraj Putinove vladavine - ali to bi isto tako bio vrlo opasan trenutak. Ruski diktator je, kako se navodi, uživao u tome da javno ponavlja priču o svojoj mladosti u Lenjingradu (danas Sankt Peterburgu) kada je promatrao kako štakor iako stjeran u kut uzvraća udarac. Godinama je Kremlj marljivo njegovao Putinov imidž nemilosrdnog bivšeg časnika KGB-a koji se ne boji poduzeti hrabre akcije u obrani domovine, osobito kada se suočava s ujedinjenim snagama Zapada.

Nuklearni udar kao zadnja opcija

Zapadna je publika uglavnom nasjela na ovaj narativ, no stvarnost otkriva mnogo nijansi same stvari. Putin je, navodi autor, daleko racionalniji i proračunatiji nego što mu mnogi protivnici priznaju. Ima ‘nos‘ za ‘namirisati‘ slabost, što uključuje i njegovu vlastitu krhkost, ali nije nepogrešiv. Voli ugodan život - kao što je Gari Kasparov istaknuo, ‘Putin želi vladati kao Staljin, ali živjeti kao (Roman) Abramovič‘.

U studiji za Zakladu Heritage, kako navodi autor, u The Telegraphu su ustvrdili da postoji još jedno područje na kojem su zapadni promatrači previše pojednostavili realnost Putinovih sposobnosti, posebno u vezi s nuklearnim pitanjem. Tvrdi se da je prijetnja ruske uporabe nuklearnog oružja primarno taktika zastrašivanja zapadne javnosti kojom se želi oslabiti veze između Ukrajine i njezinih zapadnih saveznika. Oni koji vjeruju da sami Rusi vide taj resurs kao konvencionalno ratno oružje, smatra autor, nisu u pravu.

Unatoč tome, ne može se biti siguran da Rusija neće koristiti nuklearno oružje u Ukrajini kao ‘zadnju opciju‘. Kremlj je čak postavio lingvistički okvir za njegovu uporabu: Četiri su okolnosti u najnovijoj ruskoj nuklearnoj doktrini koje mogu opravdati raspoređivanje nuklearnog oružja - vrlo moguća i skora uporaba nuklearnog oružja protiv Rusije, stvarna nuklearna uporaba nuklearnog oružja protiv Rusije, prijetnja da se spriječi kontrola Rusije nad njezinim nuklearnim oružjem i prijetnja postojanju Rusije. Iako nijedan od tih uvjeta nije ispunjen u ratu u Ukrajini, rusko vodstvo iznova govori o "prijetnji".

Putin je nedavno, citirajući vojnu doktrinu svoje zemlje, rekao da bi Rusija mogla upotrijebiti oružje za masovno uništenje - "zaštititi svoj suverenitet, teritorijalni integritet i osigurati sigurnost ruskog naroda". Također, Putin i njegovi kremaljski saveznici definirali su ukrajinski rat u egzistencijalnom smislu - ako NATO ‘zauzme‘ Ukrajinu, onda će sama Rusija biti iduća, tvrde oni.

Stoga je pitanje što zapadne vlade moraju učiniti po tom pitanju.

U prvom redu, kako se navodi, moraju uvjeriti javnost da su svjesne ekstremne prijetnje ruskog nuklearnog oružja. Naime, nuklearne prijetnje nisu puki blef - konstantno umanjivanje prijetnje ne može pripremiti Zapad za odvraćanje Rusije ako, ili kada, dođe do krizne točke.

Također, jedna od ključnih lekcija naučenih iz civilne nuklearne katastrofe u Fukushimi 2011. godine u Japanu, bila je da nedostatak informacija, posebice točne procjene razine radijacije, može dovesti do odluka donesenih na temelju loših informacija. SAD i njegovi saveznici trebali bi poboljšati način na koji detektiraju i prate zračenje u slučaju uporabe nuklearnog oružja, raketnog udara na nuklearno postrojenje ili nesreće u nuklearnom postrojenju koje se nalazi u području vojnih operacija.

Doći će trenutak kad će Putin morati odlučiti

To će prije svega pomoći u zaštiti civilnog stanovništva u slučaju civilnih nuklearnih nesreća, ali bi također moglo pomoći u vrijeme rata. S tim u vezi, zapadne zemlje bi trebale održavati medicinske zalihe, poput kalijevog jodida, te zalihe osobne zaštitne opreme.

Kao treće, treba osigurati da se na svaku uporabu taktičkog nuklearnog oružja od strane Kremlja odgovori snažnim zapadnim i globalnim odgovorom koji bi bio precizno podešen, oslanjao se na konvencionalno oružje i temeljio se na razumijevanju ruskog ponašanja i načina razmišljanja. Što je još važnije, Moskva bi dugo unaprijed trebala znati točno kakav će taj odgovor biti. Strateška dvosmislenost, naime jednostavno je previše riskantna u ovom slučaju.

Četvrto, Zapad mora držati kanale komunikacije s Moskvom otvorenima, čak i ako Kremlj ne reagira.

Putinovi snovi o ponovnom uključivanju Ukrajine u Rusiju, o raspadu NATO-a i o Rusiji koja predvodi globalni antizapadni savez se ruše. Katastrofa za ruske oružane snage mogla bi još pričekati neko vrijeme, ali u nekom trenutku ukrajinske oružane snage će vjerojatno zaprijetiti prekidom ruskog kopnenog koridora koji povezuje Krim s Donbasom.

U tom trenutku Putin će donijeti jednu od najsudbonosnijih odluka stoljeća - hoće li upotrijebiti nuklearno ili kemijsko oružje. SAD i Velika Britanija moraju djelovati sada kako bi umanjili tu prijetnju i osigurali zaštitu američke i britanske javnosti te saveznika, zaključuje u komentaru Hamish de Bretton-Gordon.