Trend koji je nekad bio popularan u istočnoj Europi danas se širi na europskom Zapadu i SAD-u

Velika sezona rušenja spomenika u Europi počela je na točno određeni datum. Taj je datum bio 9. studenoga 1989. godine.
Tog 9. studenoga masa ojađenih istočnonjemačkih građana zauzela je berlinski zid i počela ga razbijati čekićima i macama. Za samo nekoliko mjeseci srušen je i čitav politički svijet kojeg je taj zid metonimijski predstavljao.

Pod čekićima je pala komunistička DR Njemačka, pao sovjetski model komunizma, ali i - za jako dugo - ideja socijalizma. A tijekom sljedećih nekoliko godina, pod istim će čekićima i macama pasti i vizualni znameni tog političkog modela. Od Baltika do Bugarske kao žrtve “spontanog urbanizma” aktivističke svjetine padali su kipovi heroja propalog sistema. S gradskih su trgova uklanjane gigantske statue Lenjina, Marxa, Engelsa. Dekapitirane su, odsijecani su im udovi, čupane su iz ležišta koloturnicima i konopcima.

S godinom ili dvije vremenskog odmaka, i bivša je Jugoslavija dobila svoju verziju tog postkomunističkog brisanja. Kod nas - dakako - “žrtve” nisu bili Lenjin, Marx i Engels. Nije čak bio ni Tito, premda su njegova gipsana poprsja brzo nestala iz školskih aula. Kod nas, žrtve maci, čekića i čiketa bili su apstraktni, estetizirani partizanski spomenici. Uklanjani su diljem bivše zemlje, ali najviše u Hrvatskoj - od Komiže do Banije, od Solina do Slavonije. Uklanjani su brzo i nemilosrdno, bilo administrativno-urbanističkim aktima, bilo prijesnom silom čiketa i trotila. Čiketi i trotil tako su srušili najljepši i najspektakularniji od svih, onaj Vojina Bakića u slavonskom Kamenskom. Ista je sudbina umalo zadesila i drugi najljepši, spomenik partizanskoj mornarici u Podgori.

Tih devedesetih - ukratko - gnjevna je politička masa prvi put preuzela ulogu urbanističkog idejnog policajca. Taj je stihijski val trajao nekoliko godina, a tijekom tih nekoliko godina istočnoeuropski su trgovi, ulice i parkovi dobrim dijelom “oslobođeni” spomeničkih tragova bivše ideologije. Ponegdje, ne svuda, na istim su mjestima nicali spomenici novim ideološkim miljenicima.

Dugonoge ljepotice i maljevi

Tih godina, mirni i stabilni Zapad gledao je na istočnoeuropski “urbanizam” čiketa i mace sa smjesom fascinacije i jeze. Ta fascinirana jeza očituje se na uvodnoj špici filma “GoldenEye” iz serije o agentu Jamesu Bondu. “GoldenEye” iz 1995. bio je prvi James Bond posthladnoratovske ere. Slom dojučerašnjeg arcineprijatelja ovjekovječen je na špici filma.

Tijekom uvodne špice čuje se naslovna pjesma - možda najslavnija od svih bondovskih pjesama, koju pjeva Tina Turner, a skladao ju je Bono Vox. Dok teče song, vidimo prizore dugonogih ljepotica kako maljevima ruše socrealističke spomenike. S neba se ruše i u komade lome srpovi, čekićI i zvijezde, a stilizirane amazonke u minicama lome lenjinima i staljinima nosove i tjemena. Umjesto kipova komunističkih velmoža, dižu se novi falički simboli novog materijalističkog svijeta: dugonoge ljepotice i cijevi pištolja. Na mjestu ikonografije staljinizma, na špici raste nova ikonografija mafijaške žurke s oružjem i sponzorušama.

“GoldenEye” bio je film s kojim je do tada drži politički nekorektni serijal o Bondu ušao u politički korektnu eru. Ako su dotad ljudi druge rase u “Bondu” bili svedeni na opake zlikovce, ovdje nije bilo tako. Ulogu šefa (M) u tom je filmu prvi put glumila žena (Judi Dench). Prvi politički korektni Bond normirao je kroz svoj zaplet, diobu uloga i ikonografiju pobjedu novih liberalnih, politički korektnih vrijednosti. Istodobno, na svojoj je špici notirao istočnoeuropski memoricid, spomenike koji padaju pod maljevima i konopcima.

Danas u tome vidimo puno ironije. Jer, točno četvrt stoljeća kasnije, upravo će politička korektnost biti ideologija u čije se ima provodi memoricid. Četvrt stoljeća nakon GoldenEye, bijesna masa opet “urbanistički” ordinira gradovima, ali ovaj put ne na Istoku, nego na Zapadu. Spontani, pučki bijes opet intervenira u parkovima, avenijama i trgovima, opet se kipovi razbijaju čekićima, šaraju sprejem, odvaljuju se iz ležišta. Gledamo prizore koji su tako sablasno slični onima iz 1990. ili 1991. A sve se to čini upravo u ime ideologije pred kojom je te 1995. kapitulirao i bijeli, mužjački, imperijalni James Bond.

Val aktivističkog “urbanizma” otpočeo je pred desetak dana u britanskom gradu Bristolu, svjetina je napala spomenik koji komemorira Edwarda Colstona (1636. - 1721.), političara, dobrotvora i donatora koji je reputaciju gradio darežljivo gradeći u Bristolu škole, ubožnice i javne zgrade. Ali, novac kojim je pridonio svom gradu Colston je zaradio na najsramotniji način. Devet je godina vodio trgovinu robljem, procjena je da je u Amerike preveo silom oko 80.000 robova, a da ih je oko 19.000 umrlo putem. Colston je - ukratko - zapovjedno odgovoran za tri Srebrenice, za četvrtinu Jasenovca.

S Colstonom je počelo - ali ne i završilo. U Richmondu u Virginiji, prosvjednici su išarali spomenik južnjačkom generalu Robertu E. Leeju, a gradonačelnik je najavio da će ga ukloniti. U Dallasu, najavljeno je uklanjanje spomenika teksaškom rendžeru, u Atlanti se na piku prosvjednika našao kip Johna B. Gordona, ratnog junaka i guvernera Georgije, za kojeg se drži da je bio tajni osnivač Ku-Klux-Klana. Gradsko vijeće Charlestona izglasalo je uklanjanje kipa Johna C. Calhouna, političkog teoretičara koji je teorijski pravdao ropstvo. U New Yorku masa je uklonila kip Jamesa Mariona Simsa, kirurga koji je unaprijedio kiruršku praksu, ali tako da je 1850-ih eksperimentirao na crnim robovima operiranim bez anestezije. U Belgiji, prosvjednička je svjetina nasrnula na kip kralja Leopolda II.

On je vladao 34 godine Belgijom, pretvorivši tu zemlju od umjetnog (gotovo bi se moglo reći, “dejtonskog”) provizorija u naciju. U Leopoldova doba uvedeni su višestranački parlamentarizam, sindikati i obavezno osnovno školstvo, zabranjen je dječji rad. Istodobno, Leopold II. bio je privatni vlasnik kolonije Kongo koju je najbezočnije eksploatirao, crpeći bogatstva na kojima je počivao belgijski prosperitet. Dok je u Belgiji Leopold uvodio opće školstvo, tijekom 20 godina njegove vladavine u Kongu je školu završilo samo osam domorodaca, i to svi za svećenike.

Eksploatacija afričke radne snage u Kongu bila je tako strašna da ju je u šokantnom izvještaju opisao tada britanski diplomat i humanitarac, a budući irski nacionalist Roger Casement. Casementa - čovjeka o kojem će Mario Vargas Llosa napisati roman “Keltov san” - Britanci će smaknuti u Prvom svjetskom ratu zbog veleizdaje. Leopold II. je, pak, ostao u domovini ovjekovječen kao prosvijećeni vladar zlatne ere.

Zrcalna slika

Na tom valu spomeničke revizije, naposljetku je stradao čak i on - Columbo. Kad je 1919. pisao “Kristofora Kolumba”, mladi komunist Krleža u đenovskom je moreplovcu vidio lučonošu, Prometeja, alegoriju Lenjina. Danas, Columbo se u Black Lives Metter reviziji izvrgnuo u pra-kolonizatora, oca bijeloga genocida. U potpunom idejnom obratu, događa mu se ono što i 1990. Marxu i Engelsu.

Zrcalna se slika, ukratko, najednom okrenula. Daleko je 1995: Istok na Zapadu gleda prizore koje je prije trideset godina i sam prolazio. Dok se Istok ljuljuška u pripitomljenom, gnjecavom konsenzusu sazdanom od tuđmanovsko-orbanovsko-vučićevskog, uvijek petparački istog McNacionalizma, sad je Zapad taj koji vrije, taj koji preispituje, ruši, prekraja. Sad na zapadu padaju kipovi, glave i uši, povlače se koloturnici i maše se maljevima. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi sad izgledala špica “GoldenEye”. S novim James Bondom - recimo, s crnim Idrisom Elbom.

Teritorij konfliktnih sjećanja

I dok se od Bristola do Bruxellesa i od Charlestona do Atlante ponavlja povijest kipova koje ruši svjetina, zapadne su se liberalne demokracije najednom našle na teritoriju koji je nama ovdje tako dobro poznat: a to je teritorij konfliktnih memorija. Među ljudima čiji kipovi ovih tjedana padaju diljem američkog juga ima, naravno, mnogo ološa i protofašista. No, problem je s onima drugima. Problem je s kraljem koji uvede opće školstvo, ali za čije su se račune crncima na plantažama gume za kaznu sjekla zapešća. Problem je u liječniku koji je unaprijedio kirurgiju, ali naživo sjekao robinje. Problem je čovjek koji je trgovao robovima, a onda taj novac utrošio na školu koju pohađate, bulevar kojim hodate, muzej koji vam dovodi turiste.

U toj ideološkoj raspri obje strane barataju argumentima koji su činjenično točni i povijesno utemeljeni - samo je pitanje koji ste dio priče odlučili pamtiti, a za koji držite da je za otpis kao nerelevantan. Zvuči li vam to poznato? Naravno: jer, to je tehnički opis svih naših ideoloških zavada koje već 30 godina iscrpljuju hrvatsku nacionalnu energiju. Uzmite prazavadu iz koje sve ostale izviru: Tita.

Je li on heroj antifašističke gerile, vođa najžilavijeg i najfascinantnijeg pokreta otpora Drugog svjetskog rata? Nesumnjivo jest. Je li donio Jugoslavenima 30 godina najvećeg socioekonomskog prosperiteta u povijesti? Jest. Je li bio diktator? Očito jest. Jesu li mu mrlja na karijeri Tezno i Goli otok? Očito. S Titom je problem što su i argumenti njegovih najvećih pristaša, kao i argumenti njegovih najokorjelijih hejtera, potpuno točni. Zato tu ne pomaže ni historiografija, ni fact-checking, ni komisija mudraca. Pitanje je samo što ste odabrali pamtiti, a što zaboraviti.

Samo, dođu trenuci u povijesti kad masa (ili - dio mase) promijeni mišljenje. Kad odluči pamtiti ono što se dotad orno zaboravljalo, a zaboraviti što se dotad orno pamtilo. Pa je tako Tito ‘90-ih nestao iz školskih aula. Pa tako sada padaju Colston, Sims i Leopold II.

Pred nekoliko godina Ukrajina je kao jedna od posljednjih postkomunističkih država zakonski naložila uklanjanje spomenika komunizma i SSSR-a. Tako su i mjesne vlasti u selu Mala Pereščepina kraj Poltave nevoljko i po sili zakona uklonile kip Engelsa koji se kočio na mjesnom trgu. Kip je rastavljen na pola i odložen u školsko dvorište. A britanski se konceptualni umjetnik Phil Collins odlučio poigrati tom spomeničkom sudbinom i dvjema istinama koje (su)postoje oko spomenika. Collins je podrijetlom iz radničkog Liverpoola.

U njegovoj kulturi Engels nije ostao upamćen kao otac komunizma i idejni autoritet represivnog sustava. Naprotiv, upamćen je kao pisac ključne knjige socijalnog protesta 19. stoljeća, “Položaj radničke klase u Engleskoj”. Stoga je Collins otišao u Malu Pereščepinu, od lokalnih vlasti dobio kip i prebacio ga šleperom preko čitave Europe do Manchestera, grada u kojem je Engels živio i čiji čemer je opisao.

Kip iz Male Pereščepine tako se našao na novom trgu između korporacijskih poslovnih zgrada, i to upravo u trenutku kad je u eri prekarnog rada i fleksibilizacije radnog odnosa položaj radničke klase opet postao politički relevantno pitanje. Čovjek koji je za jedne relikt tiranije, na drugom je mjestu dio pozitivnog duhovnog nasljeđa. Tko tu nema pravo? Nitko. Samo je pitanje što ste odabrali kao ono što ćete pamtiti.

A taj čin - odabira memorije - čin je koji zajednicu drži na okupu. Hrvatska ni danas nije zajednica jednostavno zato što nikad nije i nikad neće stvoriti konsenzus oko toga što pamti i oko toga što zaboravlja. A da bi se taj konsenzus stvorio, među ostalim, služe i spomenici. Služe u Hrvatskoj, kao i u Bristolu, Charlestonu ili Maloj Pereščepini.

Bivše države i bivši režimi ostavljaju oko nas urbane tragove, i mi živimo s njima sviđali nam se ti režimi ili ne. Nema talijanskoga grada u koji Mussolinijeva era nije utisnula (najčešće estetski lijepi) arhitektonski trag. Pulska pošta, riječki neboder na Korzu ili Venuccijevo groblje na Kozali samo su neki od arhitektonskih bisera koje Hrvatska nasljeđuje od talijanskog fašizma. Ni u eri najpredanije denacifikacije, Nijemci nisu nakanili rušili berlinski Olimpijski stadion ili aerodrom Tempelhof, remek-djela nazi-kunsta.

U Hrvatskoj ima napretek gorljivih hejtera jugo-socijalizma, ali ni jednom nije na um palo bagerom preorati novi Zagreb, ili Split 3, ili Poljud. Urbane relikte nevoljenih epoha obično prihvaćamo s pomirenom, stoičkom samorazumljivošću. To prihvaćanje još je izoštrenije kad su posrijedi pragmatične sastavnice komunalne opreme. Ako ljudi i razbijaju komunističke/rasističke spomenike, nitko ne razbija “komunističke” kandelabre, klupe, bojlere, aute, rolete. Ni u doba najžešćeg ratnog memoricida, nikome u Hrvatskoj nije napamet padalo uništavati šahte s nazivima srpskih ljevaonica.

Prisvajanje monopola na memoriju

No, sa spomenicima je drukčije. Jer, u spomeniku nema ništa pragmatično. Svrha spomenika je ideološko zapišavanje, utiskivanje narativa. Svrha spomenika je da nam poruči što smo odlučili zapamtiti. A, samim tim, i što smo odlučili zaboraviti. Tako je, recimo, sa spomenikom Tuđmanu u mom gradu Splitu. Činjenica da je postavljen i gdje je postavljen i kako je postavljen poručuje da se moj grad odlučio sjećati jednog niza činjenica o Tuđmanu - onog općeg: prvi predsjednik, ratni pobjednik, tvorac samostalnosti. Taj spomenik, također, poručuje i to što je moj grad odlučio zaboraviti.

Odlučio je zaboraviti brojne činjenice - onaj posebni: da je Tuđman kreator tajkunizacije 90-ih, da je on tvorac NK Croatije, Kutle, Orešara i Zdravka Mamića, da je sukrivac uništenja srednjodalmatinske industrije, arhitekt današnjih socijalnih i političkih odnosa, pa čak i odnosa u hrvatskom nogometu. Taj spomenik, na tom mjestu i u tom gradu, kaže: to smo odlučili zaboraviti. I zato mene vrijeđa. Vrijeđa, onako kako nekog vrijeđa partizanski film na HRT.

Stoga je pravo pitanje, pitanje koje danas dobiva relevantnost u Bristolu, Bruxellesu i Atlanti: bih li taj spomenik, da za to postoji politički momentum, ja osobno rušio? Ne bih. Ne bih, jednostavno zato što bih tada učinio isto ono što su učinili ljudi koji su taj spomenik postavili: prisvojio monopol na memoriju, podvrgnuo javni prostor jednom nizu povijesnih činjenica koje sam ja odlučio pamtiti.

Kad jedna era postavi spomenik, ona postavi spomenik nekome ili nečemu što komemorira. No, kako vrijeme prolazi, taj spomenik postaje spomenik eri koja ga je postavila, pa i gluposti te ere. Splitski Tuđman stoga mora ostati kao spomenik gluposti ere koja ga je postavila, kao što i general Lee, Sims i Colston moraju ostati spomenici eri koja je njih postavila, kao što je i Engels u Maloj Pereščepini trebao ostati kao spomenik jednog vremena. A ako držimo da spomenik, kip ili trg prešućuju drugi (ili: prvi) dio priče, ima načina da se značenje dopuni.

Primjer kako ispripovijedati “obje istine” možemo pronaći, među ostalim, i u našoj neposrednoj blizini: u Beču. Tko god od Hrvata, naime, ode u glavni grad negdašnje monarhije, savjetovao bih mu da prošeta do jednog od najljepših bečkih trgova - Karlsplatza. Na tom je trgu velebna zgrada bečkog tehničkog sveučilišta (TU), jedne od najcjenjenijih europskih visokih tehničkih škola. A na toj je zgradi spomen-ploča jednom od važnih Bečana, čovjeku o kojem također postoje dvije istine. Njegovo ime je Karl Luger.

Ljepuškasti socijalni populist

Karl Luger bio je gradonačelnik Beča od 1897. do 1910. Taj ljepuškasti socijalni populist za svoje je vladavine pretvorio Beč u moderni grad. Proveo je kroz grad pitku vodu i plin, organizirao prvi javni prijevoz. Luger je bio veliki modernizator, ali i darežljivi socijalni dobrotvor koji je znatan dio javnog novca redistribuirao sirotinji koja ga je zauzvrat obožavala. No, kao i kod Simsa ili Colstona, postoji i druga priča. Luger je bio antisemit, njegova je politička retorika uvelike počivala na kanaliziranju antižidovskog raspoloženja. Hitler ga je držao političkim i socijalnim uzorom.

Štoviše, upravo je u Hitlerovo doba Luger dobio spomen-ploču na zgradi TU. Današnji bi prosvjednici rušili tu ploču. No, Beč je učinio nešto drugo. Ostavio ju je čitavom, vidljivom i čitljivom, a preko nje nadodao ploču od čvrstog prozirnog pleksiglasa kroz koju možete čitati izvorni tekst. Na toj ploči, pak, piše ono što je prvotna ploča prešutjela. Ta ploča od prozirnog pleksiglasa dokinula je monopol: monopol jedne memorije, jednog niza podesnih činjenica, bilo onog u kojem je Luger samo antisemit, bilo onog u kojem je samo komunalni supermen. Javni prostor prestaje biti prostor monopola memorije.

Zato, ne rušimo kipove. Nije to bilo dobro kad se to radilo 1990. u Mađarskoj, ni 1991. u Kamenskom, ni 2011. u Maloj Pereščepini, nije dobro kad se to radi 2020. u Bristolu i Bruxellesu. Umjesto da rušite kipove, dopunite ih - dopunite svjetlom, pleksiglasom, multimedijom. Na Tuđmanov spomenik dodajmo Koteks, Uzor, Union Dalmaciju, NK Croatiju. Na Simsov dodajmo crne žene rezane na živo.

Na Colstonov 19.000 robova. Umjesto da se pretvaramo da je povijest kompaktna i jasna, iskoristimo javni prostor za demonstraciju njezine složenosti, proturječja i višeglasja. Pluralna demokracija traži i javni prostor koji će biti ideološki pluralan i višeglasan. A dio te pluralnosti su i naše bivše greške, bivše zablude, čak i bivše sramote. Te sramote neće nestati ako im samo izbrišemo komunalni trag. Naprotiv - javni prostor će biti javni ako u njega utisnemo (i) drugi dio priče: refleksiju o toj sramoti.